Ustupljena fotografija
Knjige, knjige, knjige. Rastu iz poda, raširile se po stolovima, policama, ormarima, vitrinama; ljuljaju se na granama i cvjetaju i mirišu poput behara. A kako bi drukčije i bilo u vrijeme sajma, ali ne cvijeća, već sajma knjiga. XXXV Internacionalni sajam knjiga u Sarajevu je završio (17. – 22. aprila/travnja), a ja još uvijek mirišem na papir, boju, tintu, korice, naslovnice; na nasmijane i umorne prodavače i prodavačice, na gužvu i šušur koje ovakav događaj uvijek donosi sa sobom i koji još bar dvije sedmice vladaju tvojim bićem. Treba sve to procesuirati, sačekati da se žamor utiša, da se dojmovi smire i poslože, a ti da se opružiš na kauču i da konačno uzmeš u ruke knjigu koju si kupio, jer smo se svi vratili s naramkom knjiga – za djecu, za unuke, za supružnike, za partnere, prijatelje kojima je upravo bio ili će uskoro biti rođendan, za svoju dušu. Izbor je bio veliki, oči su boljele od tolike ponude i tolikih naslova, cipele su žuljale, noge natekle, popio se nebrojeni broj kafa i kava, popričalo, razgovaralo, grlilo, čestitalo, slikalo. Svi nekako veseli i razdragani jer su našli baš ono što su tražili. Svi sretni i zadovoljni. I umorni, naravno.
Na sajmu sam sudjelovala u dvostrukoj ulozi, prvo kao učesnik na „štandu“ iznad kojeg je pisalo Društvo pisaca BiH, ali i kao znatiželjna posjetiteljica. Pomiješala sam se s gomilom i umiješala u taj akvarel boje, mirisa i oblika i bila i sretna i ljuta; i ushićena i umorno ravnodušna, i ponosna i razočarana. Svega je bilo kao u nekom složencu ili na nekoj slavljeničkoj torti – red biskvita, red fila sa čokoladom, šlagom i višnjom na vrhu.
Došavši na Sajam prvi put kao učesnica s koferom knjiga doslovce nisam znala ni kud ću, ni kako ću. Nikoga da me dočeka, pozdravi, uputi, a red za ulaznice se protegnuo kao paunov rep. Osvrćem se kao đače. Stanem u red, što ću? Srećom se tu nađe jedna žena koja me povede niz stepenice, te uđosmo u veliki prostor ispunjen ljudima kao u mravinjaku. Sve vrvi i vrije. Nađosmo napokon i „moj štand“, ali gore na katu, na kraju dugog, širokog, prohladnog i pomalo mračnog hodnika. Odmah do „našeg“ štanda je i štand od PEN-a, ali prazan. Do njega štand Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke isto prazan. Nisam pitala zašto, ali sam kasnije saznala preko Neta. Kako sam na Sajam stigla tek 20.4. nisam imala uvid u sva događanja.
Djevojka krasnog imena Luna, koje adekvatno opisuje ovu samozatajnu, ljubaznu, tihu i nasmiješenu djevojku, mi je pomogla oko knjiga – poredala ih, poslagala, stavila cijenu i bilježila prodaju. Njoj čista petica.
Umorni od putovanja, i očekivanja odosmo na kaficu u kafić Euforija. Još jedno simbolično ime za svaki pa i ovaj Sajam. U Euforiji smo bili svakoga dana, ulazili, sjedili, naručivali razna pića, izlazili i opet se vraćali iz jednog jedinog razloga tu u Euforiji smo imali vezu sa vanjskim svijetom tj. signal za internet, odnosno WI-FI inače bi stalno bili u roamingu. Dovoljno sam rekla. Pomirih se sa situacijom. Tako je – kako je. Nisam tada znala, opet sam naknadno pročitala na Netu, da je ovo prvi nastup Društva pisaca BiH nakon deset (10) godina! Čestitam. Iskreno. I to je velika stvar. Treba mi samo malo vremena da to prihvatim kao izuzetno važnu činjenicu, jer sam se vremenski i prostorno malčice udaljila od realnog stanja u BiH. Znači li ovo i ulazak u normalu? Prvi korak, bar što se tiče pisaca, je napravljen. Glavno je da ne tapkamo na mjestu.
Ljudi, puno manje njih na katu nego dolje u „devetom krugu“, dolazili, prolazili, rijetki bi se zadržali, prelistali po koju izloženu knjigu i produžili zabavljeni jedni drugima. Srećom pa imam prijatelje koji su došli, više na razgovor, nego po knjigu, ali i to je važno. Čak važnije od prodaje i same kupovine. Pozdrav. Zagrljaj. RIJEČ. Osmijeh – ugriju srce i dušu i još dugo zrači u nama i iz nas. To je ta radost dijeljenja.
Zadnjeg dana, 22.4. smo svi bili iscrpljeni. Na licima se čitao umor. Golemi. Nestalo je euforije i entuzijazma. Vratih se u obližnji hotel s više kupljenih nego prodanih knjiga, ali zato sam, smo i došli na Sajam knjige, zar ne?
A knjige? Evo ih predamnom. Ne moje, one su još u koferu, već ove što sam ih kupila za svoju dušu i svoj ćeif. Tu su Hamzo Humo – Grozdanin kikot; Alija Isaković – Jednom; Emsura Hamzić – U đul bašti. I znate što? Sve ih čitam – istovremeno, jer sam nestrpljiva, jer me zovu. Idem nastaviti čitanje one koja mi prva dođe pod ruku.
A žara? Ah, da! Na manjoj zelenoj površini u blizini Skenderije gdje se sajam održavao, na putu prema obližnjem, velikom i luksuznom hotelu, odmah uz cestu, raste žara i doslovce me ožari. Trgnuh se. Povukoh ruku. Počešah se i liznuh ožarenu kožu i rekoh k’o iz topa: „Ožari me žara usred Sarajeva!“
A Knjiga? Knjiga me ozari, mada i ona može i da ožari i da pali i žari.
