Foto: Davor Puklavec/Pixsell
Težnja da se prostor obilježi, izdijeli, zatvori ili okruži nije samo ljudska, ali više nego druga bića, čovjek prepoznaje i razvija duboka osjećanja za ono posebno. Okolina u kojoj obitavamo obilježena je mnoštvom izdvojenih, posebnih i trajnih stvari. Ova težnja proizlazi iz osnovne potrebe za orijentacijom. Kako u životinja, tako i u čovjeka, orijentacija je osnovni izvor samopouzdanja. Iznad svega, mi smo orijentirani, pisao je kritički geograf Yi-Fu Tuan u svojoj studiji odnosa prostora i mjesta.[i] Za razliku od prostora, napominje on, ”mjesto” je mirno središte uspostavljenih vrijednosti[ii] oplašeni, s pravom, fašizirajućim ideologijama koje su promicale stratifikaciju podjela i stratificirane prostore, već se decenijama okrećemo ka teorijama koje u konceptu fluidnosti nalaze načine otpora tom otvrdnjavanju. Tuanova me definicija uznemiruje, posebno zbog toga što on dalje tvrdi da je grad mjesto par excellence. Naravno da nije, odmah mislim – urbana svakidašnjica treba da bude živa i čovjek potrebuje dinamiku i fluks. Otvrdnjavanja u jeziku mjesta su na kojima se najprije uobličavaju ugnjetavačke tendencije, a urbane utopije, zamišljene posve kao mirna središta uspostavljenih vrijednosti, otvrdnuli su koncepti izraženi i potpomognuti jednim neumoljivim tvrdim diskursom i u njima nema pravog života. To je tako, ali grozote suvremenog urbanog razvoja opominju nas i na značaj osjećaja ukorijenjenosti za čovjeka – grad se mora pokazivati istodobno u svojstvu prostora i u svojstvu mjesta.
Dok u teoriji lakše prenebregavamo neke zastrašujuće aspekte fluidnosti, rasprava o urbanom životu, tako čvrsto ukotvljena u svakidašnjici, podsjeća zašto je imati nekakvo “središte uspostavljenih vrijednosti” značajno za društvo (toliko značajno da je ono lako prenebregavalo neke zastrašujuće aspekte stvaranja i održavanja simboličkog reda). Jasno je da bi se u gradu, kako bismo izbjegli fašizirajuću stratifikaciju, moralo govoriti o nemirnom centralitetu, koji uspostavlja i raspušta vrijednosti u neprestanom fleksibilnom gibanju, no ipak čuva izvjestan broj njih na okupu u svakom trenutku. Imati mjesta posve je nužno, ma koliko da nas ona neugodno određuju. Sloboda, izloženost i nesigurnost razmjenjuju se za zatvaranje, zaštitu i izvjesnost. Simbolički red kojim se opasujemo, otjelovljen u svetim gradskim (i drugim) zidinama, tišti nas, ali utoliko nas i čuva od mračne noći i iskonskog nereda što prijete izvana. U avanturu se usuđujemo poći tek zato što znamo ili vjerujemo da ćemo se vratiti na mjesto, koje će nas primiti u svoje okrilje i na kojem ćemo moći ponovo sanjati o slobodi – čak tek zato što vjerujemo da smo s nekog mjesta u sebi ponijeli nešto od njegove trajnosti i postojanosti, mi koji u sebi vidimo slabost, a posvuda oko sebe slučajnost i nestalnost[iii].
Ljudski životi, piše Tuan, dijalektički su pokret između skloništa i avanturističkih poduhvata, vezivanja i slobode.[iv] Budući stvarni i živi, gradovi nisu posve načinjeni od mjesta, nego obuhvataju djelomično i potrebu za otvorenošću, avanturom i nepredvidljivim i predstavljaju jedinstveno privlačnu, čak očaravajuću (i kad se u cijelosti sagleda, zaprepašćujuću) tvorevinu koja funkcionira tek zahvaljujući krhkoj ravnoteži koja se s mukom postiže i lako gubi. Vilém Flusser pisao je da se sloboda, u kontekstu svijeta aparata, ostvaruje kao igra protiv aparata, kojom ćemo u njih prokrijumčariti nepredviđene ljudske mogućnosti. Grad u sebi ima nečega ”aparatskog”, protiv čega treba igrati, ali i nečega drugog, s čime se mora surađivati, da ne bismo izgubili mjesto grada. Ova opasna igra s gradom i protiv njega, koja čini gradski život, podrazumijeva stalnu borbu na granici kako se ne bi popustilo ni pred ludošću i besmislom okoštalog, neljudskog reda, niti pred ludošću i besmislom nepostojanog, neljudskog nereda.
