Foto: Portal Standard
Trenutne tenzije na sjeveru Kosova su, između ostalog, i neizbježna posljedica stabilitokratske zablude Zapada da u svoj kamp može prevesti autokratu, kleronacionalistu i rusofila kakav je Aleksandar Vučić. Zabrinjava spoznaja da prvaci liberalne demokratije još uvijek nijesu naučili istorijsku lekciju: zadovoljavanje autokratskih apetita vodi jedino u produbljavanje lokalnih i regionalnih kriza.
Piše: Dr Srđa Pavlović- Pobjeda
Politička i bezbjednosna kriza u sjevernom regionu Kosova i agresivnost administracija u Vašingtonu i Briselu u odnosu prema vladi Kosova i njenom predsjedniku su sjajan ogled o prirodi spoljnopolitičkog diskursa stabilitokratije, koji praktikuju sve velike sile.
Već skoro stotinu godina se spoljna politika liberalnih demokratija, predvođenih administracijama SAD, temelji na modelu stabilitokratije. Ovaj spoljnopolitički kurs je do danas nepromijenjen uprkos brojnim dokazima o njegovoj strateškoj štetnosti za lokalne ,,partnere“ koji se inicijalno naivno povode za zapadnim deklarisanim principima demokratskog poretka.
Istovremeno, politički Zapad nastavlja da ignoriše neizbježni kontraefekat ovakvog retrogradnog modela: kreiranje i generacijsko jačanje nepovjerenja prema takozvanim dobrim uslugama političkih elita iz liberalnih demokratija i učvršćivanje generalnog anti-zapadnog stava u svim državama u kojima odabrani stabilitokrate i privremeni ,,partneri za dijalog“ kontrolišu sve aspekte društva.
Vjerujem da nije neophodno govoriti i o značajnim bezbjednosnim izazovima koje ovakva klima nepovjerenja i anti-zapadnog stava proizvodi.
PRIMJER ALEKSANDRA VUČIĆA
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je najsvježiji i najeklatantniji primjer generacijske štetnosti stabilitokratije.
Trenutne tenzije na sjeveru Kosova su, između ostalog, i neizbježna posljedica stabilitokratske zablude Zapada da u svoj kamp može prevesti autokratu, kleronacionalistu i rusofila kakav je Aleksandar Vučić. Zabrinjava spoznaja da prvaci liberalne demokratije još uvijek nijesu naučili istorijsku lekciju: zadovoljavanje autokratskih apetita vodi jedino u produbljavanje lokalnih i regionalnih kriza.
PORUKE VAŠINGTONA
Kao što se moglo vidjeti iz najskorijih političkih i medijskih nastupa američkog izaslanika Gabrijela Eskobara, tokom i nakon sastanaka sa predsjednikom vlade Kosova, to je istovremeno i ogled o raznoraznim neokolonijalnim metodama ucjenjivanja i ,,utjerivanja straha“ kod ,,neposlušnih“ i ,,nezahvalnih“ zapadnobalkanskih ,,partnera“.
Najskorije ljutite i prijeteće izjave američkog izaslanika Eskobara povodom nastojanja vlade Kosova da očuva makar i komadić svojeg državnog suvereniteta, jasno pokazuje da politički Zapad tretira ovu mladu državu kao ,,investiciju“. Ta investicija sada mora da isplati dividendu, povinuje se volji moćnog investitora i prestane da im pravi problem insistirajući na poštovanju nekakvih demokratskih uzusa i odbijajući da na svojoj teritoriji kreira novu verziju takozvane Republike Srpske.
Ovdje nije na odmet podsjetiti da je svjetska istorijska pozornica zatrpana ostacima bivših arogantnih kolonijalnih upravitelja i nezahvalnih kolonijalnih subjekata. Slične forme pritiska na ,,bratskog“ saveznika Vučića i njegovu političku laku konjicu u Crnoj Gori praktikuje i Vladimir Putin, preko svojih visokorangiranih obavještajaca.
Jasno je da je politički Zapad apsolutno fokusiran na rat u Ukrajini i da će preko svojih regionalnih i lokalnih posrednika uraditi sve što je potrebno da se taj rat ne okonča u korist Rusije.
Veoma je teško oteti se utisku da se Bajdenova administracija i njeni zapadnoevropski partneri nadaju da mogu ,,jednim udarcem ubiti dvije muve“, odnosno, postići dva cilja.
Prvi je već pomenuta iluzija o prevođenju Vučićeve Srbije u zapadni kamp. Drugi je Srbija koja bi u ovom ,,prelaznom roku“ naoružavala Ukrajinu i tako se žrtvuje na oltaru zapadnih vrijednosti, te da se nedvosmisleno distancira od Rusije.
Dok ovo pišem sjećam se pokojnog prijatelja, pjesnika Kena Smita, čiji stih me podsjeća da se ,,neke stvari nikada neće dogoditi“.
Politički Zapad ipak ne odustaje od svojeg stabilitokrate.
Iako je, u želji da ospori efekte očiglednih poteza političke podrške Aleksandru Vučiću, američki izaslanik Eskobar ustvrdio da Srbija nije kandidat za članstvo u NATO savezu, jasno je da je ona jedan od važnih posrednika u snabdijevanju ukrajinske vojske neophodnim ratnim materijalom.
