Puno je načina da se čitaoci oduže umjetniku, posthumno ili za života, i zapravo se tim tajnovitim i nevidljivim poklonima odvija, prosljeđuje i potvrđuje ona Encensbergerova „zavjera“ koju nazivamo svjetska književnost. Ovdje smo danas zbog tih skromnih tajnovitih poklona, kako bi iz različitih uglova, iz različitih načina čitanja, osvijetlili i artikulirali brojne dimenzije književnog djela Abdulaha Sidrana. I odmah na početku iznijeću tezu koja sigurno nije samo moja, a koju ću pokušati argumentirati kroz grubi presjek cjeline njegovoga golemog opusa.
Abdulah Sidran je neosporno najveći pjesnik-hroničar novije povijesti ove zemlje, a zbog njene prirode, to znači i Balkana.
Kada su ne tako davno u Italiji objavljeni prevodi njegovih djela pod naslovom Romanzo Balcanico bio sam zaista istinski sretan iz puno razloga. Ne znam ko je i kada smislio taj i takav krovni naslov, ali svaka mu čast, jer pogađa u samu srž svega što kao tekst stoji između korica tog izdanja. Etimologija riječi roman vezana je za porijeklo starih romanskih jezika kroz vulgarizaciju klasičnog latinskoga koji se postepeno ali sigurno udaljavao od života i time zamirao. Vezana je, dakle, za jezik na kojem su narodi pričali priče i pjevali pjesme, i na kojem su stari pisci hroničari bilježili povijest ljuskog bivanja u vremenu. Hroniku posljednjih pola stoljeća, jednog izuzetno dramatičnog i uglavnom tragičnog perioda na ovom našem podneblju ispisao je, a i dalje je ispisuje, veliki pjesnik. Njegov neponovljivi glas uvijek je prepoznatljiv i s istom snagom osjeti se u svim žanrovima u kojima se dosad isprobao – u lirici koju kontinuirano piše cijeli dosadašnji stvaralački vijek, u scenarističkim radovima koji su ga proslavili širom svijeta, u proznim radovima, u drami, u esejistici i publicistici, konačno, u medijskim napisima i govorima, u intervjuima, ali i običnim svakodnevnim razgovorima sa ljudima iz najbliže okoline od kojih se nikada nije odvajao ni u životu ni u književnim radovima. No, pitanju šta je to tako jedinstveno i neponovljivo u njegovome pjesničkom glasu vratiću se nešto kasnije.
Vrijeme u kojem se Abdulah Sidran pojavio u našoj književnosti obilježeno je dinamičnim otvaranjem ove sredine prema savremenim tendencijama u evropskoj književnosti. Bilo je to doba kada ideološke stege „tvrdog“ posljeratnog komunizma postepeno popuštaju, doba umnožavanja i paralelnog razvoja različitih književnih koncepata, konačno, doba pune društvene afirmacije i kritičke valorizacije djela izuzetnih stvaralaca poput Andrića, Kulenovića, Dizdara, Selimovića… A generacija nešto starijih pjesnika osvojila je već tada, sredinom šezdesetih godina, poprilično širok prostor lirskog modernizma čije su dominantne crte bile intelektualni intimizam, konstruktivizam i različiti oblici hermetizma. U taj prostor ušla je jedna nova generacija pjesnika, među njima i Abdulah Sidran, koja će svojom svježinom, svojim žarom i svojim darom, bitno odrediti tokove bosanskohercegovačke književnosti do danas. Već 1965. godine Sidran će objaviti svoju poemu Šahbaza, da bi pod istim naslovom objavio svoju prvu cjelovitu knjigu pjesama pet godina kasnije. Samo godinu poslije, pojaviće se njegovo prozno-poetsko djelo pod vrlo simptomatičnim naslovom Potukač, a potom još jedna knjiga pjesama Kost i meso. Ako je u našoj književnoj kritici u to vrijeme i bilo prigovora kako su njegovi raniji radovi ponekad „neuvjerljiva alegorija nekog biblijskog svijeta“, kako je u njima bilo i „pretenciozne nakane da iz samoga sebe rodi čitav jedan svemir kojeg nije do kraja poetski popunio“, kako je „veličina zadatka premašila snagu jednog početnika“, meni, danas, sa ove distance sve to izgleda samo kao najprirodnije sazrijevanje jednog umjetnika, koji će vrlo brzo spoznati i trasirati svoj budući put i svoju do kraja originalnu poetiku. Ne može se poreći da je i Sidran, kao i većina mladih pjesnika, počeo s pjevanjem na „velikim distancama“. Te distance su premjeravali i najveći evropski metafizički pjesnici isto kao i najveći evropski modernisti, i kada god o tome razmišljam uvijek mi nekako sve stane u samo jedan jedini Helderlinov distih: Kao svađa među onima koji se vole/ tolike su distance svijeta. Ako je u ovim stihovima moćni metafizički okvir i progutao „svađu“ kao metaforu prirode ljudskog historijskog bitka, Abdulah Sidran će nastaviti graditi svoju poetiku upravo potpunim uranjanjem u stvarnost tih „svađa“; nemilice, cjelinom svog bića potucaće se potukač po labirintima historijskih zaokreta, pjesnički uobličavajući ono u čemu se ti tokovi utjelovljuju, dakle u onome što mu je najbliža stvarnost. Slobodno unošenje autobiografskih elemenata, priča o vlastitoj porodici, o bliskim ljudima i njihovim sudbinama, o Sarajevu i o Bosni – zemlji koja mukotrpno prteći svoju dramatičnu prošlost sada ide u susret još dramatičnijim društvenim lomovima. Velika poetska hronika posljednjih pola stoljeća ove zemlje započeta je već tada, a pjesnikov univerzalni govor o svijetu dobiće boju, miris, okus i životnu puninu našeg prostora, prostora u kojem je autor i živio i stvarao cijeli svoj dosadašnji vijek. Sarajevska zbirka iz 1979. godine, bila je definitivna potvrda jedne već zrele i dograđene poetike koju je Abdulah Sidran konzekventno nastavio njegovati sve do danas i zbog čega sve što napiše ili kaže tako lako prepoznajemo u ovom bučnom, polifonom i kompresivnom svijetu.
