Prof. Behdžet Mesihović po izlasku iz logora Heliodrom – foto Teofik Velagić
Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.
Semir Berić. Adis Brković. Semir Ćehajić. Emir Čolić. Hašim Drljević. Ibrahim Filandra. Saša Grabovac. Zahid Hadžić. Azim Karađuz. Zuka Hajrović. Huso Ljević. Sakib Malahasić. Ramiz Mehmedović. Veledin Mezetović. Muhamed Muminagić. Mehmed Muminagić. Nedžad Nožić. Semir Perić. Enver Puzić. Remza Sabljić. Avdo Selimanović. Ahmet Hajrić. Nesib Halilović. Salem Hurseinović. Elmir Jazvin. Irfan Torle. Mehmed Tumbić. To su neki od zatočenika logora HVO-a Heliodrom koji su poginuli na liniji fronta u Mostaru dok su prisilno radili pod unakrsnom vatrom.
“HVO je od maja 1993. do marta 1994. odvodio zatočenike s Heliodroma na rad u Mostar, i to u Šantićevu ulicu i na Bulevar, gdje se nalazila linija fronta između HVO-a i ABiH. Ti radovi sastojali su se u ojačavanju ili podizanju fortifikacijskih objekata, odnosno prikupljanju leševa vojnika HVO-a ili Muslimana poginulih dok su radili na liniji sukoba. Budući da su bili izloženi vatri sukobljenih strana, više zatočenika je ranjeno ili je poginulo prilikom obavljanja radova na liniji fronta”, piše u prvostupanjskoj presudi Haškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne, koja je izrečena 29. svibnja 2013.
Taj dokument, podijeljen u šest svezaka na više od dvije tisuće stranica, temeljita je činjenična, politička i organizacijska analiza nastanka i učinaka Herceg-Bosne. Drugostupanjska, žalbena presuda izrečena je četiri i pol godine kasnije, 29. studenog 2017. Žalbena presuda korigirala je neke zaključke prvostupanjskog vijeća, ali nije osporila činjenice utvrđene o logoru Heliodrom. Općenito, žalbena presuda nije osporila nijedan generalni zaključak prvostupanjske presude. Štoviše, konstatirala je i propuste prvostupanjskog vijeća u procjeni krivice optuženih, pa su pravomoćne kazne osuđenicima više nego što ih je izreklo prvostupanjsko vijeće.
Hasan Bećirević. Ibro Ćilić. Dervo Čolaković. Osman Elezović. Adi Fejzić. Nijaz Kladušak. Nedžad Kubić. Ti su ljudi ranjeni na crti bojišta, nakon što su iz Heliodroma odvedeni na prisilni rad. Popis poginulih i ranjenih u presudi nije potpun, jer je raspravno vijeće u presudu uvrstilo samo žrtve za koje je u postupku nedvojbeno dokazano da su poginuli ili ranjeni; precizan popis žrtava nikada možda nije ni utvrđen.
Svjedok zaštićenog identiteta posvjedočio je pred sucima “da su zatočenici svaki put kad su bili odvedeni na rad na liniju fronta bili izloženi vatri. Jednom prilikom na radu u Šantićevoj ulici, Enver Puzić iz Stoca, zatočen (u Heliodromu, op.a.) zajedno sa Svjedokom EJ, poginuo je kad je pogođen iz vatrenog oružja dok je za HVO pokušavao popraviti jedan fortifikacijski objekt i skloništa.”
Svjedok Mujo Čopelj izjavio je sucima “da je 15. avgusta 1993., dok je zajedno sa sto drugih zatočenika radio na liniji fronta u Šantićevoj ulici, na što su ih prisilili vojnici HVO-a prijeteći im oružjem, 88 zatočenika, među kojima je bio i Semir Omerika, ranjeno iz oružja ABiH. Ranjavanje Semira Omerike potvrđuje izvještaj uprave Vojne policije HVO-a od 14. avgusta 1994.”
