„Život drugih“ sjajan je film o prodoru u tuđe živote, o sudbini umjetničkog para kojeg motre doušnici državne sigurnosti zaduženi za kulturnu scenu u istočnom Berlinu u vrijeme DDR-a, 1984. I koji završava tragično po protagoniste s obje strane prislušnog uređaja, kao upozorenje čime se uistinu bave tajne službe koje narod, eto, brane od „neprijatelja“ unutar istog tog naroda. Bila je to – smatra se danas – specifičnost komunističkih režima koji su posebno „brinuli“ o kulturnoj, umjetničkoj, novinarskoj sceni, ali što će se kasnije, raspadom komunizma u istočnoj Evropi, pokazati kao gola laž, budući da su agenti i doušnici iz jednog režima postali preko noći uzdanice novih, mahom nacionalističkih vlasti u novim evropskim državama.
Malo nas je koji, baveći se, za vlast, „sumnjivim“ poslom, nismo prošli iskustvo para iz „Života drugih“; živo se sjećam istih tih godina kada su me iz redakcije Televizije Zagreb pristojno odvela dva muškarca u nekakvu krčmu, kako bi mi objasnili važnost suradnje s tajnim službama koje su brinule za sigurnost naroda i narodnosti Jugoslavije pred stalnom najezdom vanjskih, ali još više unutrašnjih neprijatelja partije i države. Vrlo brzo, međutim, još prije dovršetka kave, prepoznali su u meni loš doušnički materijal, pa je tako naša „suradnja“ bila kratka i neuspješna.
No, mnogi moji kolege nisu odbili „ponudu“ – što iz straha, što iz oportunizma – pa su ti agenti, gadovi i režimski onanisti mogli stalno uživati u životu drugih, „neprijatelja vlasti“. Ili: u prizemnom stančiću zgrade u kojoj živim, sve do rušenja Jugoslavije, bila je instalirana brojna oprema za daljinsko špijuniranje, odakle je zbog blizine mora vojno obavještajna služba, kao, nadzirala eventualne neprijateljske prodore s talijanske strane Jadrana. Dakle, sprječavala „vanjskog neprijatelja“ da sruši državu koja je nešto kasnije u krvi srušila samu sebe; dobro, istina je, uz pomoć zapadnih protukomunističkih sila, te se čitav trud Službi ispostavio uzaludnim, ali jednom doušnik, uvijek doušnik, pa se rad s istim ljudima i metodama nastavio i po uspostavi takozvane demokratske republike Hrvatske.
Mi smo tada osnovali „proturežimske“, „neprijateljske“ novinu Feral Tribune, oni su nam ozvučili redakciju, mi smo to znali netom nam je policija rekla da su nam neki narkomani tobože provalili u prostorije redakcije, ali – ionako smo sve što smo međusobno pričali i štampali. Stari agenti nove vlasti ozvučili su nam naravno i telefone – sve sam to iščitala godinama kasnije u svom dosjeu kada nam je SDP-ova vlast omogućila pristup vlastitim, gnjusnim dosjeima što ih je Tuđmanova tajna služba vodila o nepoćudnim novinarima.
Ozvučili su nam i stanove, pa uživali u životu drugih, sve čuvajući novi režim od „zelenih, žutih i crvenih vragova“, kako nas je od milja nazivao diktator i šef države Franjo Tuđman, također stari komunistički, pače, vojni kadar kojemu su se „neprijatelji“, unutrašnji i vanjski, pričinjali na svakom koraku. Nije im, tim ćiribimbašima u živote drugih, bilo strano ni strašenje nas „izdajnika“ naoko bezveznim metodama, ali zapravo dobro osmišljenim, pa su me tako ne jednom kolima pratili od redakcije do kuće, onako, tek da znam da znaju gdje živim i da pazim što radim. Čudna, ali efikasna metoda zastrašivanja.
No zašto sam se odjednom prisjetila svega onoga što se činilo kao dio prvih godina vladavine nacionalističke stranke čiji su bitni kadrovi izmilili ispod šinjela komunističke partije Jugoslavije? Zato što i opet Hrvatskom vlada pomahnitali autokrat uvjeren u svoje monarhističke ovlasti, a koji – premijer, naime – želi svim silama, Ustavu i ovlastima predsjednika države usprkos, vojno obavještajnu službu staviti pod svoju pasku, odnosno vjernog mu ministra obrane, te odbija svaku suradnju sa šefom države o imenovanju čelnog čovjeka te institucije. Špijuni su tako – u državi koju upravo trese nova afera s jeftinom prodajom skupog plina miljenicima i donatorima partije na vlasti, aferi u kojoj monarhistički premijer nema čiste ruke – došli u prvi plan. Predsjednik države stoga je ovih dana u izvanrednom obraćanju naciji optužio premijera za državni udar, jer odbija dogovor s njim oko te velevažne špijunske službe, ovaj mu pak mulački odgovora da ne želi s njim imati posla dok mu se predsjednik ne ispriča zato što mu je onomad uvrijedio majku, nazvavši je „vojnom lekarkom“.
Autokratsko ponašanje premijera oko imenovanja šefa vojnih obavještajaca ne bi izazvalo pažnju umornih građana – budući da se ni inače taj uličarski dvojac ne može smisliti, niti oko ičega dogovoriti; Hrvatska na primjer već godinama ima upražnjena brojna ambasadorska mjesta – e da se ne radi o prozirnom, protuzakonitom pokušaju šefa Vlade da izvlasti predsjednika države od nadzora nad tom vojnom agencijom, kako bi zarobio valjda jedinu preostalu instituciju koja nije pod direktnim njegovim utjecajem. Neprosvijećeni apsolutista, uz pomoć poslušnih medija, kršitelj Ustava i demokratskih običaja, već je ionako uspio u potpunosti zarobiti sav život drugih. Život – tiranima uvijek sumnjivih – vlastitih građana.