Gradnja je pravi religiozni čin, kojim se uspostavlja svijet usred iskonskog nereda – zbog toga religija najviše doprinosi očuvanju arhitektonskih formi.[v] Lako je bilo, u ime otpora njezinim ugnjetavačkim aspektima, dati razlagati mjesta što ih je ustanovila. Mnogo je teže nositi se s činjenicom da je bilo potrebno preuzeti dio velike odgovornosti gradnje svijeta savjesno i smjerno, a da to nije učinjeno, tako da su se druge ugnjetavačke sile pozabavile gradnjom i razgradnjom naše okoline. Ovdje govorim najprije o problemu značajnog narušavanja grada u svojstvu mjesta, obilježenog pojmom bezmjesnosti, pri čemu se izrazito pojačava njegovo svojstvo prostora kao onoga što nas čini izloženima, ranjivima i dezorijentiranima.
Bogdan Bogdanović pisao je o eksplicitnoj i implicitnoj historičnosti gradova. “Gradovi koji imaju velike i značajne spomenike i znamenite celine starog nasleđenog tkiva, poseduju i iskazuju eksplicitnu istoričnost. Njihovo trajanje je očigledno. Oni imaju razvijeno osećanje urbaniteta, neku vrstu vrlo odnegovanog dostojanstva.”[vi] Kao što napominje i Tuan, kvaliteta i intenzitet bilo kojeg iskustva, pa i iskustva izgrađene okoline, značajnija je za stvaranje veze s mjestom od njegova prostog trajanja. Bogdanović je to lijepo izrazio: “Srećom, ima više vrsta sjećanja – pored istorije grada postoji njegova paraistorija (jedno nežno i neuhvatljivo tkivo, izatkano više od mašte i igre slučaja nego činjenica, i prirodno uslovljeno postojanjem nekih opštih predstava i slika, nastalih uporedo s poimanjem realne istorije; takvih, koje mogu katkad realnu istoriju čak i da nadjačaju).”[vii]
Pa ipak, naša stvarna sposobnost za održavanje ove narativne djelatnosti nije zavidna. Postoji točka u kojoj “grad gubi svoj realan istoricitet i ničim plemenitim ga ne nadoknađuje”, postajući “nemotivisan, ‘oslobođen’ artefakt”[viii], a oslanjanje na ove vrlo fine niti parahistoričkih narativa više nije moguće ili nije dovoljno da nadjača gubljenje materijalnih tragova. Primjerice, Bogdanović spominje da je u Beogradu moderna pripovijest o kontinuitetu u skladu s urbanističkim mitologemama “timanja grada od vode”, pa se on krsti “gradom na dvije vode”. Nije li Beograd na vodi upravo iskrivljen odraz ove slike, izopačeni nadomjestak za eksplicitnu naslijeđenu historičnost, o kakvom je on pisao, koji ju nikad ne može nadoknaditi? Mnogi gradovi sada obiluju ovakvim krivo nasađenim nadomjescima, koji remete čak i našu sposobnost za stvaranje parahistorije. Bogdanović se pitao o posljedicama: “Ako pojedinac tako lako može da zaboravi gradsku sliku koju je pre toga godinama gledao, neće li nagle promene gradskih panorama, koje se događaju baš u našem vremenu, izazvati neku vrstu dublje nelagodnosti, neku vrstu poremećaja, diskontinuiteta urbane svesti?”[ix]
Izgrađena okolina, ukoliko ju održavamo u onoj ravnoteži, omogućuje nam da znamo gdje smo i, također, ko smo i kako da se ponašamo.[x] Kad nešto što očekujemo nije više tu ili naiđemo na nešto posve neočekivano, malo smo zaprepašteni. Nije li uznemirujuće ugledati satove bez kazaljki na Katedrali Srca Isusova, kao što se događa već neko vrijeme? Pošto očekujemo informaciju o vremenu, prazne crne ploče sa zjapećom rupom u sredini umjesto kazaljki nakratko nas dezorijentiraju. Ovo je izvrstan primjer koji pokazuje da nas i vrlo male neočekivane promjene, osobito ako ne znamo njihov uzrok, uznemiruju i načas iskorjenjuju. U svojstvu prostora avanture i poduhvata grad svakako treba sadržavati i takve stvari, ali u našim gradovima na djelu i su i neke mnogo veće i drugačije promjene.
