U petak je obavljena dženaza majci šehida Samira Turajlića. Majci oboljelog Samirovog brata Amira, kojem je teško ranjeni Samir na rukama ispustio dušu. Nosili su ga dugo povlačeći se iz debakla od akcije “Jesen 94”. Kada je vidio da ih usporava i da im je “teret”, rahmetli Samir rekao im je:
– Bar se vi spasite, ostavite mene!
I dan-danas s tom traumom živi Samirov brat i Jasminin sin Amir. Znate svi Amira. Lice s naslovnice brojnih časopisa, novina, portala iz logora ispred hangara u koncentracionom logoru “Dretelj”.
Na blagajskim šehitlucima, gdje su ukopani i posmrtni ostaci njenog Samira, svoj smiraj našla je Samirova majka Jasmina (72).
Našem saborcu Amiru na toj dženazi trebalo je dati do znanja da smo uz njega. Sad kad mu je iznova teško i traumatično; sad kad je ostao sam samcat. Prvo bez maloljetnog brata Samira (17), a potom i bez oba roditelja.
Na dženazi Samirovoj i Amirovoj majci nije bilo nijednog generala, nije bilo Ramiza Drekovića, najozloglašenijeg komandanta nekog korpusa, tada 4. korpusa Armije RBiH. Dreković je djecu poslao u sigurnu smrt u unaprijed otkrivenoj izdaji od operacije “Jesen 94”. Kao što smo već naveli, Samir Turajlić tada je imao svega 17 godina i bio je dijete. Poginuo je na platou Podveležja kao pripadnik SOPN GŠ Armije RBiH – IDB “Zulfikar” – Specijalni odred za posebne namjene Generalštaba Armije RBiH – Izviđačko-diverzantski bataljon “Zulfikar”.
Prema univerzalnoj Konvenciji o zaštiti prava djeteta niko nije smio mobilisati i naoružati maloljetno dijete u ratnim okolnostima, bez obzira na to što je sama maloljetna osoba dobrovoljno izrazila želju da pristupi vojsci. Niko nema preciznu evidenciju koliko je maloljetnih dječaka tako izgubilo život, što je protivno Konvenciji o zaštiti prava djeteta.
Jedne prilike u četiri oka potpisnik ovih redova našao se oči u oči s Ramizom Drekovićem. Taj propali general upitan je zašto je naredio početak neuspjele i vojnim debaklom okončane akcije “Jesen 94”, u kojoj je preko 100 vojnika poginulo na pravcima djelovanja iznad Mostara prema Nevesinju. Dreković se tada latio za ladicu u svom uredu i iz fioke izvadio neke dokumente, govoreći kako je od odgovornih i njemu potčinjenih s terena imao informacije na osnovu kojih je izdao naređenje za izvođenje akcije “Jesen 94”.
Upitan da dostupnim učini kopije tih dokumenata, tadašnji komandant 4. korpusa Armije RBiH odbio je tu mogućnost i te dokumente vratio je u svoju ladicu. Nema tog papira, informacije niti dokumenta kojima se može “pokriti” slanje u smrt hercegovačke mladosti, među njima i golobradih dječaka, maloljetnih pripadnika Armije RBiH. Takav je bio Samir Turajlić, koji je posthumno odlikovan “Zlatnim ljiljanom”. Na dženazi majke Zlatnog ljiljana jedva da je bilo četrdesetak ljudi, među njima Samirovih i Amirovih saboraca. Nikog od generalskog Zbora, od nosilaca najvećih ratnih priznanja, najjednostavnijim riječnikom – nikog od onih koji hode zemljom natopljenom krvlju hercegovačke mladosti, djece, najboljih sinova Bosne i Hercegovine.
Nepravda je golema i to više nije mogla izdržati Samirova i Amirova majka Jasmina. Ona sada počiva tu u blizini svog sina, ali boli i obeshrabruje što za ovaj zločin počinjen nad svojim vojnicima nije odgovarao tadašnji komandant 4. korpusa Ramiz Dreković. Umjesto da su ga njemu nadređeni u Štabu Vrhovne komande procesuirali, oni su ga nagradili, pa je taj isti Dreković dugo iza rata bio nekakav vojni ataše, a potom i savjetnik u Ministarstvu za pitanja boraca. A da paradoks bude potpun, Ramiz Dreković uživa i sve benifite kakve imaju nekadašnji generali Armije RBiH. On je jedna obična kukavica. On, taj isti Dreković, ne može u istu rečenicu sa “Zlatnim ljiljanima”. Rahmetli Samir Turajlić jeste vitez, junak, borac o kojem trebaju učiti generacije koje stasavaju i koje dolaze. Iako svjestan da svojoj smrti direktno gleda u oči, teško ranjen, svojim saborcima, među kojima je bio i njegov brat Amir, naređuje da ga u povlačenju ostave jer ih usporava.
– Ako već moram poginuti, neka to budem ja. Nemojte i vi stradati zbog mene! – te riječi junaštva odzvanjaju iznad Mostara, Podveleškim platoom, sve do Nevesinja, Sarajeva i generala u pokušaju Ramiza Drekovića. Progone ga ove riječi viteza, junaka Samira Turajlića. Ako nije sudio ovozemaljski Sud, svakodnevno sudi Sud savjesti.
A nečista je tom propalom generalu i ko zna kome još, jer zapečaćenom drži svoju ladicu. Sve dok je ne otpečati, odgovornost je direktno na njemu. Imao je šansu. Nije je iskoristio, a znao se u jesen 1994. kockati sa životima najboljih sinova i djece, među kojim su oni s juga i jugoistoka naše države.
Dženaza majci maloljetnog borca Samira Turajlića kojeg je poslao u sigurnu smrt propali general Ramiz Dreković