O odnosu književnosti i historiografije ne mogu reći ništa novo. Samo još jedanput ponoviti staru istinu kako je književnost potpunije svjedočanstvo o ljudskom povijesnom trajanju od bilo kakve historiografije. Jer uvijek govori o posebnoj i konkretnoj ljudskoj sudbini, a ne insistira na onom što je zajedničko i opšte u historijskim tokovima. Historiografija to mora jer se nikada ne lišava ambicije da bude objektivna nauka koja egzaktno razotkriva uzročno-posljedične veze među događijama, dok književnost nepredvidivost historije sagledava pojedinačnim ljudskim životima, a najveće društvene promjene prati i u nasitnijim porama egzistencijalnog iskustva. Doduše, upravo u vrijeme u kojem je Sidran živio, u periodu u kojem je stvarao i o kojem je umjetnički svjedočio, došlo je do velikih promjena i u književnosti i u historiografiji. Već barem pola stoljeća najzanimljiviji historiografi u svijetu pokušavaju se kretati putevima kojima je književnost oduvijek prolazila. Mnoga djela novije historiografije istražuju one sfere ljudskog djelovanja koje je klasična zaobilazila smatrajući ih beznačajnim, banalnim, frivolnim. Na izvjestan način, samo u drugoj formi, historigrafi se sve češće, možda i nehotice, vraćaju onome što su radili stari hroničari. A s druge strane, mnogi pisci, pa i Abdulah Sidran, oduvijek su posezali za hronikama i onim detaljima u njima koji prate život u korak i ne skreću pogled ni od jedne sfere ljudske stvarnosti čak i u vremenima velikih historijskih zaokreta i u sjeni velikih političkih ličnosti. Ovdje ne mogu a da se ne prisjetim meni dragog francuskog pisca Jeana d’Ormessona koji je na čudan način komponovao svoju knjigu pod naslovom Jedna drugačija priča o francuskoj književnosti. Obim tekstova koji govore o najvećim literarnim imenima te velike kulture, a naročito o najvećim modernim piscima, autor je namjerno ograničio na stranicu, tri, ponekad pet… A kad knjigu čitamo unatrag, što se više približavamo počecima francuske književnosti, poglavlja su sve duža, a ona najduža i ona bez ikakvog namjernog ograničavanja posvećena su, nikom drugom do srednjevjekovnim hroničarima. Onim poznatim i onim anonimnim podjednako. Poseban interes jednog pisca upravo za njihova djela, naravno, nije slučajan. I za to, valjda, nisu potrebna nikakva dodatna književnoteorijska objašnjenja niti hermeneutičke rasprave.
U okvirima bosanskohercegovačke književnosti, dovoljno se prisjetiti njenih vrhunaca. Sjetimo se Maka Dizdara koji je kontemplativno opipavao čudne natpise i simboličke mreže na kamenim stećcima, osluškivao glasove iz mračnih dubina pod njima, pa na taj način tragao za umjetničkim odgovorima na pitanja o drevnim tajnama ove zemlje. Sjetimo se Andrićevog strogog, discipliniranog, naučnog istraživanja svih hronika i dostupnih izvora od kojih je polazio u umjetničkoj transpoziciji prošlosti Bosne, prije svega njenog osmanskog perioda, pa je na taj način otkrivao i svijetu i nama svu njenu složenost. Sjetimo se nedavno preminulog velikog umjetnika, velikog pisca Nedžada Ibrišimovića. I on se u dobrom dijelu svog stvaralaštva, istražujući sve moguće izvore i stare hronike, bavio hudom historijskom sudbinom ove zemelje, njenim vječitim unutrašnjim razdorima, od onih političkih do onih prizemnih i surovih ljudskih. U drami Zmaj od Bosne ne može se previdjeti centralno pitanje : …kakva je Bosna? Je li ta Bosna čupava, je li guzlata, je li dlakava, je li vlažna?….Tobože džennetska bašća, a ono kad pogledaš sve magla i paučina! Ne samo za Ibrišimovića, ova zemlja oduvijek nekako i jest i nije. Takvi su i ljudi u njoj – ni oni ne znaju jesu li bića ili sjene, jesu li ili nisu. Zato se tokom navedene drame slobodno miješaju živi i njihove prikaze, sjene, duše, unutrašnja tijela. Zato se tokom drame neprestano upiru prstom u vlastitu kožu, pa ako prst prodre u nešto smradno i gnjecavo to znači da su mrtvi ( s tim da Ibrišimović taj smrad uvijek vješto veže za političku vlast i izdaju), ali nastavljaju dijalog sa onima čiji se prst zaustavi na površini kože, dakle sa onima koji su još živi.
