Foto: Stela Cavric
Koja si verzija?
Ponekad ne želim biti najbolja verzija sebe. Ne želim biti ni verzija.
Otkad smo mi verzije? Do kad se natječemo sa svijetom?
Ponekad samo želim biti pijesak na sunčanoj obali.
Osmijeh mame.
Ruke njegove.
Vjetar.
Val oceana.
Ništa.
Previše
Nekad sam mislila da sam Previše. Previše prijateljima.
Previše partnerima. Previše obitelji. Previše ljudima koji su me okruživali. Jednostavno previše za sve njih. Uvijek sam se smanjivala kako bih bila bliže…
I tako bih šutjela. Slušala. Bila bih dobra. I bila Previše. Previše njima. Premalo sebi. A u meni toliko toga. (…)
Moje ogledalo si ti
Ne trudim se da ovo bude lijepo, jer da se trudim bilo bi najljepše ,ali ne bi bilo moje.
Ne trudim se da se svidim svima, jer tu nema sreće, mira, ni spasa.
Neka bude direktno. Neka bude stravstveno. Neka bude ljubavno. Neka bude prljavo, divlje, istinito.
Samo neka ne bude lažno.
Jesu li vas ove riječi, ovi stihovi dirnuli? Dotaknuli na pravi način? Mene jesu. Citirala sam sam ih iz knjige “Kada duša priča, svijet šuti” mlade autorice Stele Cavrić. Čitam jednom. Pa još jednom. Pa, tko zna koji put, jer ova knjiga to zaslužuje. Zaslužuje ne samo biti pročitana, već čitana uvijek nanovo i ne nužno ispočetka. Svaki stih, svaka stranica od njih 150 može biti početak, jer je početak svakog čitanja u tebi, prijatelju. Što je to u njoj što je čini tako posebnom? U prvom redu to je iskrenost i intezitet osjećaja; to je toplina; to je patnja; to je bol, hrabrost koja je potrebna za uroniti u sebe i o tome pisati; to su želje, snovi, nada, padovi, puzanje i ponovno dizanje; usponi i uzleti duše, uma, srca, svega onoga što čovjeka čini Čovjekom. Ovo je knjiga nemira. Knjiga presispitivanja svih kulturoloških i civilizacijskih vrijednosti; knjiga sumnje i optužbe; knjiga oprosta i utjehe. Zbog svega navedenoga nije lako ni plivati, ni roniti kroz napisane stihove. I lagana šetnja traži da se često zaustavimo, da stanemo i razmislimo, da dokučimo, da smjestimo sebe u taj krug, da dozvolimo da sva ta plima osjećaja prođe kroz nas, da nas rasturi, a onda opet da nas sastavi i izgradi ne onakvima kakvi smo bili, već boljima, odraslijima, zrelijima.
Put ove knjige od autorice do mene je bio vrlo neobičan. Način kako sam je dobila na prvo čitanje je vrijedno spomena, pa ću napraviti malu digresiju.
Sve je počelo od kafića, zapravo u kafiću koji nije pravi kafić, već galerija – trgovina koja to nije u uobičajenom smislu. Dobro je znati da takva mjesta uopće postoje, mjesta gdje ljudi koji nisu nužno prijatelji i koji se uopće ni ne poznaju, dođu da se upoznaju, razmijene osnovne informacije o sebi, ukoliko to žele; progovore koju čestitu i pravu riječ; popričaju o izloženim slikama i slikarima s raznih strana svijeta; da obiđu i razgledaju izložene skulpture i rukotvorine od kojih su neke na prodaju u prostoru koji u sebi krije ostatke rimske i ranokršćanske arhitekture, gdje će vam ljubazni gospodin imenom Ervin ponuditi kavu ili čaj koje ćete ispijati uz domaće kolače koje je napravila njegova mama, energična žena puna razumijevanja za ljude koji dolaze i koje će ona ili Ervin ispratiti poput gosta iz svoje kuće. Tu ćete sresti i ostarjele i neshvaćene glumce, umjetnike, zanatlije, kreativce svih profila čije je vrijeme već prošlo ili tek dolazi. Mnogi u ovom prostoru ni ne čeznu vinuti se u estradne visine niti vape za medijskom popularnošću. Ovakvo tiho druženje im je dovoljno, jer su tu našli srodnu dušu. Prostor o kojem govorim se nalazi u Puli i zove se Talisman. Očito, nije slučajno dobio to ime. Dakle, na poziv i prijedlog prijatelja odnesoh jednu svoju knjigu u Talisman. On ju je davno pročitao i tu ostavio na čitanje. Tako to ovdje ide. Istovremeno, nakon kavice i oblatni dobih Stelinu knjigu o kojoj pišem.
