foto: Pixsell
Sve političke filipike iz Banskih dvora o tzv. reformama ključnih sustava, o rasterećenju gospodarstva, o povećanju osobnih primanja i socijalnih naknada, o međunarodno odlično pozicioniranoj CRO državi koja se primjerno brine o svojim građanima, o najnižoj stopi inflacije u Uniji i sl., pucaju poput mjehura od sapunice u sudaru s dnevnom zbíljom u kojoj porast cijena hrane i inih osnovnih uvjeta života čine politički diskurs iz HDZ Plenkovićeva obora bajkama u koje više ne vjeruju ni jaslička djeca. Koncem prošle i na početku ove godine narastaju tenzije između tzv. socijalnih partnera u tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj, pa sindikati udaraju drumom, poslodavci šumom, a vladini predstavnici bauljaju, je li, negdje u oblacima ne znajući, zapravo, kako riješiti izazov te kvadrature kapitalističkog kruga u kojemu radnik i njegov gazda nemaju isti interes.
Poslodavci već neko vrijeme inzistiraju na tzv. fleksibilizaciji Zakona o radu – što bi podrazumijevalo manja stečena radnička prava i slobodne ruke u njihovu zapošljavanju/otpuštanju te supstituciju domaće stranom i znatno jeftinijom radnom snagom – a radnici, pak, inzistiraju na sigurnosti radnog mjesta i plaćama dostojnim pristojnog života.
HDZ Plenkovićeva, pak, vlada u tom klinču zbori jedno, misli drugo, ali ne čini dovoljno eda bi se to prepoznalo kao nešto treće. Pametnije i ljudski prihvatljivije i od prvoga i od drugoga, a radnim pravom definirano kao, je li, kompromisno barem korak naprednije/učinkovitije za nacionalnu ekonomiju od rješenja na kojima inzistiraju i radnici i poslodavci. I nisu se u stanju dogovoriti mjesecima. Da se ne kaže – godinama.
Zakonska kočnica
Predsjednik Vijeća članova Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), Ivan Mišetić, neki je dan kazao u HTV-ovom središnjem Dnevniku da vlasnici kapitala „već godinama zahtijevaju daljnje rasterećenje rada eda bi svoje businesse učinili konkurentnijima“ na domaćem i stranom tržištu. Zakon o radu drže prenormiranim, kočnicom većoj konkurentnosti tzv. realnog sektora, pa očekuju da će 2024. godina napokon donijeti ploda u odnosu na ta očekivanja i zahtjeve. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, pak ne misli da je taj zakon prenormiran „u odnosu na to što se događa radnicima“, osobito suočenima s „nesigurnošću posla“ i gubitkom kruha za svoje obitelji.
Sever tvrdi da je RH „među državama s višim stopama ekonomskog rasta, ali i među onima s višom stopom inflacije, pa građane najviše pogađa drastičan porast cijena hrane. U prošle je dvije godine to više od 30%. Budući da su baš troškovi hrane najveći u mjesečnoj potrošnji kućanstva, to je najsnažniji udar. Radnici su u Sloveniji dvostruko bolje plaćeni od hrvatskih kolega, a oni u Austriji i Njemačkoj čak i trostruko, Stanje je u RH vrlo teško u odnosu na druge države u Uniji. Plaće su neizdrživo niske, a posebno mirovine. Istodobno su cijene preskočile čak prosječne u razvijenim zemljama EU“.
Ni bog niti vrag ne znaju što će se, pak, događati od 1. travnja 2024, jer dan ranije istječe rok državnog subvencioniranja električne struje, plina, benzina (kojemu zadnjih dva-tri tjedna opet rastu cijene, osobito dizelu) i devet osnovnih prehrambenih namirnica. Naime, Europska je komisija nedavno upozorila CRO vladu da je Hrvatsku uvela među četiri zemlje članice EU koje su zbog čak dvoznamenkaste razorne inflacije uvele tzv. komunističku intervenciju na tržištu – u kapitalističkoj ekonomiji, je li, nedopustivo državno reguliranje cijena – te da mora hitno prekinuti tu praksu. Vrati li se tzv. mala od briselske kužine 1. travnja 2024. na slobodno/tržišno formiranje cijena hrane i energenata, pa život preko noći poskupi dva ili tri puta – kako ekonomisti predviđaju da je neizbježno u tom slučaju – bit će to tragičan salto mortale životnog standarda više od 95% građana izvan šačice superbogatih – je li, tajkunske, političke, braniteljske i crkvene kaste; povlaštenih tzv. građana prvog reda.