Na tragu takvog osjećanja i ove zemlje i čovjeka u njoj i sebe samoga je i Abdulah Sidran, s tim da ne ide toliko daleko u zamršeni koloplet fizičkih i metafizičkih pitanja. Jedna njegova pjesma se zove Zapisivač i već naslovom upićuje na pjesnika hroničara, na onoga koji hoda,bilježi i zapise pretvara u stihove. U njoj on za samog sebe veli:
rastao se
od života
a živ
i diše
Takvo viđenje ovdašnjeg čovjeka razasuto je po svoj širini njegovog opusa. Uvodnu didaskaliju scenarija za film Kuduz Sidran započinje riječima:
Niko nije poznavao Bećira Kuduza, pa nakon što navede sve priče koje kruže Bosnom o njegovom postojanju ili nepostojanju, kad navede tvrdnje svih svjedoka koji tvrde da ga ima i onih koji tvrde da ga nema, autor moli razborite, pouzdane građane da ukoliko negdje vide, sretnu, ili čuju Bećira Kuduza – jave na tel 217-136, ili najbližoj stanici milicije, završavajući svoju uvodnu uputu riječima: Samo tako ćemo saznati da li je ikada postojao Bećir Kuduz zvani Bećo.
Tek tada, započinje svoju priču o još jednoj bitnoj crti našeg mentaliteta, onoj strašnoj violentnosti i snazi strasti koja ga malo-malo pa gura u totalnu iracionalnost.
Sjećam se dobro kad smo u redakciji časopisa Život, negdje sredinom 1989. godine, dobili autorovo odobrenje da objavimo dio ovog scenarija. Danima sam vodio žučnu raspravu sa kolegom iz redakcije koji je tvrdio kako se na ovaj način ne mogu pisati didaskalije, jer one moraju biti kratke, precizne upute o sasvim konkretnoj radnji i potpuno jasne odrednice prostora i vremena u koji je ta radnja smještena. A ja sam, opet, uporno branio tezu da je nemoguće naći u našoj scenarističkoj i dramskoj praksi bolju, potpuniju i precizniju. U zemlji koje vječito i ima i nema, ljudi kojih vječito kao da i ima i nema, ne mogu se čovjek ponašati drgačije nego kao jedan njegov lik koji prinese ustima čašu rakije, a Sidran tu njegovu radnju precizira didaskalijom „ krenuo je da popije, pa ko i bi i ne bi. Samo u ove dvije kratke upute stalo je više Bosne, skupa sa duboko historijski uslovljenim kolebljivim mentalitetom njenih ljudi, nego u tomove historigrafskih knjiga.
Eto primjera kako se svaka Sidranova misao, pa i kratka didaskalija, pretvara u svojevrsnu poeziju.
I kad se nađe reditelj (a našli su se) koji znaju pravilno filmski ili teatarski realizirati tu prividnu „nepreciznost“, tu otvorenost Sidranovih scenarističkih i dramskih radova, nije slučajno da su ti filmovi iznova otkrili svijetu ovu zemlju (a to znači i cijeli Balkan) u njenoj neposrednoj prošlosti i doživjeli veliki uspjeh. O civilizacijskom značaju filma danas ne treba trošiti riječi. Ali uspjesi tih filmova, njihov prijem u različitim sredinama, nije vezan samo za tematiku, nije vezan samo za aktuelnost hronike komunističke ere na Balkanu u trenutku kada jedan od najvećih planetarnih političkih projekata definitivno propada, nego prije svega za čudesnu misaonu dubinu i nevjerovatnu emocionalno-empatijsku snagu kojom Sidran oblikuje svoje likove. A ti kvaliteti su univerzalni jer uvijek i obavezno polaze od čovjeka, jer ne daju da se lik čovjeka izgubi u vrtlogu historijskih činjenica i bezdušnosti savremenog svijeta, i zapravo se odnose na već pomenutu neponovljivost glasa pjesnika-hroničara, glasa kojeg on nikada i ne pokušava korigirati u ime pukog poštovanja modelativnih normi koje određeni žanr pred njega postavlja.
