Ilustracija iz knjige “Bosanska istočna željeznica” Milene Mrazović
„Proglasit ću je jedinom nasljednicom“, rekao sam na samrti najbližima. Nisu mogli sakriti razočarenje, nadali su se parčetu sna koji smo nas dvoje gradili.
The Bosnische Post bio je naš san – san koji je mogla nastaviti samo Milena.
„Kako jedna žena može voditi novine“, promrmljao je neko. Njihova lica bila su mutna kao i riječi koje su izgovarali.
„Moja Milena zaslužuje biti prva vlasnica novina i glavna urednica. Samo je gledajte kako leti“, izustio sam i osjetio kako se dižem u nebesa.
Uzaludno su me dozivali „Eugene, Eugene“, „gospodine von Topfer“, „viteže“…
_________
U septembru 1889. godine Milena Mrazović postala je prva žena vlasnica i glavna urednica novina u Bosni i Hercegovini. Te godine preminuo je njen zaručnik, vitez Eugen von Topfer, dotadašnji vlasnik dnevnih novina The Bosnische Post, koje su izlazile na njemačkom jeziku, a Milena je dobila zasluženu priliku. Priliku koja je, naročito tada, nedostajala ženama. Priliku da pokaže profesionalizam i sposobnost upravljanja. Na desetogodišnjicu njenih novina međunarodni mediji pohvalili su njen uspjeh.
Pionirka ženskog novinarstva i prva profesionalna novinarka u Bosni i Hercegovini prvi članak objavila je u njemačkom Neue Augsburger Postzeitung, u vrijeme kada je besplatno podučavala francuski jezik djevojkama u školi časnih sestara u Sarajevu. The Bosniche Postu kao saradnica pridružila se na samom osnivanju, 1884. godine. Dvije godine nakon toga novine je kupio Eugen von Topfer, koji se ubrzo nakon zaruka s Milenom smrtno razbolio.
Milena je nastavila razvoj The Bosniche Posta, koji je bio pod državnom koncesijom, ali se odbila pokoriti volji vlade. Dok je Milena predstavljala Bosnu i Hercegovinu njemačkom govornom području, Sarajevski komesar javno je opisao kao „nepodnošljivu ženu koja spletkari, koja je pod utjecajem groznih zabluda i obično je u više ili manje histeričnom stanju, u vezi s višestrukim, ponekad presudnim državnim pitanjima“.
Srećom po Milenu, žene i Bosnu i Hercegovinu, u 19. stoljeću nisu postojali progoni vještica. Javno prozivanje nije bilo dovoljno da zaustavi Mileninu novinarsku karijeru i njeno muzičko, spisateljsko, etnografsko, antropološko i feminističko djelovanje.
Muzejska i živa umjetnost
Kada je Bosnu i Hercegovinu okupirala Austro-Ugarska, 1878. godine, porodica Milene Mrazović doselila se u Banju Luku, a Milena je komponujući i svirajući klavir već počela pisati historiju. Povodom rođendana supruge prijestolonasljednika Austro-Ugarske učestvovala je u prvom koncertu klasične muzike u Banjoj Luci, 1881. godine. Uskoro, u čast vojvode Williama od Württemberga, tadašnjega guvernera Bosne i Hercegovine, komponirala je marš Württemberg.
Mrazovići su se preselili u Sarajevo, a Milena je nastavila mijenjati historiju. Nakon što je utabala staze ženskog novinarstva u The Bosniche Postu, a kasnije kao dopisnica Biroa za telegrafsku korespodenciju te kao urednica austrijskog radija i suradnica svih novina na njemačkom jeziku, Milena je objavila svoju prvu knjigu.
Njena zbirka romana Selam iz 1893. godine, inspirirana muslimanima u Bosni i Hercegovini, odlično je prihvaćena od kritičara i prevedena je na engleski i ruski. Njene Bosanske narodne bajke, po riječima Saide Mustajbegović, „jasno iscrtavaju običaje, mitove, ali i vjeru naroda u kojem je bajka nastala“.
“U njima”, kaže Mustajbegović za media.ba, “čitamo o vampiru koji je tristo godina proveo u Paklu ili o udovici s lijepom pastorkom, ali sva njihova imena „upućuju na narod iz kojeg su potekla“.