Odvođenje zatočenika da prisilno rade na liniji bojišta, izloženi maltretiranju, premlaćivanju i unakrsnoj paljbi zaraćenih strana, bio je samo jedan od užasa logora HVO-a Heliodrom, kroz koji su prošle tisuće Bošnjaka s dijela BiH koje je hrvatska vlast bila odlučila pretvoriti u Herceg-Bosnu.
Heliodrom je osnovan 3. rujna 1992. rješenjem ministra obrane Brune Stojića kao “centralni vojni zatvor za područje Herceg-Bosne” u bivšoj kasarni JNA nekoliko kilometara južno od Mostara. Zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić 22. rujna 1992. zapovjedio je da se na Heliodromu uspostavi “centralni vojni zatvor HVO-a”, te da se onamo premjeste “ratni zarobljenici” i “vojni zatvorenici”.
Kada je osnovan, Heliodrom se sastojao od dvije zgrade. Treća, u kojoj su bile dvije gimnastičke dvorane, “po prvi put je upotrebljena u maju 1993., kada su u njoj zatvoreni zarobljenici”. U četvrtoj zgradi, nekadašnjem sjedištu vojne škole JNA, zatočenici su prvi put zatvoreni 30. lipnja 1993. Ostali su boravili u hangarima, ali sudsko vijeće nije uspjelo utvrditi koliko ih je točno bilo. Od kraja 1992. do travnja 1994. Heliodromom su zapovijedali pripadnici Vojne policije HVO-a Stanko Božić i Josip Praljak.
Nakon napada HVO-a na Mostar 9. svibnja 1993., “HVO je uhapsio između 1.500 i 2.500 muškaraca, žena, djece i starijih osoba, stanovnika zapadnog Mostara, i odveo ih na Heliodrom”. Predstavnicima međunarodne zajednice objašnjeno je da su ti ljudi “zadržani” na Heliodromu “iz razloga sigurnosti”, ali suci su tu tvrdnju odbacili jer “su na Heliodromu držani samo Muslimani i tamo nisu odvedeni Hrvati koji su bili izloženi istoj vrsti rizika”. Nakon pregovora, HVO je oko 20. svibnja 1993. dio zatočenika oslobodio. Ipak, “tokom druge polovine maja 1993., HVO je na Heliodromu zatočio velik broj Muslimana, vojno sposobnih muškaraca, uhapšenih u zapadnom Mostaru”.
Dva mjeseca kasnije, početkom srpnja, “HVO je hapsio muškarce, žene, starije osobe i djecu u zapadnom Mostaru i odvodio ih na Heliodrom.” Osim toga, “dokazi pokazuju da su u julu 1993. muškarci Muslimani iz drugih opština u BiH, među kojima su bile opštine Stolac, Čapljina i Ljubuški, takođe hapšeni i odvođeni na Heliodrom.” “Također, dana 15. avgusta 1993., 297 muškaraca Muslimana iz opštine Ljubuški, koji su se prijavili u zatvor u Ljubuškom po nalogu SIS-a od 14. avgusta 1993., uhapsio je vod Vojne policije pridodat 4. brigadi, da bi ih 4. brigada HVO-a istog dana odvela na Heliodrom.”
U studenom i prosincu 1993., “na Heliodromu je bilo više od 2.000 zatočenika.” Početkom siječnja 1994. broj je prepolovljen. Sudsko je vijeće utvrdilo da vlasti “te zatočenike nisu ispravno kategorizovale s obzirom na njihov status.” Zatočene su bile i žene, pa i djeca, “muškarci koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga”, te “mlađi od 15 i stariji od 60 godina”. S obzirom na njihovu dob, suci su zaključili da te osobe “nisu bile pripadnici nijednih oružanih snaga”.