I ponovo ću pitanje specifičnosti tog glasa za trenutak ostaviti po strani.
Sidranova scenaristička djela i po njima snimljeni filmovi iznova su Bosnu otkrili svijetu. Nakon Hasanaginice koja je kao neko čudo ucrtala nepoznati i egzotični dio Evrope u književnu mapu svijeta; pa zatim Andrićeve Nobelove nagrade koja je skrenula pažnju svijeta na njegove romane i u njima sliku jedne zemlje na vječitoj granici među različitim civilizacijskim krugovima, Abdulah Sidran će na svoj način skrenuti pozornost svijeta na Balkan. On će ovaj naš prostor predstaviti upravo u trenutku kada su oči svijeta bile uprte prema istoku u iščekivanju sloma komunizma kao planetarnog političkog projekta. Sječaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu i nikad snimljeni scenario Prvi put s ocem na izbore, predstavljaju organsku trilogiju o dobu komunizma na Balkanu, o njegovoj ranoj totalitarnoj fazi, ali i o dobu postepene demokratizacije društva, o vremenu nade, a istovremeno i crnih slutnji o neminovnosti bolnog buđenja iz jednog utopijskog sna. Velika trilogija o orgiji opijenosti velikom ideološkom pričom koja se dešavala na način alkoholizirane opijenosti u „balkanskoj krčmi“. Dodamo li ovome Kuduza, Praznik u Saravevu i Savršeni krug, možemo slobodno reći da je Sidranovo ime trajno upisano u antologije evropskog i svjetskog umjetničkog filma. Ako su kritičari ponekad ukazivali na Sidranovu scenarističku korespodenciju sa onim najboljim što nam je darivao italijanski neorealizam, pa ako su nalazili i izvjesne uticaje najplodnijeg perioda češkog filma (pri čemu se prije svega misli na onaj neodoljivi dvojac Hrabal-Mencel), onda to samo govori o toplini, o emotivnoj, etičkoj i estetskoj snazi pjesnikovog poniranja u sve pore života. Života koji se ne da. Upravo onako kako se ne daju ti mali, veliki ljudi koji trpe nedaće i tragedije, koji se svađaju i tuku, koji rade i kradu, ali koji dijele i skromni obrok i tijesni krevet, piju i raduju se i koji nikad ne propuste priliku da se različitim tipovima humora odbrane od svijeta i nedaća koje on nosi, bez obzira da li se taj humor pojavljuje u obliku „vedrog pesimizma“ ili otvorenog, čistog, karnevalskog smijeha.
Sad je već potpuno jasno šta je to što Sidrana odvaja od već pomenutih velikih imena naše književnosti – njegovo bespoštedno uranjanje u stvarnost, uranjanje u historijski trenutak kojeg i sam živi, u turbulentne i uglavnom tragične događaje od kraja drugog svjetskog rata do danas. Povijest ove zemlje se probijala najprije kroz njegovu vlastitu kožu, možemo slobodno reći malaparteovskom surovošću, i urezivala u kosti i meso, bez ikakve vremenske distance.
Već 1988. Godine Abdulah Sidran objavljuje jednu od svojih najcitiranijih, antologijskih, pjesama pod naslovom Mora. Gotovo da je ne traba citirati. Znamo je napamet. U njoj ga majka pita Šta to radiš sine?, a on joj odgovara kako sanja i kako u tom snu pjeva o tome da više nema ni kuće, ni glasa, ni jezika:
Glasom koga nemam, u jeziku koga nemam,
o kući koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
Misaonoj dubini ove pjesme najlakše bi bilo prići iz manira ontološkog uvida u tajnu književnog umjetničkog stvaranja. Kuća, jezik i glas odmah navode na misao o jeziku kao kući bitka, a zatim o „mističnom događaju u jeziku“ koji samo u najvećoj poeziji i samo za trenutak dopušta da stvari i svijet bljesnu vlastitom suštinom, prije nego se ponovo zatvore u svoje vanjske pojavne oblike. I onirički element je tu, koji dodatno otvara prostor za artikulaciju metafizičke vrijednosti ove pjesme. Ali pristupati Sidranovom pjevanju samo na ovaj način bio bi grijeh. Jer treba uvijek krenuti od onoga što je najočiglednije, što je najbliže, upravo na način na koji to i pjesnik radi. Kada sam krajem osamdesetih godina pročitao prvi put ovu pjesmu osjetio sam samo jezu. Prvo što sam u njoj prepoznao bilo je strašno predskazanja budućih događaja. Slutili smo tada svi da je kraj jedne historijske epohe blizu. Pjesnik je tada dovršavao svoju veliku scenarističku tetralogiju o dobu komunizma i u njoj se dala jasno razaznati misao da nesklad koji se stvara između nametnutih velikih ideoloških istina i partikularnih istina i potreba čovjeka, između represivnih parola i svakodnevnih ljudskih životnih sadržaja, tuga i radosti, mržnje i ljubavi, da, dakle taj nesklad postaje sve veći i da se vrlo brzo može očekivati slom jednog sistema i fragmentacija jednog prostora u svim dimenzijama. Ali niko nije mogao naslutiti razmjere ljudskog zla, mržnje, destrukcije, zločina i ljudske patnje, niko nije mogao ni sanjati da će se sve skupa skončati u moru krvi, da ćemo stvarno ostati bez kuća, da će većina ljudi na takvu, nezapamćenu surovost, ostati bez glasa i reagovati samo jednom vrstom nijemog krika, da ćemo, konačno, u političkom razdiranju svega, ostati i bez jezika. A ako je ko i slutio, niko nas kao Sidran sa svim tim nije tako direktno sučelio.
