Otkako je u veljači 2022. počeo rat u Ukrajini ratna je retorika sveprisutna u javnosti. Vojni analitičari, stručnjaci za sigurnost i njima slični ulaze i izlaze iz televizijskih studija u kojima izriču svoja mišljenja, pa se često stječe dojam da pritom “aplaudiraju ratu” ili ga na neki način nastoje normalizirati. I tiskani mediji uglavnom donose stručne analize kojima se utvrđuju ciljevi rata, ali se malo govori o miru. Ratni diskurs dodatno je pooštren nakon Hamasova napada u Izraelu, a potom i nemilosrdnih napada koje Izraelci poduzimaju u Pojasu Gaze i u kojima ginu bezbrojni nevini civili, među kojima i djeca. U međuvremenu je i Iran udario na Pakistan, pa su potonji uzvratili raketama, a američki i britanski zrakoplovi napali su hutiste u Jemenu…
“Jesmo li na rubu trećeg svjetskog rata?” zapitali su se nedavno u britanskom Daily Telegraphu. Na tamošnjem Sky Newsu primjećuju da je prijetnja trećeg svjetskog rata sve prisutnija u kolektivnoj svijesti. Priče o pregovorima kao preduvjetu miru prava su rijetkost, a antiratne kampanje kao da su zamrle ili se ne čuju od zveketa oružja. Vojni eksperti iz NATO-a, poput admirala Roba Bauera, pozivaju civile i vlade da se “pripreme za kataklizmične sukobe i neugodnu mogućnost regrutacije”. Tome u prilog ide i izjava bivšeg zapovjednika američke vojske u Europi, Bena Hodgesa, koji smatra da bi Putin u slučaju da Donald Trump ponovno postane predsjednik SAD-a, odnosno da uvidi da NATO postaje “razjedinjen”, mogao pokrenuti invaziju i početi treći svjetski rat. “Ako želite spriječiti rat, morate pokazati da ste za njega spremni”, prisnažio je Hodges. Rat je, čini se, ponovno vruća medijska roba, ali takav je oduvijek i bio, zar ne?
Diljem Europe sve se više razmišlja o uvođenju obaveznog vojnog roka, a priča o tome aktualna je i u Hrvatskoj. Budući da takve teme pune medijski prostor, mir je ponovno gurnut na marginu. Zbog toga je knjiga američkog publicista i novinara Chrisa Hedgesa “Rat je najveće zlo” (u prijevodu Karmele Cindrić i izdanju Sandorfa, 2023.), koja je dijelom nastala na temelju njegovih tekstova o ratu koje je objavio na portalima Truthdig i ScheerPost, danas vrlo aktualna i potrebna. To je uznemirujuće štivo, a svatko tko bi ratovao ili ima romantičnu predodžbu o tom zlu trebao bi je pažljivo iščitati i usvojiti kao antiratni manifest. “Nosim u sebi smrt. Zadah raspadnutih i natečenih leševa. Zapomaganje vojnika. Vriskove djece. Zvuk pucnjave. Zaglušne eksplozije. Strah. Samo slomljeni i osakaćeni znaju što je rat”, piše Hedges u epilogu, sažimajući ono što je prethodno ispisao na dvjestotinjak stranica.
Taj bivši vrsni ratni reporter s Bliskog istoka, Afrike i Balkana, dobitnik Pulitzerove nagrade, nudi nam ilustrativnu ratnu môru, premda u njoj nema fotografija ili ilustracija. Razgovori koje vodi s američkim veteranima i priča koju ispisuje istodobno je faktografska i gotovo fotografska. Prizori se odvijaju pred našim očima, sijevaju bombe i strojnice, krv lipće, ljudi su osakaćeni: to je stvarna, uznemirujuća vrijednost knjige. Njegovi su junaci mahom veterani američkih ratova u Iraku i Afganistanu otprije dvadeset godina, često tjelesno i psihički osakaćeni. Oni otvoreno govore o okrutnosti, nasilju i rasizmu, neselektivnom ubijanju civila. Sve je u toj knjizi evokativno, neposredno i potresno do boli. U njoj Hedges razotkriva lažno domoljublje i licemjerje vlada, prije svega američke, ali posredno i svih drugih.