Jane Jacobs pisala je kako grad ima jedinstvenu sposobnost ponuditi nešto za svakoga, ali samo zbog toga što i samo onda kad svi učestvuju u njegovu kreiranju. To je igra u kojoj ne bi smjelo biti izguravanja s ploče – u suprotnom, nakon nekog vremena ostaje tek nekolicina igrača, a za sve ostale, ili čak za sve[xi], grad postaje mjesto neugodnih iznenađenja.[xii] Kritički urbani teoretičari Allan Jacobs i Donald Appleyard još su 1980-ih godina kao jedan od osnovnih problema suvremenog urbanog dizajna izdvojili činjenicu da gradovi sve više izmiču domašaju građana – mi više ne znamo porijeklo i razloge iza elemenata naše izgrađene okoline, “ko stoji iza čega”, a stvari se dešavaju bez upozorenja i našeg učešća. Nije mnogo neobično, zaključuju oni, to što se većina ljudi povlači iz javnog života u privatne i ograničene svjetove u kojima imaju osjećaj kontrole.[xiii]
Poznato nam je da smo prikraćeni u pogledu pravovremenog uvida i učešća u procesima izmjene naše urbane izgrađene okoline. Možemo zamisliti kako se, kao u fantastičnim pričama, zavjere kuju iza debelih, zakračunatih vrata, u skrivenim podzemnim odajama kakva zlokobna zamka. Kad ugledaju svjetlost javnog diskursa i prostora, već ne možemo učiniti gotovo ništa. Potom dolazi onaj dan kad nas – dok prolazimo ulicom, najednom osupne prizor nove zgrade. Jeftini materijali njene fasade[xiv], njena nespretna uglavljenost u okolinu, njena veličina, njena nejasna funkcija – ono nam se sve nameće, zauzimajući prostor nadobudno, pomalo prijeteći i nepristojno. Mnogo je takvih iznenađenja o kojima, doduše, znamo od ranije, ali nas ne prestaju zaticati. Navest ću kao primjer tek ono što me u posljednje vrijeme nelagodno zatiče. Novi rezidencijalni brdoderi, poput onoga “vrta” na Trebeviću, već se zlokobno nadvijaju nad gradom. Vremenom, on kao da poprima sve veću snagu i djeluje prema dole, pritiskujući. Kao razmahana i nadobudna osoba, on zauzima puno više od prostora na kojem stoji. S pojedinih točaka, koje međutim nisu nigdje u gradskom centru, to njegovo svojstvo možda izmiče, no on se prsi na nas, na svako mjesto s kojeg se može vidjeti kako se nadmeće s brdom, prirodnim okvirom grada. S druge strane vidimo njegovog dvojnika, rezidencijalni brdoder na Crnom vrhu, kako se neugodno češe o postojeće uljudno naselje, koje pored njega kao da se sve skupilo.
Zgrada mora imati temelje, a postavljanje temelja je, kao i graditeljstvo uopće, oduvijek bilo pomalo neugodan posao, obilježen nizom zabrana, propisa i obavezne žrtve, koji su imali osigurati da sve to rovarenje po zemlji, čupanje, lomljenje i miješanje onoga što je nekad bilo razdvojeno, ne nanese veliku nesreću na graditelje i građane. Današnjem čovjeku ovaj drevni strah možda se najbolje može dočarati ako stane pred hladnu, mračnu, zjapeću rupu jednog od ovih prevelikih zdanja u izgradnji. Dok u njega puše iskonski prijeteći propuh iz dubine brda, on možda misli, da, zgrada mora imati temelje, ali mora li biti baš ovako… Grad sadrži neke stvari koje su željene i potrebne, neke stvari koje su željene i neke stvari koje su potrebne da bi bilo stvari koje su željene. U gradu može i treba biti takvih stvari. Ne bi smjelo biti jedino onih stvari koje nisu ni potrebne ni željene. Brine li neke današnje graditelje, ukoliko ih se smije zvati ovim imenom koje podrazumijeva sveti poziv, nesreća koju nanose na sebe i nas, gradeći ono što gradu nije potrebno – što nije ni željeno, što niko nije zaželio? Možda oni unaprijed znaju kakva je to vrsta nesreće, ali se ne plaše, jer krivo misle da ih ne ona dotiče.