„Smatramo da je daljnjim rasterećenjem rada moguće osloboditi energiju kojom bi naše tvrtke postale konkurentnije na međunarodnom tržištu“, tvrdi Ivan Mišetić. „Poslodavci imaju prostora za povećanje plaća svojim radnicima uvođenjem novih tehnologija, uštedama i pojednostavljenjem Zakona o radu budući da je taj zakon prenormirao rad. Lani su učinjene neke izmjene i dopune, ali to nije dovoljno. Poslodavci očekuju bitno jednostavnije zakonske norme u tom području i slobodu dogovaranja sa sindikalnim središnjicama.“ Sindikalist Sever drži da poslodavci nemaju sluha za radničke interese i njihove egzistencijalne potrebe kad ulaze u pregovore sa sindikatima, nego im ne silaze s uma tzv. fleksibilizacija i pojednostavljenje sustava, što zapravo znači manju zaštićenost radnika.
„Već smo sada praktički unutar prosjeka EU“, ističe Krešimir Sever, „a to hoće li se ili neće kolektivno pregovarati, najprije ovisi o poslodavcima, jer sindikati stalno iniciraju cijeli niz kolektivnih pregovora, ali s druge, pak, strane za to nema volje. Zakon o radu jest fleksibilan, nije prenormiran, a nesigurnost radnog mjesta problem je koji moramo riješiti čim prije. Ono što bi poslodavci rješavali jest da im se zakonom omogući postupati s radnicima kao sa starim, dotrajalim dijelovima stroja. Istodobno bi zadirali u porezni sustav u dijelu poreza i doprinosa za plaće kako ne bi morali dizati bruto plaće. Radnik bi dobio nešto više tako da poslodavac plaća manje poreza i doprinosa državi.“
Nestabilno tržište
Naravno da poslodavci neće svoje profiterske razloge priznati ni pred streljačkim strojem, pa Mišetić kontrira Severu tvrdnjom kako je „već nekoliko godina razvidno da u Hrvatskoj postoji tržište rada, a ne tržište poslodavaca“. Sic transit. Odnosno da je fleksibilizacija uvjeta rada bitna za prilagodbu hrvatske ekonomije tržišnoj konkurenciji. „Jer tržišta nisu uvijek stabilna“, napominje predsjednik Vijeća članova HUP-a. „Vrijeme kriza to je pokazalo. Potražnja se za radnicima razlikuje u dobrim i lošim godinama, pa se poslodavci moraju prilagoditi. Želja i volja poslodavaca za postizanjem granskih kolektivnih ugovora, primjerice, očituje se i u nedavnom granskom kolektivnom ugovoru za drvnu i industriju papira.“
Prilagodba hrvatske ekonomije tržišnoj konkurenciji, koja (prilagodba), pak, trokira na svakom koraku, je li, svodi se na notornu kapitalističku logiku: proizvoditi što jeftinije te nezahtjevnijom radnom snagom ostvarivati što veće profite, od kojih gro ide u poslodavčev džep, a državi i radniku tek toliko da se zadovolji zakonska forma. Može i utajom poreza i radom na crno. Dapače, radnik je zadnja rupa na svirali. Kapitalistička logika to podrazumijeva.
Recimo, poslodavac u američkom Amazonu prima 1800 puta veću plaću od svog radnika, a manje-više isti su odnosi u svim inim kapitalističkim megakorporacijama na Zapadu. Istodobno, u američkim se pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama u prošle samo dvije godine bio učetverostručio broj korisnika, mahom sirotinje i radnika otpuštenih s posla te članova njihovih obitelji. Od plaće do plaće i čak s dva posla na dan živi više od dvije trećine zaposlenih Amera, sic transit. Ljudi, je li, u najmoćnijoj državi na svijetu, zemlji tzv. američkog sna, kojima se već desetljećima odbija od usta da bi megakorporativni vlasnici kapitala platili imperijalno uneređivanje cijele Kugle svojom pohlepom za milijardom dolara bliže prvom bilijunu.
Nema veze što je ta nezajažljiva pandemijska kapitalistička pohlepa za tuđim preko znoja i krvi podjarmljenih milijardā ljudi digla na izbjegličke i migrantske noge cca 100 milijuna nesretnika što kao robovska radna snaga danonoćno rizikuju živote, probijaju granice prema tzv. globalnom Sjeveru?! Koji, naravno, nema migrantsku politiku i kukavički ne vidi da se problem zastrašujućeg jaza između (pre)bogatih i (pre)siromašnih ne rješava na granici SAD-a s Meksikom niti na južnim granicama EU, već u zemljama u kojima megakorporativna kapitalistička pohlepa ratuje, pali, žari, pljačka, siluje, ubija, ranjava, širi glad i bijedu. I čije izbjeglice i migrante potom nečovječno koristi kao potplaćenu, robovsku radnu snagu na najtežim poslovima u tzv. slobodnom svijetu, drži ih u getima u nečovječnim uvjetima i uskraćuje im osnovna ljudska prava.
