Foto: Fisher.osu.edu/Ilustracija
OŠ i ŠČ
Hrvati i Srbi. Dinamo i Hajduk. Partizani i ustaše. Tuđman i Tito. Milanović i Plenković. NDH i Jugoslavije. HDZ i SDP. Kreacionizam i evolucija. Bogati i siromašni. Državni uhljebi i privatnici. Pošteni i lopovi. Adam i Eva. Adam i Steva. Lolek i Bolek. Mat i Pat. Mujo i Haso.
Da ovo čita netko “neutralan” (ili kako mi u regiji kažemo – stranac), vjerojatno bi pomislio da se radi o kakvom ispitu iz hrvatskog jezika u višim razredima osnovne škole, gdje djeca uče veliko i malo slovo, sinonime i antonime u semantičkom ustrojstvu našeg jezika. Međutim, s obzirom na to da živimo u Hrvatskoj, ovi pojmovi ili teme, nazovite ih kako god vam je draže, naša su svakodnevica i realnost. Od mog rođenja (koje nije neko značajnije životno razdoblje ni u kojem pogledu, obzirom da sam rođen devedesetih godina prošlog stoljeća) pa do današnjeg dana u 2023. godini, uvijek se ponavlja ista priča. Ko je koga, zašto je to bilo, zašto nije bilo onako ili ovako, gdje si bio 41.’/91.’/01.’/21.’ ili pak ovdje u Zagrebu, gdje sam rođen, odrastao, živim i radim, jesi naš ili si dotepenec, i tako dalje, da ne zamaram sa stvarima koje već svi dobro znamo. Poanta je da se ovdje svakodnevno pojavljuju aveti traktora, ćuprija, hedervarija, soroševaca itd. U svakom slučaju, vječna borba protiv vjetrenjača… MAMA ŠČ!
Postoje li glupa pitanja?
Pa pitam se dokad više. Nije li potpuno logično željeti imati miran život, bez da se moramo zamarati trivijalnim glupostima, iako možda to nekome nisu gluposti, ni sam nisam pametan, ali često se dogodi da se zapitam o nekim stvarima.
Jesam li ja veći Hrvat od mojih prijatelja čiji su roditelji došli u Hrvatsku devedesetih bježeći od rata, a tu su rođeni, isto kao i ja?
Jesam li veći Hrvat od njih jer su moji preci tu od stoljeća sedmog?
Jesam li manji Hrvat jer se zalažem za ravnopravnost svih ljudi i njihovo pravo na izbor?
Jesam li potpuni idiot koji je „popušio“ korona priču, vjerovao znanosti i struci pa se cijepio?
Jesam li soroševac zato što sam glasao za promjenu vlasti u gradu u kojem živim?
Jesam li Srbin zato što mislim da je Novak Đoković najbolji tenisač svih vremena? Ili zato što navijam da Nikola Jokića osvoji NBA prsten ove godine?
Jesam li mrzitelj hrvatske nogometne reprezentacije jer mislim da su imali malo sportske sreće na zadnja dva svjetska prvenstva?
Jesam li pretenciozan zato što mislim da je Hrvatska svjetska sportska velesila?
Jesam li ustaša zato što u hrvatskom dresu/majici navijam za naše sportaše dok igraju?
Jesam li nacist/fašist zato što mislim da Rusija nije smjela ni trebala napasti Ukrajinu?
Jesam li rusofil jer volim Dostojevskog, Puškina, Tolstoja i zato što mislim da SAD nije savršena država?
Jesam li reinkarnacija Ante Pavelića jer mislim da je Slobo s ekipom izvršio agresiju na Hrvatsku i počinio strahote ne samo kod nas, nego i u cijeloj regiji?
Mrzim li sve što je hrvatsko zato što mislim da je i s hrvatske strane bilo stvari koje se nisu smjele dogoditi u Domovinskom ratu?
Jesam li ustaša, partizan ili četnik zato što mislim da vlasti sviju zemalja u regiji ne čine najbolje moguće stvari za nas u regiji kako bi se smirile tenzije i napetosti?
Mrzim li Boga, Crkvu i sve vjernike zato što mislim da je malo bedasto da odrasli muškarci kleče na Jelačić placu i tako se bore za „spasenje“ naših jednako tako odraslih žena?
Jesam li premalo „lijevo“ ako mislim da prosvjednici tim istim ljudima samo dodatno daju na značaju?
Jesam li anarhist zbog toga što mislim da bi državne institucije pa i sama vlast trebala reagirati na takve pojave?
Jesam li katoliban zato što idem na polnoćku ili mise zadušnice?
Jesam li kapitalist zato što smatram da je javni sustav iznimno neefikasan i htio bi da se djelomično privatizira (što u stvarnosti zapravo i jest)?
Mrzim li ćirilicu zato što sam po struci nastavnik HJ-a? Ili jesam li Srbin zato što je znam čitati, a zamislite, učio sam je na faksu Hrvatskih studija!?