Posebno je upečatljivo poglavlje pod imenom “Vojnikova priča” u kojem jedan njegov junak, između ostalog, kaže: “Vojnike se ne potiče da govore o stvarnosti rata kad se vrate. Rat je izbliza pokvaren i okrutan.” Hedges iznosi i oštru kritiku vjerskih institucija u odnosu na rat. Pišući o razlici između ubijanja i ubojstva, odnosno toga da ubijete nekoga tko vas pokušava ubiti i oduzimanja života nekome tko vam nije u stanju nauditi, Hedges ističe: “Neuspjeh gotovo svih naših vjerskih institucija – čiji sveti tekstovi imaju jasan stav o ubojstvu – da se pozabave esencijom rata čini ih beskorisnima.”
U poglavlju “Kad tijela dođu kući” autor donosi potresene ispovijedi iz perspektive Karlosa, imigrantskog radnika i oca unovačenog marinca Aleksa, kojeg u jednom trenutku posjećuju tri marinska časnika i na kućnom mu pragu priopćuju vijest o pogibiji sina. Izbezumljen od boli i muke, Karlos iz garaže uzima pet galona benzina i propansku baklju, čekićem razbija prozore vladinog kombija i polijeva sjedala benzinom. Traži sina u kombiju, vrišti i doziva ga. Ubacuje baklju, a potom ga buktinja odbacuje i širi se na njegovu odjeću. Kombi eksplodira, kao u akcijskom filmu, a on zadobiva opekline drugog i trećeg stupnja na više od 26 posto površine tijela. No vlada odlučuje da ga neće kazneno goniti. Ni nastavak priče nije ništa manje mučan. Hedges opisuje kako Karlos putuje diljem SAD-a s doniranim lijesom na kamionetu, dodatno “ukrašenim” predmetima koji ga podsjećaju na sina i sudjeluje na antiratnim demonstracijama, mašući američkom zastavom okrenutom naopako u znak žalosti. “Ja ne govorim. Pokazujem ljudima rat. Pokazujem im ljesove koje im država ne dopušta vidjeti. Ako ljudi ne vide što čini rat, ne osjećaju ga. Ako ne osjećaju, nije ih briga”, bilježi autor knjige.
Hedges posjećuje i paraliziranog 33-godišnjeg iračkog veterana Thomasa koji je odlučio zatražiti hospicijsku skrb jer želi prestati jesti i tako umrijeti. Posljednje pismo napisao je 2014. tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu i potpredsjedniku Dicku Cheneyu na desetu godišnjicu Iračkog rata. Pozivajući se na svoje suborce, milijune sugrađana i stotine milijuna ljudi u Iraku i na Bliskom istoku, veteran, između ostalog, piše, a Hedges nam prenosi: “U našim očima obojica ste krivi za strašne ratne zločine, pljačku i naposljetku ubojstva, uključujući ubojstva tisuća mladih Amerikanaca – mojih suboraca veterana – čiju ste budućnost ukrali. Poslali ste stotine tisuća mladih žena i muškaraca da budu žrtvovani u besmislenom ratu. Irački rat najveći je strateški promašaj u američkoj povijesti.”
Kad piše o zbivanjima u Ukrajini, Hedges upozorava na to da je širenje NATO saveza na zemlje srednje i istočne Europe donijelo brojnim tvrtkama milijarde dolara profita, a daljnje poticanje sukoba potaknut će rast njihovih dionica do neslućenih visina. “Trgovci smrću djeluju po ekonomskom načelu. Što više leševa proizvedu, to su im bankovni računi veći”, piše Hedges. On ne spori da je uspostava raketne baze NATO-a stotinu i šezdeset kilometara od ruske granice glupa i neodgovorna sve i kad bi imala geopolitičkog smisla, kao ni da ta činjenica ne opravdava rusku invaziju na Ukrajinu. Sukob u Ukrajini podsjeća ga na roman “Kronika najavljene smrti” Garcíje Márqueza jer “nikada nije bilo toliko najavljivane smrti”. Ratno zlo Hedges oprimjeruje i slučajevima američkog građanskog rata u 19. stoljeću, i potresnim ispovijedima Lole Mozes o proživljenom Holokaustu.
Kao glasni protivnik američke invazije na Irak, Hedges je morao napustiti matičnu redakciju New York Timesa jer mu je bilo zabranjeno da govori o ratu u Iraku. Ipak, na stranicama ove knjige on piše bez straha, premda je strah stalno prisutan i govori bez sustezanja, premda je riječ o nemogućem bijegu od zla. Ali, kako nam poručuje: koliko god se nemoćno osjećali, uvijek ćemo pružati otpor.
