(foto Privatna arhiva)
Ovo je borba protiv Netanjahua i njegovih saveznika koji žele ukinuti diobu vlasti i eliminirati važnu ulogu Vrhovnog suda. Stotine tisuća ljudi prosvjeduju protiv nečeg što je inače prilično nejasno. Građani razumiju da se pokušava promijeniti suština izraelske demokracije, kaže povjesničar s Instituta za izučavanje izraelsko-palestinskog sukoba, autor knjiga o izraelskom nuklearnom programu i zločinima nad Palestincima.
Izrael se već mjesecima nalazi u ogromnoj unutarnjepolitičkoj krizi. Vlada premijera Benjamina Netanjahua i ekstremnih desničara Becalela Smotriča i Itamara Ben-Gvira pokušava provesti pravosudnu reformu kojom bi uvelike oslabila nadzor sudstva nad izvršnom vlasti i podvrgla pravosuđe većoj vlastitoj kontroli. To je izazvalo masovni otpor Izraelaca, što uključuje i nekadašnje najviše vojne zapovjednike i deset tisuća vojnih rezervista.
Kneset je 24. srpnja izglasao prvi dio reforme, ukinuvši odredbu o “razumnosti” koja je Vrhovnom sudu omogućavala poništenje pojedinih odluka vlade. Mediji govore o borbi za spas izraelske demokracije, a spominje se i mogućnost građanskog rata. O stanju u Izraelu razgovaramo s Adamom Razom iz Instituta za izučavanje izraelsko-palestinskog sukoba Akevot. Ovaj povjesničar bavi se historijom 20. stoljeća i marksizmom, autor je više knjiga o izraelskom nuklearnom programu te o represiji i zločinima nad Palestincima.
– Ovo je borba protiv Netanjahua i njegovih saveznika koji žele ukinuti diobu vlasti i eliminirati važnu ulogu Vrhovnog suda. Mislim da je situacija u kojoj su stotine tisuća ljudi već sedam mjeseci svakog tjedna na ulicama jedinstvena u zapadnom svijetu. Demonstracije su dovele do politizacije masa. Stotine tisuća građana prosvjeduje protiv nečeg što je inače prilično nejasno, većina ljudi ne razmišlja svakodnevno o odnosima vlade, parlamenta i sudova. No, građani sada razumiju da se pokušava promijeniti suština izraelske demokracije.
Treba istaknuti da prosvjedni pokret nije monolitan. Radi se o mnogo različitih grupa s različitim ideologijama. Osobno prosvjedujem kao dio Pokreta protiv okupacije, lijeve skupine koja ukazuje na vezu između pokušaja ukidanja demokracije i okupacije Palestine. No mi smo mala manjina, a izraelska ljevica je vrlo slaba. Mase koje izlaze na Kaplan, glavnu ulicu u Tel Avivu, i stotine drugih mjesta u cijelom Izraelu nisu socijalističke, nego liberalno-centrističke. No unatoč svim razlikama oko okupacije, siromaštva ili neoliberalizma, ljudi na ljevici i centru moraju raditi zajedno.
Motivacija je jasna – pokušavamo spriječiti da Izrael od neke vrste demokracije postane autokratska ili fašistička država. Ako izmijenite način na koji funkcionira dioba vlasti, dali ste maloj kliki moć da provodi svoju politiku bez ikakvog alata da to zaustavite. Mislim da su prosvjednici već izborili mnogo. Prije sedam mjeseci su Netanjahu i vlada namjeravali izmijeniti niz zakona, a sada su uspjeli izmijeniti samo jednu odredbu, u o “razumnosti”. No intelektualci iz zemalja koje su otklizale prema autokraciji, poput Poljske ili Mađarske, savjetuju da je važno održavati prosvjede. Ako se zaustave na samo nekoliko tjedana ili mjeseci sve se može promijeniti, kaže Raz na početku razgovora za Novosti.