Jedan dio te nesreće lako je artikulirati. Jasno je što se dogodilo, primjerice, na Crnom vrhu. Iza mnogih zakračunatih kapija ulagači su se pozabavili izmjenama planova područja koje je čarobno prenamijenjeno za kolektivno stanovanje previsoke spratnosti, posve neusklađeno s izgradnjom u blizini, koja je zaštićena kao nacionalni spomenik, a koje bi narušilo i cjelovitost vrijedne zelene površine. Dok je borba za jedan dio naselja izvojevana, na drugom je dijelu zemljište odavno izrovano uz pomoć zataškavanja “javnih” rasprava i pod krinkom lažnih obećanja o adekvatnoj spratnosti. Sa sličnim užasima investitorskog urbanizma živimo već godinama. Trenutno (i zasigurno tek privremeno, nestabilno) primirje postignuto na jednom dijelu Crnog vrha dobro pokazuje da se – ukoliko su građani od početka svjesni prirode i razmjera promjena koje im se nastoje nametnuti, ako su povrh toga spremni poduzeti sve potrebne korake, ako dobiju potrebnu stručnu podršku i zajedno izvrše zaista veliki pritisak, a trenutak je iz nekog razloga povoljan – neugodna iznenađenja mogu spriječiti. Upravo sada izvjestan broj građana u Sarajevu laća se pokušaja odbrane grada od novih – to je napor koji ne smije izostajati, koji se mora produbljivati i jačati.
No što s osjećanjima diskontinuiteta urbane svijesti koja se javljaju onda kad je šteta već načinjena? Njih je potrebno na neki način iskazati. Ona se gomilaju i nemoguće je da se ta akumulacija ne može iskoristiti, kao što se lako može iskoristiti nezadovoljstvo ukoliko je izraženo prije nego što je šteta načinjena. Teže je, ali ništa manje značajno, artikulirati subjektivne doživljaje ovih ”novih” i ”boljih” koncepata stanovanja (a koji su oprobani već toliko puta da je poznato i točno zašto ne funkcioniraju) i drugih neugodnih iznenađenja koja su već tu ili vidimo kako se polako ali neudobno utiskuju u gradsko tkivo. Tuan je pisao da, ukoliko se neko iskustvo opire lako dostupnim, već spremnim oruđima komunikacije o datoj temi, uobičajeni odgovor aktivizma jeste da se ono smatra privatnim, idiosinkratičnim i stoga nevažnim.[xv] Tako se potiskuju potencijalno vrlo korisna suptilna, tanana i jedva uhvatljiva ljudska iskustva, iako se i ona daju artikulirati – umjetnost i književnost svjedoče o toj mogućnosti.
Ako se u tome oprobamo, nema gotovo nikakve razlike među spomenutim primjerima. Osjećam ih na isti način. Pogled se odvraća od njih zato što iz jednog i drugog jednako struje praznina, hladnoća i tišina. Oni nikad neće vrvjeti životom zato što ih niko nije zaželio i nikome nisu potrebni za življenje. Ona ugodna naselja u njihovim sjenama imaju vlastito, sebi svojstveno gibanje. Gibaju se svjetlucavo, titravo i pulsirajuće, dišu brzo i neravnomjerno; gibaju se poput života. Sva neugodna iznenađenja naših gradova gibaju se uvijek istim gibom – ustajalim, jalovim i tromim gibom novca, gibanjem koje je preveliko za život. To je ono u njima što nije posebno, već svagda isto, i zbog čega ih ne možemo doživjeti u svojstvu mjesta, vezati se za njih niti se na njih naviknuti. Ona uvijek ostaju strana, jer podsjećaju da smo odstranjeni iz igre s gradom i protiv grada – iz igre za grad.
[i] Tuan, Yi-Fu, Space and Place: The Perspective of Experience. University of Minnesota Press, 2001, str. 199.
[ii] Ibid., 54.
[iii] Ibid., 154.
[iv] Ibid., 54.
[v] Ibid., 104.
[vi] Bogdanović, Bogdan, Urbs & logos: ogledi iz simbologije grada, 1976, str. 18.
[vii] Ibid., 20.
[viii] Ibid., 38.
[ix] Ibid., 20.
[x] Tuan, 101.
[xi] Oni koji iniciraju i odobravaju nagrđivanje grada svejedno bi mogli zastati u pola koraka kad god se suoče s njegovim posljedicama.
[xii] Rasteretit ću na trenutak termin “mjesto” od značenja koje ovdje inače preuzimam od Tuana radi jednostavnosti izraza.
[xiii] Jacobs, Allan, i Donald Appleyard, “Toward an Urban Design Manifest”, Journal of the American Planning Association, vol. 53, no. 1, 31 Mar. 1987, pp. 112–120, https://doi.org/10.1080/01944368708976642.
[xiv] Bogdanović je u jednom od tekstova sakupljenih u knjizi “Mali urbanizam” (1958) pisao da je kiša “velika proba svakovrsnih fasada”. Što bismo sve mogli reći o nekim našim novijim fasadama i njihovim mnogim, svakodnevnim, kratkoročnim i dugoročnim probama…
[xv] Tuan, 6.
