Priroda rijetko udružuje snagu intelekta i snagu karaktera.
(Lesek Kolakovski)
Neumorno je učio po Istanbulu i Damasku.
Tamo nije izlivao carigradske topove niti je kovao sablje-dimiskije.
Nije punio kubure niti je oštrio jatagane.
Podizao je harfove od znanja i kule od dobrote, slamao granice i nevjerice među ljudima.
Padao bi, skrušen, na sedždu.
I ustajao, čvrst, pred ummetom.
Pravoslavni Badnjak 1942. godine.
Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli.
Sam dragi Allah dž.š. ga je poslao da sačuva one druge, a njegove.
U svom postupanju nije odstupio ni pedlja.
Obraz je ostao čist kao suza, a plemenitost činjenja je duboko uklesao u trajanje.
Starost ga je smanjivala, ali je on i dalje izrastao pred očima onih koje je spasio.
Svojim primjerom je postao mjera drugima – drugi su postali mjera njegovog ćudoređa.
Kristalna bjelina efendijine ahmedije nikada nije sustigla bjelinu njegove duše.
„Loš je čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre!“ – znao bi reći.
Tuzlanske lipe su mirisale kada je preselio.
Pop Jovanović je održao vaz nad kaburom.
Grad je zanijemio – radovala se samo zemlja što je primila i zauvijek ugostila takvu veličinu.
Tek se neumnima činilo kako je to još samo jedan od brojnih prelazaka na ahiret.
* * *
S njegovim odlaskom, otišla je u nepovrat i jedna cijela epoha.
Efendija i danas grije i smiruje damare.
Pa rasprostrt u vremenu, neprestano čuva nadu.
Rijetki (ga) se sjete.
A morali bismo češće.
I svi.
Dragog muftije Kurta, čiji su sinovi ginuli kao partizani.
* Muhamed Šefket efendija Kurt je rođen 1879. godine u Travniku. Obavljao je dužnost
muftije u Banjaluci i Tuzli. Čineći i ponavljajući dobročinstva, ostao je upamćen po
herojskom spašavanju građana Tuzle pravoslavne vjeroispovijesti u Drugom svjetskom ratu.
Umro je 1963. godine u Tuzli.