Krenuh u avanturu čitanja bez ikakvih očekivanja, jer mi ni autorica, ni naslov nisu bili poznati. Ali, ponudi i izazovu nisam mogla odoljeti. Nakon prvih par stranica i pročitanih pjesama koje to zbog slobodnog stiha i forme i jesu i nisu, zadrhtah i poželjeh pročitati je cijelu, jer…
“Ja sam sanjar. Nemoj meni da ja moram. Nemoj me smanjivati, jer se ti bojiš letjeti(…) Sanjar sam. Ne vrijedi ti govoriti. Ne slušam. Samo dišem i postojim”
Poželjeh imati knjigu, dodati je onima koje na mojoj polici za knjige imaju posebno mjesto, onima koje zovem “meni najdraže”. Kod kuće, 170 km daleko, provjerih na internetu kako je mogu nabaviti. Napisah mail autorici koja odmah odgovori… Dobih broj njezinog računa za uplatu, ali naše banke nisu bile voljne surađivati kao nas dvije. Što sad? Idem drugim putem. Kupit ću je u knjižari u Zagrebu, dostavom. Opet putem interneta obavim narudžbu i kupnju. Čekam tri – četiri, pet – šest, deset – petnaest dana, ali knjiga ne stiže. Provjeravam na pošti. “Da, knjiga je stigla, ali vaša adresa nije bila potpuna, pa smo je vratili”. Vratili? Vi, na pošti koji me poznate, oni – moji nekadašnji učenici koji raznose pošiljke i koji dobro znaju gdje stanujem. Pretpostavljam da im se nije dalo voziti uzbrdo po ovim velebitskim gudurama… Mora da je poštar bio neki novi…
Ipak, dobih knjigu, putem pošte iz trećeg pokušaja, a poslao mi ju je niko drugi do li Ervin – u ovom slučaju moj Talisman.
Zadovoljna navalim na čitanje i opet se oduševim. Podvlačim, bilježim, ne mogu stati. To je knjiga koja postavlja pitanja, stotinu pitanja, neka od njih čitamo u naslovu pjesama:
Dušo, koliko košta tvoj mir?/ Stavljaš li filtar na život? / Zašto sav mrak moramo iscijeliti?/ Plivaš li u močvari pored bistre rijeke? /Čega se plašiš?
Ali i u samim stihovima unutar pjesama:
Što ako prazninu gomilaš novim kućama?
Moraš li imati sve da bi shvatila da nemaš ništa ako nemaš sebe? Ako nemaš mir? Ako praznina vrišti u tebi. Ako nemaš zagrljaj koji ti treba? Može li novac grliti?
Pitam se kako je žena od karijere postala žena koja grli drveće I sluša ptice kako pjevaju?
Zašto neko ljubi zbog ljubavi, a neko zbog moranja?
Pitam se koliko života u knjigu stane.
No, osim bezbrojnih pitanja nad kojim bi se trebali u razgovoru sa samim sobom zamisliti, knjiga o kojoj je ovdje riječ nudi i savjete i preporuke:
Pokreni se./ Pogledaj se./ Ne traži se toliko, dušo./ Očisti voz./ Zaštiti svoje vrijeme./ Nauči više./ Pusti srce na miru./ Mislim da imam sve i sve ima mene/
U svakom slučaju to je knjiga za ljude s dušom, za ljude koji imaju stihove u sebi, ali to ne znaju. Ova knjiga će im pomoći da ih pronađu, jer ona govori njihovim jezikom, jezikom suosjećajnosti i razumijevanja.
Istinski vjerujem da takvih ljudi ima puno. Knjiga Kad duša priča, svijet šuti čeka baš njih.