Zatočenici su pred sudom svjedočili o prenatrpanosti: jedan je svjedok kazao kako je u ćeliji od oko 60 kvadratnih metara bilo stotinjak zatočenika. No veći je problem bio manjak hrane: prema liječničkom izvještaju od 27. studenog 1993, logoraši su “u prosjeku izgubili po 15 kilograma.” Ibrahim Šarić, primjerice, u osam mjeseci zatočenja izgubio je trideset, a Mustafa Hadrović u devet – 47 kilograma. “Većina predočenih dokaza pokazuje da su zatočenici generalno dobivali dva obroka dnevno, koji su se u principu sastojali od hljeba i čaja, a da bi ponekad dobili neko kuvano jelo.” Oni koji su odvođeni na rad jeli su bolje, ali bi im uskraćivali hranu kada bi HVO gubio na ratištu.
Samice su bile jezive. “Svjedok CU3924 je ispričao da se za vrijeme zatočenja u samici nije mogao prati i da je dobivao samo litru i po vode sedmično. Budući da nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen da jede vlastiti izmet i pije svoj urin. Objasnio je da je prilikom dolaska na Heliodrom imao 104 kilograma, a da mu je težina bila tek 44 kilograma kada je izašao iz samice.”
“Mustafa Hadrović je rekao da je 25. ili 26. juna 1993. bio direktno odveden u samicu. Ostao je u njoj sveukupno stotinu i šezdeset dana. U tom periodu izgubio je 47 kilograma. Pokrivao se jednim tankim ćebetom, a nuždu je morao vršiti u kutiju za kekse.” Uz jutarnji čaj, umjesto šećera dobivao je – sol. O takvim uvjetima u samicama ministar obrane HVO-a Bruno Stojić bio je “obaviješten najkasnije od 20. avgusta 1993.“
A opet, prenapučenost, prljavština i glad bili su manji problem od nasilja.
“Vijeće zaključuje da su od maja 1993. do sredine aprila 1994. pripadnici Vojne policije, zaduženi za čuvanje zatočenika, redovno i teško premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih”. Činil su to i “pripadnici oružanih snaga HVO-a, konkretno profesionalnih jedinica Kažnjenička bojna i pukovnije ‘Bruno Bušić’, kao i druge osobe čiji se identitet na osnovu dokaza ne može utvrditi”.
Svjedok zaštićem šifrom “CU” izjavio da su ga “22. maja 1993., pola sata nakon što je doveden na Heliodrom, počele tući četiri osobe u uniformama, od kojih su najmanje dvije bile pripadnici Vojne policije, i tukle ga neprekidno otprilike osam sati.” Dan kasnije, mlatili su ga opet od devet do šest popodne, a potom zatvorili u samicu. “Iz samice, svjedok CU je čuo kako tuku druge zatočenike i izjavio je da su jednog zatočenika u ćeliji do njegove redovno vrijeđali policajci i da je taj zatočenik više dana stenjao od bolova. Svjedok CU je izjavio da je 28. ili 29. maja 1993. ponovno pretučen, ovaj put u prisustvu zapovjednika osiguranja Ante Smiljanića, Tute (Mladena Naletilića, zapovjednika Kažnjeničke bojne, op.a.), i još dvije osobe, od kojih je jedna bila pripadnik brigade HV-a iz Splita.”
Heliodrom, međutim, bio je i mjesto na kojemu su ljude odabirali izravno za smrt. Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) upozorio je 10. siječnja 1994. predsjednika vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića “da su mnogi zatočenici odvođeni na liniju fronta u Mostaru, pri čemu su bili prisiljeni nositi uniforme HVO-a i drvene puške, dok su se tamo vodile žestoke borbe u avgustu i septembru 1993.”
Ovako je to bilo: 17. rujna 1993, vojnici Antiterorističke grupe ‘Vinko Škrobo’ (ATG), postrojbe Vinka Martinovića, kojeg će Haški sud osuditi na dvadeset godina zatvora, odveli su skupinu zatočenika iz Heliodroma u sjedište postrojbe u Mostar, gdje je Martinović četvorici od njih “obećao da će za četrdeset osam sati biti pušteni na slobodu i da će moći otići u inostranstvo ako uspiju preći liniju fronta na Bulevaru, štiteći tako vojnike ATG, i ako utvrde tačne položaje ABiH.”
