Jedan od onih statusa, za koje unaprijed žalim što ću ih (morati) napisati. Povod je moja interna komunikacija s Jadrankom M., koja mi priopćava da je najveći živući hrvatski pjesnik D. D. u staračkom domu, te da je bolestan i da strepi za njega, kao iskrena štovateljica i prijateljica. Ja oklijevam, teško mi je pisati o ljudima koje volim poput njega.
Učinila sam to davno, u knjizi eseja HERZ DESETKA, kad sam bila mlada i nadobudna i mislila da o svemu znam sve, pouzdajući se u svoje “načitano srce”. Po izlasku knjige, sreli smo se na Cvjetnom., gdje sam ja odsjedala a on redovito dolazio na kavu. Objavio mi je na 3. programu uzastopce cikluse pjesama, pa sam nekako vjerovala u “slobodan prolaz” do njegove naklonosti.
Naravno, i tu sam se varala. Zakučast kakav jest, on naklonost ne dijeli ni po zaslugama, ni po automatizmu. Kako funkcionira njegov kompas, ni danas ne znam. Dakle, pozvala sam ga na kavu, što je on uljudno otklonio, mašući rukom po zraku (prašćaj, prašćaj) i onim svojim pogledom ispod obrva, odmjerivši vrh nekog dimnjaka, odjednom je rekao: “Znate, distanca….distanca je ono najljepše”.
Mnogo poslije znala sam da je citirao S. Veil: “Distanca je duša lijepoga”, no tada me poprilično kosnulo. Mislim da je nešto krnje izustio kako je tekst/esej pročitao, no nije isključeno da umišljam. Većina naših “velikih trenutaka” već je preobličena u sjećanju po metodi “kako bismo mi voljeli da je bilo”, umjesto činjenične građe.
Znam to i po svom romanu, pokušavajući ljudima objasniti da sam si neke stvari “pripisala”, onako kako mi ih je stvarnost zločesto prikratila.
Dakle, D.D., koji je težak, distanciran, uvučen u svoju ljušturu, sumnjičav spram “slave svijeta”, neopredijeljen, nedodirljiv za jeftinu cehovsku (književničku) kombinatoriku, koji je uglavnom deklarirao srce lasti i Lastovu (Lasto vo tvoj!), u meni i dalje ima širok prostor za pjesničke bravure , ulaze, izlaze, iščitavanja.
Često mislim da se naš ukupni život odvija “na putu između ostavljene gospe i nedosegnutog Božjeg grada”, zavideći mu na ovim stihovima. Zbilja ne znam koliko ljudi znade neke njegove pjesme napamet, i što im zvoni u glavi kad netko izusti “Kornjača i drugi predjeli”,”Četvrta životinja”, “Razdoblje karbona”, “Prirodopis”, “Rasuti teret”, “Izmišljotine”, “Kasno ljeto”, “Negdje”. Držim da iz svake te cjeline treba imati u memoriji po neku “lučicu”, koja ti zasvijetli u općoj tami duha, kad oko tebe zvone tralalikanja i sebehvaljenja raspuštenog pjesničkog “korpusa”. A kojemu tragično nedostaje bar jedna glava kapaciteta D. D., koji se baš ne ponavlja tako često.
No, da ne iznevjerim prvotnu nakanu. Htjela sam reći da će vjerojatno taj veliki korintski stup svima veoma “nedostajati”, kako je to kod nas već običaj, u panegiricima, osvrtima, tekstovima raznim. Nemaju ljudi pojma , koliko je to odiozno, kad jednom promijeniš vilajet, a svi se natječu u poantiranju falšne bliskosti. Isuse, kamo je nestala pristojnost, kamo distanca, baš onda kad je najpotrebnija? Po kojoj bismo logici svi svima trebali biti dohvatni, pri ruci i na jeziku, kad se tko sjeti? Govorim u osobno ime: što me je , dovraga, briga kome ću jednom nedostajati? Ima dana kad urlam od usamljenosti, dana kad se skupljam među češerima na šumskoj stazi, prelistavam prokleti imenik i nemam koga nazvati… Dana kad mi nitko ne shvati pjesmu, kad me opanjkavaju za neučinjene grijehe, umjesto za kukavičluk što si ih nisam priuštila. Barem bi neka originalna i “drugačija” pjesma nastala, živo se nadam!
Veoma ne volim biti “svima poznata” a nikome u stvarnom fokusu, kad tonu moje lađe i kad mi srce propada na dno bunara, teško kao zeleni, sluzavi kamen. Ja nisam vatrostalna i samostojeća kao D. .D, nemam njegovu hrabrost da zabranim objavu svojih pjesama u čudnim antologijama, niti mogu odbiti nacionalnu nagradu, znajući da je kompromitirana ustupcima glupoj prosječnosti. Ožalošćeno razmišljam u čemu smo D.D. i ja zapravo slični i jesmo li uopće? Možda nas na sličan način boli glava, kao što mene boli sada, dok pokušavam reći kako želim imati onaj divni dar ludosti, koji D.D. atribuira Daliju: “On je hir koji briše granice stvarnog i nestvarnog, riječi i djela, božanskog i ljudskog, materije i duha i mnogih javno ozloglašenih dihotomija, shvatio kao nešto što se čovjeku daje na dohvat ruke, ako odbije poslušnost teroru oko njega: teroru običnog, tupog, konvencionalnog, konfesionalnog, teroru navike, inercije, gluposti i prosječnosti”.
Odredila sam ovom tekstu sat svoga vremena, sve “iz glave” i ne trudeći se dati pravorijek i zadnju riječ, za koje nisam u stanju.
Idem hitno među drveće, moram nešto izbistriti. A nažalost, ni o nedostajanju nisam rekla sve što mislim. Ali nemojte, molim vas nemojte, nadopunjavati ovu bolnu paradigmu “vječitog nedostajanja”, o čemu većina od nas ne nauči nikada dovoljno, a ponajmanje pak na tankoj vlastitoj koži.