Jesam li hadezeovac jer držim ruku na srcu dok svira himna?
Jesam li komunjara zato što nisam glasao za HDZ?
Mrzimo li se moja djevojka i ja međusobno jer ona ne jede meso (zamislite – čak ni ribu!!), a meni povrće i voće nešto ne ide od ruke?
Mrzim li…?
Jesam li…?
(Podsjeća me na satove matematike kad sam bio u osnovnoj.)
Mogao bih napisati cijelu litaniju, poemu, novelu, ep ili roman, ma obuhvatiti sva tri književna roda, a vjerojatno bi mi ostalo lufta i da pređem na druge umjetnosti samo nabrajajući ova pitanja koja mi se motaju po glavi zadnjih dana, godina, odraslog života.
Jasno da je to potpuno apsurdno, sve što sam gore napisao. Volim svoje roditelje, volim svoje prijatelje, volim Hrvatsku, poštujem svoje kolege, sretan sam čovjek koji se zadovoljava malim stvarima, bilo to gledanje utakmica, igranje biljara, kavica/pivica s ekipom, diskusije o životu i svemu što ga čini ovakvim.
Ali isto tako volim i čini zadovoljnim sreća i uspjesi drugih ljudi, pa odakle god došli i dolaze, tko zna, možda sam bolestan, jer kažu, nije bolest sve što boli.
Jedino što je uistinu apsurdno jest da sve ove stvari moram napisati, jer je očito da se perpetuiraju (a izgledno je da će tako i ostati), ali to možda i nije loše, mi u Hrvatskoj smo, zapravo, otkrili perpetuum mobile. Spavaš li mirno, fiziko?!
Di su pare?!
Međutim, opet se tu nameće pitanje iz naslova teksta.
Zašto ne može normalno? Kao prvo, morali bismo, ili bih ja osobno morao, objasniti što je to „normalno“. Trebam li sad citirati svoje profesore filozofije, psihologije, sociologije, antropologije, povijesti, lingvističkih znanosti i koga još sve ne, da za jednu riječ dobijem, kolokvijalno rečeno, tisuće različitih objašnjenja? Trebam li pitati ove dečke iz Nepala, Pakistana ili već odakle su došli raditi ovdje u Hrvatsku jesu li oni normalni jer nismo iste boje kože, vjere i zato što su naše društvene interakcije različite? Misle li to isto silni Nijemci, Irci, Britanci za sve moje prijatelje koji su davno otišli iz države, zbog različitih razloga, ali rezultat je isti, otišli su i druženje se svodi na nekoliko posjeta/poziva godišnje? Uistinu, pa tko zna što je to bili normalan, definicija ima „ko Rusa“, rekla bi moja pokojna baka. A ima i jedan prosti vic kojeg tata jako voli, koji završava sa: “Samo normalno!”. (mislim da to ne bi bio loš naziv za stranku, jasno, ako već nije zauzeto, znajući za količinu istih “kod nas doma”)
Ali osim gore navedenih stvari, u Hrvatskoj, ali isto tako i u svijetu, uvjeren sam, ponavlja se jedna stvar: „Još samo malo fali i svima će nam biti bolje.“
Bojim se da je ta teza starija i od samog Jože Manolića.
Ali dok ne postane bolje, sebičan sam pa bih želio nekoliko stvarčica.
Želio bih da prestane podjela u mom rodnom gradu, u mojoj državi, na mom kontinentu, na mojoj planeti. Postat ćemo prah ili energija, što vam je draže, vrijeme provodeći svađajući se, gubeći vrijeme i živce na stvari koje nisu niti blizu prvog stupnja važnosti, barem mislim tako, ali tko zna, možda i krivo mislim. Želio bih da prestane prevladavati mantra “jesmo loši, ali bolji od nas nema”. Možda je bolje da za želje pričekam Božić i Djeda Mraza.
Samo znam da je sve nabrojano, a i mnogo više od toga, više naporno i bogu i vragu, a zamislite tek kako je onda nama ljudima. Dobro je. Shvatili smo. Sad se međusobno pustimo na miru.
I? Kaj sad?
Mama i tata su mi kao jako malom i mladom dječaku rekli jednu stvar koju nikad neću zaboraviti: „Marine, u životu samo trebaš biti normalan, budi čovjek.“
Tako naizgled kratka rečenica, toliko jednostavna, benigna… Nisam ni slutio da će u mom još uvijek mladom, ali ipak odraslom životu biti tako komplicirana. A ne bi smjela biti. To je novo normalno koje čekamo.
Prije mene, a i poslije, živjeli su i živjet će veliki umovi, ljudi koji su puno, puno pametniji od mene. Samo bih volio da mi daju odgovor na dva pitanja:
Ali zašto, pobogu, nikako ne može normalno?! I kad ćemo konačno postati ljudi?