A onda je počeo rat.
Drama U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce svjedoči o naivnosti velikog broja ljudi u Bosni i Hercegovini koje je rat zatekao potpuno nespremne. Tu činjenicu Sidran je pretočio u priču o Hajrudinu Pešti Rudi, nastavniku i voditelju orkestra u sarajevskoj osnovnoj školi. Kompozitor i dirigent-amater, na povratku s nekog takmičenja gdje je vodio svoje učenike, izlazi iz autobusa i ostaje u Zvorniku, svom rodnom gradu na granici sa Srbijom, kako bi, po uzoru na Dvoržakovu „Vltavu“, napokon dovršio trideset godina sanjanu simfoniju o rijeci Drini. U toj drami Sidran užas bosanske tragedije sagledava iz perspektive nagle promjene u ljudima; koncentrira se na trenutak kada historijski kontekst naglo pretvara ljude u zvijeri. Kao piscu dubinskih uvida u kompleksne odnose historijskih procesa i ljudske prirode, on dobro zna šta je čovjek i kako se pokreću strašni, zločinački politički mehanizmi. Svaki ulazak u zonu političkog haosa i društvenog mraka, samo naizgled „preko noći“, ljude za koje smo mislili da su nam bliski i prijatelji, transformira u zločince. A zločince u sebi samima takvi nikada nisu ni pokušali ubiti, zločinci u njima uvijek samo čekaju pogodan trenutak. Sidranov Rudo uporno odbija tu misao, on i dalje sluša muzički sklad šuma Drine, dok njenom dolinom odjekuju krici pokolja. Tek na kraju drame, tek mrtav, on pronalazi partituru za svoju simfoniju, pronalazi ono za čim je tragao cijelog života i što mu je zapravo bilo u obliku sevdalinke oduvijek tu. Time se zatvara kružnica njegove unutrašnje potrage – i njegova duša i njegov duh nalaze mir. Ali cijena tog mira je stravična smrt, doslovno čupanje srca, a na historijskom planu ta doslovnost i simbolički zatvara još jedan krug u dugom nizu etničkih čišćenja u Podrinju i na Balkanu.
Uslijedile su slike spaljivanja sela i gradova i strašne vijesti o nepojamnim zločinima. A onda 1479 dana i noći opsade pjesnikovog rodnog grada kojem je posvetio najveći dio svojih radova. 1479 puta umnožena Picassova Guernica, slika užasa sred kojeg glavu put neba ne dižu samo ljudi nego i životinje. Slika je nijema i potvrđuje stav da ništa tako ne vrišti kao umjetnički kreirana tišina. Ali pjesnik nije slikar, on mora govoriti i onda kada ostali zanijeme. I nekome se mora obratiti, a zna da je svijet i slijep i gluh. Zato i on diže glavu put neba i obraća se Bogu – izgovara Sarajevsku molitvu. Slušamo glas pjesnika:
„Kumim te Bogom, veliki Bože,
Skloni sa svijeta Životinje!…
….dalje u pjesmi on moli Boga da ne dira ni jedno biće na svijetu koje je stvorio, da ne dira ništa u šta je lijepo pogledati, samo da skloni Životinje koje piše velikim početnim slovom i time od zajedničke gradi vlastitu imenicu. Ali i tu Sidranova ljudska veličina progovara: dok moli Boga da ih nekako ukloni sa brda oko Sarajeva on od Boga traži i da im pomogne, znajući da im mjesta nema ni na ovom ni na onom svijetu i da im niko sem Njega pomoći ne može. Začudnost ove poetske molitve sadržana je već u prvim stihovima. Pjesnik zaklinje Boga samim njime. Jasno mu je da uobičajeno ljudsko obraćanje Bogu ne može probiti pregustu smjesu smrskanog grada, eksplozija, ljudskog vriska, mirisa krvi i baruta… jasno mu je da samo takvim obraćanjem Bogu možda može barem pokušati u jeziku izgraditi stub prema nebu, kroz koji bi molitva prošla, kako se zove jedna njegova pjesma iz Sarajevskog tabuta. Ta pjesma počinje stihom O tome nema pjesme, a završava konstatacijom A o tome neće biti pjesme. Postoje iskustva pred kojima se i najdarovitiji pisci osjećaju nemoćni, opsada Sarajeva je jedno takvo, i možemo samo slutiti koliko je napora i dara trebalo Sidranu da i to iskustvo bez vremenske distance književno oblikuje u toku samoga rata.
