Sahra Wagenknecht – tvrdo krilo Ljevice (foto Martin Schutt/dpa-Zentralbild/dpa /DPA/PIXSELL)
Sahra Wagenknecht njemačkoj Ljevici zamjera napuštanje klasne politike i tradicionalne radničke baze u korist mladog, urbanog i akademski obrazovanog stanovništva, što bi moglo izazvati novi raspad u toj stranci
Piše: J. Bakotin– Novosti
Njemačka Ljevica (Die Linke) sve se više približava gotovo neizbježnom rascjepu. Sredinom kolovoza ostavke na funkcije podnijeli su Amira Mohamed Ali i Dietmar Bartsch, dopredsjednici stranačkog parlamentarnog kluba. Njih dvoje pripadaju suprotstavljenim unutarstranačkim blokovima. Bartsch je predstavnik reformističke i “realpolitički” usmjerene frakcije, dok je Mohamed Ali saveznica Sahre Wagenknecht, “tvrde” ljevičarke, pripadnice Komunističke platforme – jedne od brojnih službenih frakcija Ljevice – i jedne od najpopularnijih ličnosti na njemačkoj političkoj sceni uopće. Wagenknecht je u prošlosti bila potpredsjednica stranke i također dopredsjednica stranačkog kluba u Bundestagu.
No karizmatična političarka – njena YouTube obraćanja prate milijuni, a politički stil uspoređivan je s onim Rose Luxemburg – odavno je u oštrom sukobu sa stranačkim vodstvom i većinom u stranci. Wagenknecht Ljevici zamjera napuštanje klasne politike i tradicionalne radničke baze u korist mladog, urbanog i akademski obrazovanog stanovništva, a shodno tome i sve dominantnije forsiranje tema kao što su borba za prava migranata i rodnih manjina te klimatske promjene, odnosno sve veći naglasak na “kulturnim ratovima”. Prema Wagenknecht, time je znatan broj lijevih glasača otjeran u naručje ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD).
U tome nešto istine možda ima, a nešto i nema – stranačko vodstvo je, primjerice, nedavno predstavilo plan pojačanog oporezivanja bogatijih, a čelnici inzistiraju da je potrebno voditi bitke na više fronti. U javnoj prezentaciji ipak jest prisutna promjena o kojoj govori Wagenknecht. O tome svjedoči i izbor aktivistkinje za prava izbjeglica Carole Rackete za vodeću kandidatkinju Ljevice na predstojećim europskim izborima.
Istovremeno većina stranačkog vodstva ističe da je Wagenknecht opasno zagazila u lijevi nacionalizam, pa i u desni populizam, dajući prioritet socijalnim pravima “običnih Nijemaca” i dovodeći u pitanje odluku Angele Merkel iz 2015. da u zemlju primi izbjeglički val. Putinov napad na Ukrajinu sukob je dodatno radikalizirao. Dok je stranka podijeljena oko isporuka oružja Ukrajini, većina je podržala uvođenje sankcija Rusiji. Wagenknecht pak ruski napad deklarativno jest osudila, ali je istovremeno vladu Olafa Scholza proglasila “najglupljom u Europi” zbog uvođenja ekonomskih sankcija Moskvi koje po njoj najviše štete Njemačkoj.
U veljači ove godine suorganizirala je prosvjed protiv slanja oružja u Ukrajinu – koji je podržala i ekstremna desnica.
Od ideoloških sukoba vjerojatnom raspadu stranke ipak će mnogo više kumovati sve otvorenije namjere Wagenknecht da osnuje vlastitu političku organizaciju. Ona je prvo 2018. pokušala lansirati masovni lijevi pokret Aufstehen (“Ustanite”), da bi nakon što projekt nije zaživio počela javno iznositi ideje o osnivanju nove stranke. Iako tvrdi da još nije donijela konačnu odluku, prema medijima njen uži krug na tome otvoreno radi te ispituje funkcionere Ljevice diljem Njemačke o tome jesu li se voljni priključiti novoj organizaciji. Aktualno vodstvo Ljevice – na čijem čelu su relativno odnedavno Janine Wissler i Martin Schirdewan – u lipnju je pak objavilo kako je “budućnost Ljevice budućnost bez Sahre Wagenknecht”, povodom njenog odbijanja da se odlučno distancira od ideje osnivanja nove organizacije.
U Ljevici odavno vlada krajnje toksična atmosfera, a stalni sukobi su je paralizirali. Stoga poneki komentatori smatraju da razvod objema stranama pruža priliku za čisti početak. Čak i mainstream mediji pozdravljaju namjere Wagenknecht, u slučaju da zaista uspije dio glasača AfD-a preoteti za antifašistički projekt. Sama Ljevica dobila bi pak priliku da se pokuša konsolidirati. To je daleko od sigurnog – naime, u stranci i bez Wagenknecht postoje brojne podjele.
S druge strane, analitičar Loren Balhorn na portalu Jacobin napominje kako bi se u najgorem scenariju moglo dogoditi da ljevica u Njemačkoj bude unazađena za naredna desetljeća. On ističe da ni Wagenknecht ni vodstvo Ljevice nemaju strategiju za organiziranje radničke klase. Unatoč retorici Wagenknecht više pažnje posvećuje napadima na “lifestyle” ljevicu negoli suradnji sa sindikatima, a dok neke ankete njenoj hipotetskoj stranci prognoziraju 20-ak posto podrške, u drugima bilježi svega dva posto.
Inače, Ljevica je nastala 2007. na širokoj platformi demokratskog socijalizma, i to spajanjem istočnonjemačkog PDS-a s otpadnicima iz SPD-a, nezadovoljnima neoliberalnim reformama Gerharda Schrödera. Otpadnike je predvodio SPD-ov veteran Oskar Lafontaine, u međuvremenu oženjen s Wagenknecht. Vrhunac popularnosti Ljevica je zabilježila 2013. kada je osvojila gotovo 12 posto glasova. Otada je stranka u kontinuiranom padu te je 2021. s osvojenih 4,9 posto glasova na jedvite jade zadržala parlamentarni status. Otme li Wagenknecht Ljevici svega tri zastupnika u Bundestagu, stranka će izgubiti status parlamentarne grupacije, što znači manje novca, manje vremena za govore, još manje utjecaja.