Po uobičajenom mišljenju, Netanjahuova motivacija je da se spasi od sudskih istraga zbog korupcije, dok je Smotričeva i Ben-Gvirova agenda, njegovih partnera u vlasti, ideološka. Kakav je vaš stav?
Nedavno sam objavio knjigu o Netanjahuu kao demagogu i mehaničaru moći, u kojoj argumentiram da on nije motiviran željom da sačuva poziciju i spasi se od zatvora. Naime, u Izraelu imamo slučajeve bivših premijera i predsjednika koji su završili u zatvoru (nekadašnji premijer Ehud Olmert osuđen je zbog korupcije, a predsjednik Moše Kacav zbog silovanja – optužnica je podignuta još dok je bio na funkciji, op. a.). Ljudima koji se bave politikom uglavnom moć nije cilj, nego instrument kojim žele promijeniti društvo u smjeru koji drže ispravnim.
Netanjahua društvo uopće ne zanima, postao je rob gladi za moći i želi po svaku cijenu nastaviti vladati. Glavni mehanizam kojim to nastoji postići je segregacija, odnosno stvaranje podjela između Židova i Arapa, sekularnih, ortodoksnih i ultraortodoksnih židova, Aškenaza i Mizraija (Aškenazi su Židovi iz srednje i istočne Europe, Mizraiji iz arapskih i drugih istočnih zemalja, op. a.). Ta politika podjela uključuje neoliberalizam, okupaciju, širenje mržnje i nasilja protiv ljevice i manjina. Unatoč svim problemima, izraelsko društvo i demokracija su još od 1948. bili vrlo otvoreni i liberalni. Sada Netanjahu jedini način da ostane na vlasti vidi u pretvaranju Izraela u nedemokratsku zemlju.
Smotrič i Ben Gvir su religiozni fundamentalisti koji smatraju da trebamo prestati razgovarati o dvodržavnom rješenju (rješenje izraelsko-palestinskog sukoba koje uključuje uspostavu nezavisne Palestine, op. a.), da su okupirani teritoriji dio Izraela, da trebamo zastupati Veliki Izrael, a Arape koji su izraelski državljani preseliti gdje god, vjerojatno u izbjegličke logore u kojima njihove obitelji žive još od 1948. ili 1967. godine. Taj projekt žele ostvariti putem uništenja demokracije. Vrhovni sud jest mnogo puta odobravao politiku okupacije, ali žele neograničenu moć za provedbu svoje politike. Smotrič i Ben-Gvir razlikuju se od Netanjahua. On jest mnogo puta izjavljivao da je dvodržavno rješenje loše, ali nije rob njihove ideologije. Međutim, sada se njegova glad za moći povezala s njihovom fundamentalističkom etnokratskom politikom.
Pitanje demokracije
Nedavno ste za Die Tageszeitung izjavili bi i sadašnji vođe opozicije kao što su Jair Lapid i Beni Ganc koalirali s ultradesnicom. Drugim riječima, što se tiče okupacije palestinskih teritorija nema velike razlike između aktualne vlade i opozicije?
Vođe opozicije nisu partneri ljevice niti žele ostvariti dvodržavno rješenje. Ni ne znam koliko sam tekstova napisao protiv Naftalija Beneta, Gideona Sara ili Avigdora Libermana, koji smatra da su izraelski Arapi, odnosno palestinski građani Izraela, državni neprijatelji. Mnogi izraelski građani smatraju da su okupirani teritoriji dio Izraela, a čak i danas postoje ljudi koji misle da smo mi izabrani narod i da nam je ovu zemlju dao bog.
Donedavni premijer Benet bio je glasnogovornik ultradesnog pokreta naseljenika Guš Emunim. Međutim, Ben-Gvir i Smotrič su još mnogo ekstremniji. Između njih i vođa opozicije ipak postoji važna razlika. Možda ne toliko u ideologiji, ali ovi drugi više razumiju ono što zovemo realpolitikom, razumiju činjenice da postoje sporazumi iz Camp Davida i Osla, da postoji Palestinska samouprava i da je, ukoliko ne želite neprestanu ratnu situaciju, potreban kompromis.