A onda su pucnjevi utihli, ali ne i glas pjesnika-hroničara. Vidio je odmah da se rat ovdje nastavlja, samo na drugi način, kao što mu nije mogla promaći činjenica kako masovno umiranje ne prestaje. I u tom poratnom periodu on je nastavio pisati književnu hroniku našeg doba, i dalje pod motom Ujevićevoga stava da pjesničko traganje za smislom nije ništa drugo do bolest od duše. A ta bolest, kakva god bila, podrazumijeva dušu. Njegovim rodnim gradom i ovom zemljom svoje krake pustila je nova pošast. Dok su se oko njega vodile bučne rasprave oko pitanja pamćenja, zaborava, oprosta, falsificiranja činjenica, nastavka etnonacionalnih sukoba, dok su se i dalje učvršćivale unutrašnje neprozirne granice među ljudima i čitavim narodima…, Sidran je pjevao pjesme o pamćenju naših tijela, pjevao je Moriju:
rat je bio mila majka
šta nam učiniše
ove godine potom
iz čista mira
po sarajevu
počeše najbolji ljudi da
mriju
tri su godine evo
kako stoje svi poslovi
sa sahrane
na dženazu
sa dženaze
na sahranu…
Kao i obično, i u tim pjesmama koje su jedinstvena hronika masovnog umiranja poslije rata, hronika pomora ljudi „kojima vrijeme za umiranje nije“, on kreće od onoga što mu je najbliže i što ga emotivno najjače veže: od majke, od braće, od smrti prijatelja pjesnika, od onih poznatih i onih manje poznatih bliskih ljudi koje je on poznavao, koje je poznavao i ovaj grad, sve do onih tihih, samozatajnih i samo njemu znanih malih, a velikih ljudi. Svi su oni dio Sidranovog sjećanja, a sjećanje je valjda jedina stvar koju čovjek može slobodno nazvati svojom. Utoliko su svi ti ljudi, čije je smrti tokom šest godina poetski bilježio, bili i ostali dio njegove vlastite bolesti od duše. Još jedanput, s punim emotivnim angažmanom i saosjećanjem nastavio je pjevati produžetak bosanskohercegovačke tragedije, ispisivao je iz tradicije i starih hronika povučenu, a na naše živote projiciranu Moriju. Stihovi koji stoje na početku ovog djela, stihovi Amira Brke – Tako rat ubija one/ koji misle da su ga preživjeli – ima funkciju epigrama, ali se slobodno mogu čitati i kao zajednički epitaf na grobovima svih onih kojima je pjesnik posvetio te pjesme. To je priča je za sebe. U poratnom tranzicijskom haosu većina je od nje okretala glavu. Sidran je Moriju gledao ravno u oči i pjevao nam kako su strašni zločini upisani duboko u naša tijela. A tijela pamte surovo temeljito.
A onda je prestao pjevati ovu tužnu hroniku. Negdje u ljeto 2006. godine, sreo sam Abdulaha Sidrana slučajno, dok sam išao (koje li ironije) na komemoraciju kolegi s Univerziteta koji je umro od karcinoma u pedesetoj godini života. Upitao sam ga tada bi li se kako dalo, snagom riječi, zaustaviti tu Moriju, a on mi je odgovorio da više o tome neće pisati jer, citiram, “mogu ljudi, ne daj Bože, pomisliti da od toga pravim posao“. Šta nakon ovoga reći o etičkoj dimenziji Sidranovog stvaralaštva. Ima li išta moralno uzvišenije od toga što je pjesnik svojim djelom otrgao od zaborava sve ljude o kojima je u Moriji pjevao? Ima. Prestati pjevati. I tim činom skrenuti pažnju na totalnu moralnu eroziju jednog društva koje je napravilo posao od svega i u bescjenje prodalo sve: ubijanja, silovanja, mučenja po logorima, Srebrenicu skupa sa njenim simboličkim kapitalom, desetine hiljada mrtvih duša…
Sve te strahote upamtila su tijela. I ne obznanjuje se to pamćenje samo karcinomima, moždanim i srčanim udarima. Među stihovima Morije naćićemo, na žalost, i stihove o onima koji su digli ruku na sebe.