Dobili su “maskirne uniforme HVO-a, drvene puške – obojane u crno, s pravim remenima za puške, koje su savršeno nalikovale kalašnjikovima – i flaše s uljem koje im je u džepove stavio jedan vojnik HVO-a ‘da izgleda kao da imaju motorole’.” Odveli su ih “do Doma zdravlja u Mostaru, a nakon nekoliko minuta je stigao jedan tenk HVO-a T-55. Zatočenici su išli u koloni ispred tenka tako da su u slučaju otvaranja vatre bili prvi na udaru.” I da – poginuli su.
“Salim Kadušak, Mustafa Tašić, Sefik Tašić i Ismet Čilić, sva četvorica pripadnici Armije BiH, zatočenici na Heliodromu, poginuli su 17. septembra 1993. kad ih je ATG ‘Vinko Škrobo’ koristio za živi štit u Mostaru.”, zaključuje se u presudi. A nije to jedini slučaj.
O svemu što se zbivalo na Heliodromu vlasti Herceg-Bosne sve su znale, naročito osuđenici na suđenju pred Haškim sudom. Sudsko je vijeće detaljno, na nekoliko desetaka stranica, rekonstruiralo hijerarhiju Heliodroma, kao i što su sve znali, te što su ondje činili srednjerangirani zapovjednici HVO-a – poput Zlatana Mije Jelića, koji je odobravao odvođenje na prisilni rad – a što su dopuštali i tolerirali najviši vojni i politički dužnosnici Herceg-Bosne.
Nije, međutim, riječ samo o tome da su znali. Heliodrom nije bio “slučajno” mjesto, nego dio razrađenog sustava: služio je za deportacije i protjerivanje Bošnjaka iz BiH – i to preko Hrvatske. “Iz sveukupnih dokaza proizlazi da su od približno 17. jula do novembra 1993. ‘organi vlasti HVO-a’ zatočenicima na Heliodromu ponudili da će ih pustiti na slobodu pod uslovom da pristanu da napuste BiH i da preko Hrvatske odu u neku treću zemlju.”
“U avgustu 1993. u Hrvatsku su odvedeni i zatočenici s Heliodroma iz opštine Ljubuški. Zatočenici koji su imali garantno pismo pušteni su s Heliodroma i morali su napustiti teritoriju opštine Ljubuški sa svojim porodicama u roku od dvadeset četiri sata. Nakon puštanja s Heliodroma zatočenici su dobili ‘tranzitne vize’ za Hrvatsku, koje je izdao Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za izbjeglice i prognanike u Hrvatskoj, a svaka porodica morala je na vlastiti trošak nabaviti putne karte za zemlju u koju je željela otići. “
Bile su to prisilne deportacije, usprkos suprotnim tvrdnjama vlasti Herceg-Bosne. “Prema izvještaju jedne međunarodne organizacije, sastavljenom nakon sastanka s Jadrankom Prlićem, Krešimirom Zubakom i Darinkom Tadićem 16. jula 1993., oni su međunarodnu organizaciju obavijestili o svojoj namjeri da s hrvatskim Uredom za prognanike i izbjeglice pregovaraju o dobijanju tranzitnih viza za Muslimane ‘koji hoće da odu’, odnosno za oko 10.000 ljudi, među kojima su bili i zatočeni muškarci, i zatražili su od pomenute organizacije da im u tom planu pomogne, što je organizacija odbila, nazvavši takav ‘plan’ ‘etničkim čišćenjem’”.
Prema službenim izvorima, u siječnju i veljači 1994., na Heliodromu je “još samo 908 zarobljenika.” U ožujku, većina je oslobođena u razmjenama zatočenika HVO-a i ABiH. “Nakon tih puštanja na slobodu na Heliodromu je ostalo još dvjesto zatočenika, od kojih su posljednji konačno pušteni 18. ili 19. aprila 1994.”
