foto: Zvonimir Barišin/PIXSELL
Kakogod se minulo godište topi u svojem izmaku zajedno s voskom četvrte adventske svijeće, takogod se nekako istodobno sublimira sumiranje i kristalizira saldiranje svega raspadljivoga i neraspadljivoga u domalo upokojenom kalendaru što ostavlja efemeride nepamćenja za sobom. U ovakav lirski okvir baš nekako hoću uokviriti toplu sliku godine koja je u Splitu bila posvećena 100. rođendanu Miljenka Smoje, portretistu grada koji je njegovu kroniku risao perom, a ne kistom. U kolajni događaja što su osvijetlili ili evocirali neki od sentimenata i uspomena na ovoga promućurnog pisca koncentriranoga na lokalni detalj i endemičnu pikanteriju, nedvojbeno se može, kao svečani finale, proglasiti čin otkrivanja spomenika njemu samome, šjor Šunji, čiji je kip do u broncu učinio skulptor Ante Guberina iz Šibenika, a sve prema skici svojega preminulog oca Aleksandra Ale Guberine, koji je odavno već bio pobijedio na za taj projekt raspisanom natječaju. Međutim, gradskim ocima i očusima, u međuvremenu, izgleda, nije bilo stalo da se u Splitu stavi kip Smoji!
I sad, nije prošla ni šetemana dana otkako je sredinom listopada bio otkriven rečeni spomenik velikom književniku i novinaru na puntinku od Matejuške, a neki ga je junački noćobdija, ili više njih, usakret isprolickao s važem piture! I onda bude jutro, pa večer, dan drugi, treći, četvrti… i, nije prošla ni druga šetemana, kad je još jedan dvonožni muzgavac, također hrabro obnoć, izvadio svojega višemilimetarskog pišulinca debljine kalodonta, ter je po spomeniku pun radosti i ushita ispraznio sve ono što su mu ćaća i mater tijekom odgoja bili utuvili u mokraćni mjehur… U prvom slučaju, intelektualna nutrija, ili više njih, omotali su Smoji oko vrata šal FK Partizana iz Beograda te ga nijemo ostavili da šuti do jutra kao zaliven plavom piturom, dok su potonji muzgavci uz sliku moćnog noćnog reproduktivnog alata ostavili i duhovni, upravo molitveni zvučni zapis.
Potonji pišadur, osim što je demonstrirao svu raskoš kućnog odgoja i izradio movie vizitku ćaći i materi, nesebično je pučanstvu izložio i široki spektar svojega glupavluka objavivši svoj filmićki uradak na društvenim mrežama… Policija je reagirala munjevito, kao kad se hvataju višemilijunski lupeži u nas, i dok si rekao “specijalno vaspitanje”, eto ti urinske ispišuture na optuženičkoj klupici sučelice sudačkoj stolici, pa je, brzinom kako se u nas sad već procesuiraju domaće vedete korupcijskoga kriminala, svršio ovaj naš popišanac na dvije šetemane u pržun… Za vjerovati je, imao je vremena ovaj delinkvent u zatvorskoj biblioteci potražiti koji libar od šjor Šunje, pa na ležaju čitajući možda i doznati tko je to bio Miljenko Smoje.
Iz svega dosad viđenog i pročitanog, i poglavito iz svega onoga što će tek uslijediti, može se izlučiti samo jedna poruka: nepogrešivi vizionar i amaterski psihijatar Miljenko Smoje žive je ljude, preciznošću vrhunskog meštra urarskog zanata, ugradio u svoje libre kao tobože mrtve književne likove, iz kojih su oni – potvrđujući njegove dijagnostičke aksiome – doduše kukavički al’ ipak, evo, nanovo živahno iskočili… Na ponos i dragost onim istim ćaćama i materama, koji su ih onako lijepo i ovoliko pristojno uspjeli promašiti odgojiti. Pa i mrtav Smoje sa groblja u Žrnovnici i dalje živo djeluje u mandraču na Matejuški.
Smoje je, dakle, živ i živjet će!