Ustvrdili ste i da Ben-Gvira i Smotriča nije moguće razumjeti bez razumijevanja načina na koji je okupacija promijenila izraelsko društvo?
Od okupacije do Ben-Gvira i Smotriča možemo povući gotovo izravnu liniju. Međutim, ne radi se samo o njima. Okupacija je suštinski izmijenila moral i vrijednosti Izraelaca u cjelini. Vlasti su godinama tvrdile da je okupacija privremena, no ona traje 56 godina. Većina današnjih građana Izraela rođena je za vrijeme njenog trajanja. Kao građanin idete u vojsku i morate služiti na okupiranim područjima. Moja djeca imaju deset i dvanaest godina.
Svakih godinu i pol trče u skloništa zbog onog što zovemo “operacije” u Gazi i drugdje, ali to je zapravo rat. Inače, nije posve ispravno reći da je Izrael “u sukobu”, jer to implicira podjednaku odgovornost, no zapravo je moć u rukama Izraela. Kako izgleda odrastanje u Izraelu i kako to utječe na vaše samorazumijevanje i način na koji razumijete vašu vladu? Sada ne pričam o perspektivi Palestinaca, koja je mnogo gora, ili o tome kako okupacija uništava palestinsko društvo. No okupacija zasigurno slama izraelsku demokraciju.
Argumentirane kritike kažu da Izrael uslijed odnosa prema Palestincima nikada nije bio demokracija. Kako to komentirate?
Postavlja se zanimljivo pitanje što je demokracija. Ne bježim od vašeg pitanja, nema sumnje da se unutar Izraela još od 1948. nad Palestincima provodi represija, i to je državna politika, dok na okupiranim područjima od 1967. do danas imamo kontinuirane ratne zločine. Znači li to da Izrael nije demokracija? Govorim o diobi vlasti, slobodi govora, pravu na prosvjedovanje, pravu da javno izražavate homoseksualnost. Možemo reći da Izrael zbog politike prema Palestincima nije demokracija, ali onda trebamo osmisliti naziv za taj poredak. No, ne vodimo akademsku raspravu. Iz perspektive njegovih građana, uključujući i palestinske građane, Izrael jest demokracija i mislim da možemo tako o njemu govoriti. Istovremeno je jasno da to ne važi za okupirane teritorije.
Politika aparthejda
Kako na aktualne prosvjede gledaju palestinski građani Izraela i Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali?
U Izraelu živi oko dva milijuna Palestinaca, to je približno 22 posto stanovništva. Početkom prosvjeda vodila se ogromna rasprava oko toga što oni ne sudjeluju u prosvjedima te su im upućene brojne kritike. Međutim, izraelski Palestinci ovu borbu ne vide kao svoju, za što imaju dobre razloge. Ne vide Vrhovni sud kao instituciju koja je doprinosila njihovoj jednakosti, dok je petnaest godina Netanjahuove vlasti dovelo do ogromnog otuđenja arapske zajednice od države. Netanjuhov projekt segregacije uvelike je uspio te ne postoji jednakost između Palestinaca i građana koji prosvjeduju. Nadalje, Palestinci gledaju kako se prosvjednici svakog tjedna sukobljavaju s policijom, što je za Židove u Izraelu novo, i kako mjesecima spavaju u šatorima. Oni postavljaju sljedeće pitanje: “U redu, spremni ste se mjesecima boriti da sačuvate demokraciju, ali jeste li spremni iz tjedna u tjedan prosvjedovati protiv okupacije i aparthejda?” A to je vrlo dobar argument.