ESKOBAROVE ZAMISLI
Tokom nedavne konferencije za štampu na Kosovu, Eskobar je nastojao da uvjeri sve nevjerne Tome da su slijepi kod očiju, te da su brojne izjave i akti zapadne podrške srpskom autokrati proizvod našeg nerazumijevanja kompleksne spoljnopolitičke igre koju vodi Bajdenova administracija. Ovo je bila tačka u kojoj je američki emisar dotakao istinske trampovske visine one antologijske konstatacije bivšeg američkog predsjednika da ,,ono što vidimo, nije ono što se, u stvari, dešava“.
Abazović sa Eskobarom
Nespremnost izaslanika G. Eskobara da prepozna kao legitimnu zabrinutost Kosova, Crne Gore, i Bosne i Hercegovine zbog agresivnog iskoraka srpskog velikodržavnog projekta i podrške koju tome iskoraku pruža gotovo čitav politički Zapad, je uvredljiva u svojem neokolonijalnom maniru.
Osim mogućih ekonomskih i finansijskih aranžmana vezanih za ekstrakciju prirodnih resursa u Srbiji, Aleksandar Vučić posredovanje u snabdijevanju Ukrajine naplaćuje i tako što zahtijeva da politički Zapad nahrani nezajažljivi neo-imperijalni apetit srpske političke elite, kako bi se materijalizovao njihov vjekovni san: stvaranje Velike Srbije.
Danas je i najvećim skepticima jasno da nema cijene, pa bila ona i pronalaženje mašine za putovanje srpske političke elite kroz vrijeme, koja je toliko visoka da je politički Zapad nije spreman platiti za ostvarenje vojne pobjede Ukrajine.
Problem na koji mnogi pokušavaju da ukažu i opomenu zapadne emisare na opasnost koja čeka na puškometu leži u činjenici da se taj apetit zadovoljava preko leđa Kosova, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Po okončanju ovog i sličnih političko-bezbjednosnih eksperimenata visoki račun stabilitokratske arogancije zapadnih partnera u poslovičnoj balkanskoj krčmi plaćaju domaći gosti. Zapadni Balkan će, sva je prilika, opet završiti kao kolateralna šteta geostrateških nadmetanja Zapada i Rusije.
ZAMRZNUTI KONFLIKT
Krize na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, su knjiško primjeri ,,zamrznutog konflikta“. One, ipak, nude teške i važne lekcije za generaciju mladih političara u Crnoj Gori.
Prva lekcija koja se mora naučiti i prema kojoj se moraju mjeriti sopstveni koraci, jeste istorijska činjenica da su, skoro bez izuzetka, sve države koje su tokom dvadesetog vijeka investirale apsolutno povjerenje u osjećaj za mjeru pravde i u dobronamjernost inostranih administracija, na koncu platile visoku cijenu te zablude. Neke države su, poput Kraljevine Crne Gore, nestale 1919. godine s političke mape Evrope.
Tekuća bezbjednosna i politička kriza koju je na Kosovu orkestrirao autokrata iz Beograda, kao i neokolonijalni pritisci i prijetnje koje na vladu Kosova i njenog predsjednika svakodnevno vrše zapadni emisari nam nedvosmisleno potvrđuju utemeljenost i aktuelnost pomenute istorijske činjenice.
Zato je izuzetno važno biti spreman platiti visoku cijenu koju sobom nosi odbrana državnog suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta države. U trenutnoj crnogorskoj situaciji, kada značajan segment političkog establišmenta djeluje u pravcu dekonstruisanja ovih državnih prerogativa, spremnost da se plati cijena odbrane tih okvira državnog postojanja ima egzistencijalnu važnost.
S obzirom na to da spoljna politika velikih sila nije humanitarni projekat, već balansiranje njihovih geostrateških interesa koji često imaju malo
CRNOGORSKO ,,NEPOČIN-POLJE“
veze s nama, liderski kvaliteti i integritet domaćih javnih djelatnika se mjere tom spremnošću. Jedna od arena u kojoj se ova spremnost nedvosmisleno pokazuje su izbori.
Druga lekcija se oslanja na spoznaju da, uprkos političkim narativima koji dolaze iz globalnih centara moći i od lokalnih partitokratija, Zapadni Balkan nije u fokusu međunarodne zajednice. Pitanje je da li je ikada i bio u fokusu, osim kao sitnina za potkusurivanje raznoraznih strateških nagodbi. Sviđalo se to nama ili ne, činjenica je da je čitav Zapadni Balkan marginalna pozornica na koju se velike sile rijetko osvrću.
Iako je Crna Gora svojevrsno „nepočin-polje“ na kojem se odavno zaigrava velikosrpska kleronacionalistička konjica, ne treba zaboraviti da se srpski velikodržavni spisak želja počeo ostvarivati i našao svoje entuzijastične izvanjske navijače u kontekstu globalnog suočavanja neokolonijalnih aspiracija političkog Zapada i Rusije.
Na našu nesreću, konačna sudbina nacionalističkih želja s tog spiska zavisiće umnogome od toga da li će, ili ne, Rusija biti poražena u Ukrajini.
Pošto dubina i intenzitet etničkih, nacionalnih i egzistencijalnih kriza koje mi živimo imaju veoma slab odjek kroz koridore moći u Vašingtonu, Moskvi, Briselu, Londonu i Parizu neophodno je da se okrenemo sebi, prestanemo da ,,vežemo konja đe nam gazda kaže“ i odbijemo da budemo predjelo u nekom od narednih političkih objeda regionalnih kleronacionalista, stabilitokrata i arogantnih emisara velikih sila.