Ovaj agresivni vandalizam i progresivni kulturocid, ne zaboravimo, događa se u Splitu: gradu dozlaboga akutno praznom spomeničke plastike! Split je zacijelo najsiromašniji grad po broju javno postavljenih kipova na svijetu, a u našoj europskoj provincijici predstavlja drugi grad po veličini u jednoj punopravnoj članici EU-a… Pritom, što je porazna činjenica par excellence, izvan uže gradske jezgre na katastarskom teritoriju samoga Splita nema postavljenoga javnoga kipa u trajnom materijalu! Kao Splićanina, doduše naturaliziranoga, iskonskoga Bračanina koji više od polovice života živi i djeluje u ovome gradu, sram me je da u većini gradskih kvartova nema spomenika u bronci ili kamenu, svejedno u kojem tvorivu. To je već sasvim solidna tema za serioznu i skrupuloznu kunsthistoričarsko-urbanističku studiju, s obzirom na to da izvan uskog prstena na korak od pet minuta šetnje od Dioklecijanove palače – nema kipa u Splitu! Jedina “sreća u nesreći” ove insuficijencije likovne kiparske prisutnosti u regionalnoj metropoli čiji je centro storico zavrijedio zaštitarsku naklonost jednog UNESCO-a, jest fakt da ono malo skulptura što čine urbanu gliptoteku predstavljaju djela Ivana Meštrovića. Nije neka utjeha, ali eto…
Ima tu još toga za iščitati, mimo Smojinih tekstova i nakon otkrivanja spomenika njemu u čast.
Jerbo, primijetili su recentni kroničari i doktori Fejsa kako na drugom kraju splitske rive stoluje Franjo Tuđman, također spomenički smrznut u ledu bronce zanavijek. Primijetili su, kažem, upućeniji lokalni dušobrižnici, kako su dekoncentrirane ponoćne nutrije i muzgavci svoje mutrije i muje faulom usmjerili u razmišljanje, pa su u pijanoj zanesenosti Smoju zamijenili s Franjom. Jedni po sličnosti, velju, da brončani Miljenko odveć daje na Tuđmana; drugi, po funkciji, budući su navijačku šjalpetu FK Partizana zajebavši se vezali oko šije Smoji, a predsjednikom toga soldateskinog jugo-armijskoga beogradskog nogometnog kluba bio je glavom, bradom i iskrivljenom pešnjom lično – Franjo Tuđman.
Ovaj agresivni vandalizam i progresivni kulturocid, ne zaboravimo, događa se u Splitu: gradu dozlaboga akutno praznom spomeničke plastike! Izvan uže gradske jezgre nema postavljenoga javnoga kipa u trajnom materijalu, što je porazna činjenica par excellence
Pa su onda pripadnici javnog mnijenja i specijalisti za društvena pitanja sa subspecijalizacijom za društvene mreže plebiscitarno zaključili kako su oni krepuskolarni vandali u svojoj agresiji na slitinsku spomeničku plastiku, zapravo, zamijenili skulpture. Eto što ti je današnji moderni i suvremeni šučijavi pedagoški program u našim školama, izrešetani obrazovni kurikulum, kad nam djeci nedostaje potrebnih sati iz odgoja. Likovnog odgoja, dakako i datako.
A samo zahvaljujući pojačanoj nastavi iz vjeronauka naša djeca – a i mulci i dripci koji su odavno već prekoračili prag punoljetnosti – imaju zavidno nabildanu kondiciju opraštanja. Ne možeš ti danas, kume, toliko sagriješiti, koliko te se može činom trenutačnog oproštenja obezgriješiti. Kao lakmus-papir tom istraživanju služi nam upravo brončana figura Franje Tuđmana, koja je upravo netaknuta i neoskvrnjena, nepiturana i nepopišana, za razliku od friškoga kipa Miljenka Smoje, kojemu artistički osviješteni “kunsthistoričari” među nama dnevno pronalaze tehničke mane, koje onda noću nesebično popravljaju ne tražeći honorara za to. I nije ni tu kraj pomanjkanju traženjâ. Ne haju ti isposnici i pravednici ni za sve faulove što ih je dika “Vrane” počinio nad Splitom i Splićanima, ćaćama i materama ovih “konzervatora” što nadomještaju manjkavosti Smojina spomenika, niti ih boli pišulinac što su te iste njihove ćaće i matere, a možda i babe i didi, ostali bez kruha svojega svagdašnjega: upravo zarad politike koja je poharala svu gradsku privredu i firme što su ih Franjini pitomci, poltroni i dupelisci dilali budzašto ili kupovali za žvaku.
Čisti i djevičansko netaknuti Tuđman od bronce na delti Pothodnika i inkartani i dijaboličansko ispišani Smoje iz ljevaonice pred plićakom Veloga Varoša, egzaktni su pokazatelj koga je više u Splitu. Ama, baš kao i u svemu u povijesti i životu, prevaga je to na skali gdje se očitava beskompromisno bivanje na ispravnoj strani, strani istine i poštenja, pravde i kućnog odgoja.
Ergo, Smoje je živ, i živjet će!