A njih je u posljeratnoj Bosni jako, jako puno. Mjeri se već hiljadama i hiljadama. Među njima je ponajviše onih koji su četiri duge godine branili svoje bližnje i ovu zemlju od agresije. Pa kada su konačno izašli iz blatnjavih rovova, gladni i iznemogli, šta su zatekli? Porušene domove i napuštene firme koje su „psi rata“ već poharali. Odbačeni od društva, bez ikakve perspektive, razočarani, očajni, polako su posustajali u svakodnevnoj borbi za smisao. A onda dođe onaj odlučujući čas kada više nisu bili u stanju da se izbore za smisao. Izvuku iz džepa poneki metak zaostao još iz rata i ispale ga sebi u glavu. Ili ih nađu obješene u nekad procvalim, a danas zapuštenim voćnjacima. Ili, jednostavno kao bezimene leševe koji plutaju po prljavim potocima i rijekama. I od tih činjenica okreću glavu oni koji to ne bi smjeli. Lokalni političari o tome nikako ne vole misliti: jer kako to oni brane interese svojih naroda kad im se ljudi baš iz njihovog naroda ubijaju? Vjerski poglavari pogotovo: jer kakvi su to njihovi vjernici kad skončavaju na način koji je u svim religijama grijeh? Okreću glavu svi, ali ne i Abdulah Sidran – pjesnik hroničar.
Pa ako u posljednje vrijeme u njegovim izjavama čujemo riječi gorčine i bijesa, to samo znači da mu i dalje u ovom društvu ništa ne promiče. Biće da su i bijes i arogancija ponekad jedini odgovor na poplavu agresivnog primitivizma. A i to je fenomen duboko povezan sa ratom, genocidom i etničkim čišćenjem. Oko milion ljudi silom je izbačeno iz svog ruralnog ležišta i te unutrašnje emigracije dovele su do ogromnih demografskih promjena. S druge strane to je rezultat erozije morala u onoj Balzakovoj ranokapitalističkoj „košari punoj kraba“ koje se međusobno grizu i proždiru. Ništa novo u historiji. Novi čovjek kakav treba biti, šteta je samo što novi ljudi uvijek moraju biti takvi, konstatovao je Lampeduza u Gepardu još davno za sve nas koji smo osjetili šta su ratovi i nagle društvene promjene. A izgleda da uvijek moraju biti baš takvi. Međutim, kakav odnos prema tim ljudima ovdje čovjek može imati. Žali ih i saosjeća s njima jer zna da su pobjegli ispod krvava noža. Bijesan je na njih što tako beskrupulozno uništavaju urbanu supstancu grada koji ih je dočekao raširenih ruku iako je i sam bio razoren. Sidran je i o tome govorio. Želi biti ljutit, pa ko i bi i ne bi. Želi saosjećati s njima, pa opet ko i bi i ne bi. Dok govori i o tom problemu u svom rodnom gradu danas, opet, kao da se svaka rečenica istog časa pretvara u poeziju. Opet čujemo isti pjesnički glas.
Šta, dakle, ima u tom dosljednom glasu kojeg s lakoćom prepoznajemo u jednom žanrovski tako raznovrsnom opusu? Šta ga čini toliko drugačijim od ostalih, a tako bliskim svakom čovjeku? Kako to da ga česta upotreba idiomatskog govora nikada nije zatvarala u uski, lokalni recepcioni krug? Na ovo posljednje pitanje možemo odgovoriti tezom da i u najidiomatskijem idiomu postoji nešto što pripada …nekoj univerzalnosti. Derrida je svojevremeno, govoreći o tome rekao da „idiom nije nikakva granica koju čuva policija“. U autentičnom pjesničkom činu (a takav je Sidranov) nema idioma koji već implicitno ne sadrži i zov i izazov prenošenja u drugi kod, prevođenja. Utoliko je on za mene istinski svjetski pisac. Mjesto na kojem čujemo taj zov i taj izazov, mjesto otvorenosti idioma, jest ta implicirana ljudska univerzalnost, trud da se ni u jednom trenutku ne izgubi iz vida autentičan čovjek u svoj svojoj egzistencijalnoj punini. Dakle univerzalnost koja povezuje kako epohe, tako i kulture i civilizacije. Zato je bilo moguće da Sarajevo postane pleneta, tek po tome je uništenje njegovog grada moglo stati u pitanje Zašto tone Venecija?, samo iz tih udaljenosti moguće je vidjeti da Sarajevo i geografski precizno liči na tabut. Ali to je još samo puko teorijsko traženje odgovora na pitanje začudnosti tog glasa na planu geometrijskih, morfoloških i leksičkih elemenata strukture.