Rekao sam da prosvjedi nisu monolitni. Na ulici u Tel Avivu svega pedesetak metara od mene i mojih prijatelja iz Pokreta protiv okupacije prosvjeduju pripadnici mnogo veće organizacije rezervista i veterana Braća i sestre po oružju. Za ljevicu je sam taj naziv težak. On implicira da ste “braća” protiv nekoga – protiv Palestinaca. U aktualnoj situaciji mi i oni imamo isti cilj. No vrlo je teško od palestinskih susjeda tražiti da mi se pridruže na prosvjedima i potpuno ih razumijem. Istovremeno, ako bi Kneset izglasao sve što Netanjahu i njegovi saveznici žele, prvo bi stradali arapski građani. Što se Palestinaca na okupiranim teritorijima i drugdje tiče, u medijima suprotstavljenim Izraelu posvuda možete pročitati kako oni trenutno ne trebaju poduzimati apsolutno ništa, i to zato što Izrael uništava samog sebe.
Većina prosvjednika je što se tiče okupacije slijepa, ili vlada kolektivna hipokrizija?
Nije to pitanje hipokrizije, nego toga što okupacija znači u njihovim dnevnim životima. Ljudi iz inozemstva redovno pitaju da li je u Tel Avivu opasno živjeti i događaju li se svakodnevno bombaški napadi. To nije ovdašnja realnost, u samom Izraelu nema mnogo nasilja. Između Izraela i okupiranih teritorija izgrađen je veliki zid, većina Izraelaca se s Palestincima ne sreće, niti razmišlja o okupaciji ili cijeni koju za nju plaćaju.
Upotrijebili ste riječ “aparthejd”. I ugledne liberalne međunarodne organizacije poput Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha nedavno su ustvrdile da na okupiranim teritorijima, ali i u samom Izraelu postoji aparthejd.
Potpuno se slažem da na okupiranim područjima vlada aparthejd, štoviše, on je suština tamošnje izraelske politike. A država posjeduje mnogo mehanizama kojima u Izraelu provodi represiju i diskriminaciju palestinskih građana. Državne službe mnogo više služe Židovima, pa tako škola koju pohađaju moja djeca dobiva po glavi učenika mnogo veći budžet od škole u arapskoj četvrti udaljenoj pet minuta hoda. Ipak, ne mislim da je u samom Izraelu diskriminacija prisutna do tog nivoa da možemo govoriti o aparthejdu u tradicionalnom smislu riječi.
Nije samo aktualna, nego su i prethodne centrističke vlade kolonizirale Zapadnu obalu i time ubijale šansu za uspostavu palestinske države. Palestinska samouprava odumire, a njen vođa i vođa PLO-a Mahumd Abas ima 87 godina. Je li dvodržavno rješenje još uopće moguće?
Mislim da je to jedino moguće rješenje, ali ni to ni kriza palestinskog vodstva trenutno nisu važna pitanja. Jesu li sporazum iz Osla i mirovni proces mrtvi? Naravno da jesu. Među najodgovornijima za njegovu smrt je Netanjahu. Većina članova aktualne ultradesne vlade javno se suprotstavlja dvodržavnom rješenju. U ovom trenutku to je akademska rasprava.
Netanjahu je izjavio kako neće biti građanskog rata. Što očekujete, kako će se razvijati situacija? S obzirom da poneki zazivaju pritisak Sjedinjenih Država na Netanjahua, mislite li da će Biden nešto poduzeti?
Započela je tromjesečna pauza parlamentarnih aktivnosti Kneseta. Mislim da nitko ne zna što će se potom dogoditi. Mislim da ni Netanjahu, Ben-Gvir i Smotrič ne znaju što će biti dalje, i to zato što još nisu odlučili što će uraditi. Čekat će da vide kako će se razvijati situacija, a odluka će ovisiti o prosvjedima i tome što će poduzeti pripadnici vojske i avijacije. Mislim da su Bidenu trenutno mnogo veći problem Ukrajina, Rusija ili Kina. Možda će biti povišenih tonova i otkazivanja posjeta, ali SAD neće intervenirati u unutarnjepolitičku situaciju. Ovo je bitka za demokraciju i dušu Izraela, a vode je Izraelci.
