Nikada neću shvatiti zašto ljudi misle da je onima koji ne govore o svojim stanjima i unutrašnjim razdorima, lakše nego li njima samima? Što je lakše? Biti ostavljen, biti usamljen, pregorjeti laž, nelojalnost, nedostatak časti, kukavičluk one “druge strane”, na koju smo se još do jučer oslanjali? Lakše je otkriti da se “bolje držimo”, manje smo pogureni, imamo manje bora, ljepšu odjeću, uglačanije cipele, bolje sređene zube, njegovanije ruke i kosu, originalnije džindže od osoba svoje dobi i nešto mlađih od sebe? Je li lakoća u perju i spužvi boljega jastuka i izboru boljih naslova naše večernje lektire prije spavanja?
Brodski na vrhuncu slave: podmiren, uzvišen, amnestiran od zloće svojih progonitelja, ljubljen, tetošen, utažen… i bolestan, bezizgledno.
A činjenično: “Bolest baca sjenku na njegovu stranicu, pa ipak stihovi ne pokazuju znakove panike. Naprotiv, solidno ustrojenje njegovih strofa, složene trostruke rime, čvrsti su, konkretni, a da im srce ni jednom ne preskoči, posumnjavši na svoje zvanje” (Walcott). On, koji se sjeća patnji Ahmatove i Cvetajeve, koji je doslovno izgubio sve što se može izgubiti: domovinu, jezik, obitelj, mladenačke ideale, ne hoda okolo, “utržujući” na svojoj nesreći, melankolizirajući i drameći, već se drži onako kako doliči: usamljen kao orao u dosegnutoj visini, pomiren s onim što mu na zemlji preostaje.
Hoću reći: mi nemamo ništa od toga, što je drugima “teže nego nama”. Nemamo utjehe u tim lažnim povlasticama poznatosti, slave, relativne materijalne sigurnosti.
Nitko ne zna o našim ponorima, našim vihorima, našim besanim noćima i slomljenom srcu. Ne znaju kako se konopac njiše iznad glave, kako bodež sukne kroz auru, tražeći mjesto gdje se samo jednom udara i to je dovoljno.
Ne znaju kako je to, hodati svijetom bez očiju, jer je Netko odnio tvoje oči sa sobom i sada si slijep za ljepotu okolnoga svijeta, za neko biće, koje bi te možda usrećilo, da je vaš susret pravodoban. Nema puta naokolo, nema utjehe u frivolnom, niti dovoljno buke da prikrije tvoje unutarnje krikove i jecaje.
Nitko ne preuzima našu karmu, niti u njenim osunčanim aspektima, niti u najmračnijoj noći duše, kad tezulje važu “ostati ili propasti”. Olaka izjava “Lako je Vama”, zapravo je prilično teška uvreda, koju ljudima opraštamo zbog poznate površnosti, znajući da se i inače ni u šta ne udubljuju, po navici. Ne znaju ljudi koliko je težak Sizifov kamen ni čijem je koplju izložena naša Ahilova peta. Jedino, rekla bih, mogu nam temporalno zavidjeti na dosegnutoj slobodi, koja me potakla na ovo promišljanje, u trenutku kad sam u brošuri pokojne prijateljice D. H. pročitala: “Često, biti slobodan, znači biti sam. Nisu svi dorasli toj opasnosti”.
Eto, lako je nama, koji jesmo. Teško nama.