Milena je najčešće pisala na njemačkom jeziku, a svoje radove objavljivala je i pod pseudonimom Milan. Mi smo čekali gotovo cijelo stoljeće da Prosvjeta u saradnji s Vahidinom Preljevićem izda prijevod Milenine knjige Bosanska istočna željeznica. „I nije riječ o književnosti već o prostom bilježenju činjenica, za koje bi se u novinskom žargonu reklo da pripadaju reportaži. Jer autorica sve boji vlastitim doživljajem i emocijom spram Bosne“, naglasila je Mustajbegović.
Kao spisateljica Milena je pisala putopise i istraživala Bosnu i Hercegovinu u potrazi za pričama, bajkama, zagonetkama, običajima i receptima. Na putovanju do udaljenih mjesta pratio ju je slikar August Bock, a dvije putopisne knjige objavila je u Innsbrucku. U svojoj štampariji u Bosni i Hercegovini, u stambenom bloku s kancelarijama za novine, o vlastitom trošku štampala je pjesme Grge Martića.
Kao zaljubljenica u etnografiju, Milena se još jednom upisala u historiju. Bila je jedna od osnivačica Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888. godine, a godinu dana nakon toga postala je i prva žena koja je primljena u Antropološko društvo u Beču. Na poziv Društva održala je prvo predavanje o Bosni i Hercegovini, svojoj izabranoj domovini.
Rat i ljubav, izabrana domovina
Milena se školovala u Budimpešti, a tačan datum njenog rođenja nije poznat. Izvori kažu da je rođena u Bjelovaru kao potomkinja stare hrvatske plemićke porodice Mrazovića. Obrazovanje i doprinos kulturi u takvoj porodici nije bilo nepoznanica, njen pradjed utemeljio je prvu gramatiku i prvi preveo Goethea. Dok su Mrazovići od Mrazovca razvijali hrvatsku kulutru, Milena je svoju domovinu izabrala srcem.
Bosnu i Hercegovinu četrdeset je godina istraživala, unapređivala i predstavljala njemačkom govornom području. U njoj je nakon duge potrage pronašla svoju ljubav – profesionalnu i privatnu. Upoznala je hirurga Josefa Preindlsberger, Austrijanca za kojeg se udala. Posvetila se književnosti, ali je nastavila pisati za evropske novine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pratila je supruga i kao medicinska sestra djelovala u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Italiji.
Rat je završen, a Bosna i Hercegovina postala je dijelom Jugoslavije. Milena i njen suprug deportirani su u Beč. „Tuđina“ za Milenu nije bila dom, što je često isticala. Nakon njene smrti austrijski dnevni list i drugi pisali su o „slavnoj bosanskoj spisateljici“. A njena ljubav prema Bosni i Hercegovini nastavila je da živi.
Prepoznajemo je u današnjim novinarkama, spisateljicama i kulturnim radnicama kojima je svojim djelovanjem otvorila put. Prepoznajemo je u knjigama u kojima je ispisala Bosnu i Hercegovinu i u kolekciji tradicionalne ženske odjeće koju je za vrijeme putovanja otkupljivala i poslije smrti poklonila Zemaljskom muzeju.
Ako prošetamo Grbavicom, prepoznat ćemo Milenu Preindlsberger-Mrazović. Vidjet ćemo je prikazanu u punoj snazi, raskoši i ljepoti kako nas inspirira s murala zgrade Elektrotehničke škole.
______
Godine su prolazile, a Milena me je sve više uvjeravala da nisam pogriješio. Više nego bilo šta drugo ljubav prema njoj činila me vitezom. Dala mi je priliku da njegujem njenu damsku čast i pokažem velikodušnost, poštenje i ljubav – kako dolikuje vitezu.
Ponosno sam je posmatrao kako Bosnu i Hercegovinu čini boljom. Štitio sam je i tajnim načinima sklanjao sam muškarce iz njenog života. Sve dok nije upoznala doktora Josefa, hrabrog i poštenog. Šapnuo sam joj:
„Milena, moja mila. On je častan čovjek, udaj se, prodaj novine i razvijaj spisateljsku karijeru. Već si utabala staze novinarstva i otvorila put damama.“
Onda sam nestao. Tek pred kraj njenog života odletio bih u bosansku sobu koju je napravila u Beču. Šapnuo sam joj:
„Milena, mila moja. Kada budeš spremna, čekam te da letimo iznad Bosne.“
Milena je poletjela sa mnom 20. januara 1927. godine.
____