Toj neveseloj praksi – za koju bi normalan svijet pomislio da je prošlost kolonijalnog doba, osvita tzv. industrijske revolucije i rigidnih diktatura – zadnjih je par godina i hrvatska društveno-ekonomska zbilja puna tužnih priča što ih domaći poslodavci, pa i političari, pripisuju tzv. prilagođavanju tržišnoj konkurenciji. Uvoz strane radne snage – najviše iz Nepala, Indije, Bangladeša, Filipina, Afganistana i tako tih nekih „egzotičnih“ zemalja – motiviran je ponajviše time da se jeftinom radnom snagom popune radna mjesta u deficitarnim zanimanjima i bez velikih obaveza prema radnicima ostvare maksimalni profiti. Hrvatski je to surogat američke/zapadne slike Doriana Graya kapitalističke ekonomije, u kojoj se sve okreće oko novca i kojoj je uvijek profit važniji od čovjeka.
U bijednoj je našoj u prošlih samo godinu-dvije došlo do pravog booma agencija za posredovanje u uvozu stranih radnika, koje zapravo pljačkaju te nesretne ljude izdaleka visokim naknadama za „usluge“ zapošljavanja, smještaja etc., skupo im se naplaćuju „stanarine“ u kojekakvim izbama, gdje je na par četvornih metara nagurano desetak i više ljudi, oduzima im se od ionako kikiriki plaća za koje ne žele raditi ni ljudi iz pasivnih krajeva u RH i regiji… Strani su radnici u RH izvrgnuti rasnoj i inoj diskriminaciji, čak i fizičkim napadima, ismijavanju na društvenim mrežama, averziji čak i tzv. desnih saborskih zastupnika (uključujući HDZ, sic transit)…
Taj dio radničke klase u RH – lani im je izdano 172.000 radnih dozvola, a za godinu-dvije računa se i na 500.000 – nije prihvaćen u društvu kako bi morao biti, iako poslodavci tvrde da su iznimno vrijedni, savjesni i pošteni radnici. Ti ljudi ne prave nikakve probleme domaćinima ni na radnomu mjestu niti u slobodno vrijeme. Policija nema potrebu intervenirati, je li, baš kao što nije odgovarajuće intervenirala protiv domaćih kretena što su pretukli Nepalca u zagrebačkom prigradskom naselju Dupcu kada se vraćao s posla u Konzumu. Do danas se ne znā tko je pretukao još jednoga kod zagrebačke Arene, pa tko su bili ksenofobi što su usred bijela dana u središtu hrvatske metropole fizički napali Filipinku (lani se udala za Hrvata, sic transit) etc. Ni CRO policiji nisu važni ti radnici?!
Diskriminacija stranaca
„Strana radna snaga dolazi u Hrvatsku na način da ide ili kroz test tržišta rada ili se izravno ulazi na radna mjesta u deficitarnim zanimanjima (a to su većinom građevinarstvo, ugostiteljstvo i turizam, razne obrtničke usluge i sl., op. a.)“, tvrdi sindikalist Krešimir Sever. „I na jednoj i na drugoj strani ima strašno puno zloporaba. Strani su radnici zaista izloženi svemu i svačemu. Stihijski smo krenuli uvoziti strane radnike. Poslodavci su dobili jeftinu radnu snagu, a na državi je praktički sve ostalo. Trebalo bi ih javnim novcem učiti hrvatskom jeziku, javnim bi ih novcem trebalo zbrinjavati, a poslodavcima je važno samo da dobiju jeftine radnike i da na njima mogu vrtjeti kapital.“
Predstavnik poslodavaca, pak, Ivan Mišetić, što je i za očekivati, kontrira Severu tvrdnjom da su „strani radnici skuplji od domaćih“, ali to ne obrazlaže. E sad, ako su skuplji, zašto ih je u hrvatskoj ekonomiji sve više? Zato što su ne samo puno jeftiniji od domaćih, a neusporedivo, je li, jeftiniji od zapadnoeuropskih na istim poslovima i što rade u lošijim uvjetima? „Zašto hrvatski poslodavci“, retorički pita sindikalist Krešimir Sever, „ne podignu plaće hrvatskim radnicima, pa neće biti potrebe za uvozom stranih?!“ Zaista, zašto ne povećaju plaće bar približno onima u Uniji za iste poslove i omoguće približno iste radne uvjete umjesto da pametuju o tzv. fleksibilizaciji i traže slobodno zapošljavanje i otpuštanje s posla bez objašnjenja i radniku i državi?!
Ha, brus. Na kapitalističkom tržištu – za koje su se CRO žitelji opredijelili 19. svibnja 1991. referendumom protiv ostanka u 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, pa se sada lupaju u glavu – armirano je pravilo: ako smo mi braća, kese nam nisu sestre. Pa…