Jedan sam od onih koji su imali privilegiju slušati Abdulaha Sidrana uživo dok govori svoje stihove. Ne jednom sam od njegovih kolega književnika čuo izjavu kako ne poznaju ni jednog pjesnika koji to tako majstorski radi. I znam da kad god čitam neki njegov rad, čitam ga unutrašnjim glasom vrlo bliskim autorovom, pri čemu se nikako ne radi o pukoj tehnici govora, boji glasa ili artikulaciji. Ali također znam da sam ga na isti način čitao i prije nego što sam ga prvi put čuo. Očigledno, stvar je u formi njegovog iskaza. A u toj formi prije svega ritam. To samo njemu svojstveno lomljenje poetske ili prozne rečenice naprosto primorava čitaoca na izvjesne pauze. Tek u tim vremenski neuhvatljivim prekidima koncentrira se sva dubina njegove misli i izuzetna emocionalna energija. Ovdje moram biti isključiv: o svemu u Sidranovom djelu možemo razgovarati, osim o ove dvije činjenice koje su neupitne. Koncentracija smisla u kratkom iskazu dovedena do sentencionalnosti i empatijska emocionalna snaga iscjeđena iz čiste jezičke energije, koja dodatno obogaćuje značenje. Prvi kvalitet ne treba dokazivati – dovoljno je proći ovim ulicama, dovoljno je sjesti u prvu kafanu i čuti ljude kako Sidranove stihove izgovaraju kao poštapalice ili onda kad im ponestane argumenata u razgovoru. Baš onako kako smo mi u mladosti dokazivali, bogapitaj šta, citiranjem latinskih sentenci koje smo u školama morali učiti napamet. A najčešće nismo ni znali da su i one samo stihovi i misli istrgnuti iz djela antičkih pjesnika. Možda tome doprinosi i ton iskonske iskustvene mudrosti u Sidranovom iskazu iz kojeg nenadano iskrsnu višestruki smislovi.
Ipak, ostaje i dalje tajna tog ritma i tih neuhvatljivih pauza. Znam da većina pjesnika ne voli uplitanje filozofije u kritički govor o književnosti, ali ću se ipak ovdje ponovo pozvati na Derridu. Nijedan moderni mislilac nije tako duboko zahvatio u jedan naizgled paradoksalni okvir kojeg on zove neodlučivost. Osim već pomenute koncentracije smisla i emocije, te Sidranove pauze jesu izvjesno oklijevanje, neizvjesnost, trajanje neophodno da bi se došlo do onoga što Derrida zove odluka, a u Sidranovom slučaju znači poetski izraz. Do te odluke, zapravo se i ne može doći bez uključivanja dužeg ili kraćeg odlaganja u jeziku, nečega što bi bilo vrlo blisko onoj tako jednostavnoj, već citiranoj didaskaliji pa ko i bi i ne bi. Derrida je o odlaganju, koje ponekad može značiti i doslovno kašnjenje, govorio u kontekstu ispravnoga mišljenja. A u slučaju našeg pjesnika to se odnosi i na mišljenje i na pjevanje istovremeno. Prividni paradoks je u tome što se taj način odlaganja neminovno kombinuje i uslovljava sa pojmovima hitnosti, događaja u procesu, govorenja u datom trenutku. Ono što se naizgled odgađa, sada se ispostavlja kao uslov neposrednoj odluci koja se pojavljuje pod znakom izuzetne brzine i urgentnosti. Zahvaljujući tom prividnom paradoksu odlaganje koje osjetimo u Sidranovom kazivanju ni na koji način se ne sudara sa njegovim tako brzim reakcijama na sve društvene događaje, procese i fenomene, pa i one od kojih mnogi, kao što smo vidjeli, najčešće okreću glavu. Upravo obratno, brza reakcija na ono historijski aktuelno i odlaganje u jeziku su duboko međusobno uslovljeni.
Sve dalje od toga u njegovom poetskom glasu za mene je tajna, a ozbiljne umjetnosti bez tajne, niti je kad bilo, niti će biti.
Pjesnik hroničar, vječiti potukač, tako je svih ovih decenija naše neposredne prošlosti bilježio ono aktuelno na način odlaganja. Pri tome sila, snaga, moć, dinamika svakog njegovog taksta potvrđuju pravilo da svi elementi strukture jednog žanrovski tako raznovrsnog književnog umjetničkog teksta moraju biti korigovani jednom energetikom. Samo unutar te energetike možemo razmišljati o specifičnim oblicima lijepoga u Sidranovom djelu. Ništa o toj ljepoti ne možemo reći ako polazimo iz klasičnih pojmova ljepote; ništa ni onda kada polazimo od historijskih konvencija koje nam određuju taj pojam; ni onda kad polazimo od različitih umjetničkih koncepata… Ljepota je u njegovom djelu mreža tanja od paučine, a opet sila, mreža ispletena od neupitnih moralnih vrijednosti i samo njemu imanentnih estetičkih principa. Ona se ne može objasniti pravilima i shemama, pa su mi se stoga konstatacije o Sidranovoj poeziji kao previše proznom izrazu ili o njegovom nepoštivanju izvjesnih normi u izgradnji arhitektonike jednog scenarija ili drame, uvijek činile nekako površnim i nedovoljno znalačkim.
Na kraju, ne bih smio previdjeti treću riječ u nazivu ovog skupa i ovog teksta – a to je svijet. Kakav je odnos Abdulaha Sidrana prema savremenom svijetu? Kako taj veliki svijet vidimo u njegovom djelu? I opet, u njegovom maniru, sve stane u jedan jedini stih od pet riječi:
Svijetu je davno struhlo srce.
I na ovo se nema šta više dodati.
(Tekst je dio izlaganja sa naučnog skupa posvećenog Abdulahu Sidranu, 2011.)
