(uz knjigu Klare Polak Poljarević, Ritam srca/The Heart Rhythm – dvojezična pjesnička mapa, 2024)
“Bez čega ljubav ne može/ To je život i smrt.
Bez čega život i smrt ne vrijede/ To je poezija”
Rođena je u Sarajevu, odrasla i školovala se u Zadru. Živjela je i radila u Stocu, penziju dočekala u Senju – to je srž njezine biografije koja sažima ono bitno o čemu želim pisati u ovom svom osvrtu na njezinu tek objavljenu zbirku poezije pod naslovom „Ritam srca/The Heart Rhythm“, koja je zbog brojnosti crteža koji prate pjesme (25:25) dobila karakteristiku pjesničke mape. I to je uredu. U Klarino genetsko porijeklo ne želim ulaziti, iako znam da ima i slavenske i semitske korijene, a ona sama o sebi kaže:
“Multikulturalnost mi je ugrađena i u genima i u djelima.”
Dakle, Klara Polak Poljarević je pjesnikinja koja je sazrijevala u više kultura te osim na standardnom jeziku piše i na dijalektima, pa je tako 2011. god. objavila manju zbirku pjesama naslovljenu “Lipanjski macchiato“, koju je u potpunosti posvetila gradu njezinog djetinjstva, Gradu Zadru, i time pokazala svoju sraslost s tim podnebljem, a onda je 2022. objavila knjigu “Sto stolačkih habera”, gdje se misaono i emocionalno prebacuje u sasvim drugi i drukčiji svijet koji joj nije stran i u kojem pliva kao riba u vodi. Ona je praktično, bila u stalnom pokretu i skupljala sve utjecaje i ritmove koji je i jezično formiraju. To ne umanjuje njezinu virtualnost, već je umnožava i postaje njezina prednost.
Čovjek koji se bavi kreativnim radom jedan dio svog vremena odvaja za stvaralaštvo i mediitaciju. On budi vezu sa Dušom svijeta, osluškuje Božje glasove i tiha šaputanja svojih najbližih. Osnovno i najjače ljudsko osjećanje koje ima svako ljudsko biće jeste osjećanje ljubavi između dva pola. U tom osjećanju počiva održavanje ljudske vrste. Ljubavna pjesma je najstarija i najčešća. Njegovala se u svim vremenima i kod svih kultura, što dokazuje i ova Klarina zbirka koja je puna ljubavnih stihova. U pjesmama o ljubavi, koje u sebi nose visok stepen duhovnosti, spadaju pjesme: Je li to vjetar, Fado, Izgubljena, S vjetrom nestali, Kad jaganjci utihnu, Lastavica i druge.
Njezine pjesme bave se različitom tematikom. Tu su, pored spomenutih ljubavnih pjesama, i refleksivne (misaone). U njima se osjeti Klarino sazrijevanje u više kultura. Osim već spomenutih treba dodati i anglosaksonsku s obzirom na njezin studij engleskog jezika i književnosti i obrazovanja koje je djelomično stekla i usavršila svojim višemjesečnim boravkom u Velikoj Britaniji. Zbirka “Ritam srca” je dvojezična jer je svaka pjesma, njih 25, pisana, po riječima same pjesnikinje, prvo na engleskom jeziku, a onda ih je prevela tj. prepjevala na njezin materinji jezik, u ovom slučaju, na hrvatski. Ona sada piše poeziju obogaćena novim iskustvom i doživljajima. Čini mi se važno napomenuti i činjenicu da većina pjesama sadrži 14 stihova, odnosno 12 stihova plus dvostih, što nesumnjivo podsjeća na formu engleskog odnosno šekspirovog soneta.
Ni jedan se identitet na može svesti na samo jednu kulturu. Imati dvostruku, trostruku, enterostruku kulturu znači moći se neprestano kretati, prelaziti iz jedne kulture u drugu uvažavajući sve sličnosti i razlike, kao da ste na trajnom edukativno-obrazovanom putovanju. To svoje putovanje na planirane i neplanirane destinacije ona iznosi u pjesmi simboličnog naslova “Lutalica” i baš u ovoj pjesmi osjećamo Klarinu zrelost i mudrost koju je na tim putovanjima stekla.
“Napustila sam mnoga mjesta/ I mnoga mjesta napustiše mene/
Napustili me dragi ljudi / Ja njih nisam nikada (…)
I pitam se po stotinu puta/ Kako se osjećam nakon svega/
Jednostavno bogato/ I nije važno je li to ikome shvatljivo/“
I kao što u životu ne možemo odvojiti ljubav od misli, tako i Klara piše pjesme dvostrukosti, tj. jedna te ista pjesma može biti i ljubavna i misaona. Tu u prvom redu mislim na pjesmu “Paradoks” s kojom nas Klara uvodi u ovu nadahnjujuću knjigu, u svoju životnu priču ispričanu stihovima.
“Život je jednostavan/ Ako si ti takav/
Ili kompliciran/ Ako ti tako više odgovara/
Crtaš svoje krugove/ Gradiš piramide/
Prostireš sebi postelju/ Kopaš svoju raku/
Zato/ Uzmi ga/ Pruži ga/ Dijeli ga jer/
Što ga više daješ/ Više ga u tebi ima/“
Eto, tako pjeva Klara. Nema se tu što ni dodati ni oduzeti. Sva mudrost života sažeta je u ovim stihovima. Pjesmi “Paradoks” pridodao bih još i pjesme vrhunskog dometa kao što su: Poput zida, Neka gore svjetla, Tugovanje… – da ne nabrajam dalje.
I još moram dodati – Klara je vječno razigrano dijete, vragolasta djevojka, smjela zrela žena, kakvu je možemo prepoznati u pjesmama Vječno djetinjstvo, Ljubavna zagonetka, Flert u sonetu, Jedino važno, Predosjećaj itd.
I na kraju, čeka nas iznenađenje, baš kao i na početku, jer su korice knjige ispunjene njezinim kardiogramom, dok nas na kraju, u posljednjoj pjesmi Klara nudi kafom, sa šlagom ili bez njega.
“Šlag? Kava?/ Da, molim/
Uživajmo prije rastanka/
U posljedjem gutljaju/
Život nije fer/ Zar ne, prijatelju?”
Njezina, Klarina simpatična vrckavost, ali i duboka misaonost koje se provlače kroz cijelu zbirku – od stihova koji predstavljaju moto knjige:
“Ova knjiga je samo igra onima/ Koji se usuđuju/ Koji ne odustaju/,
preko uvodnih misli o ljubavi:
“Reci mi, pravi li ljubav od mene budalu/Ili se samo budale zaljubljuju“ (Orhan Pamuk),
pa do proznog završetka “Zašto pisati poeziju”:
“Pjesme čine da se opet osjetim mladom…. Zahvaljujući njima mogu učiniti svijet boljim, ljepšim. Barem ovaj moj. Želim vjerovati u to”,
plijene našu pažnju od prve do posljednje stranice.
Hvala ti, Klaro, za iskrenost i misaonost, za optimizam i entuzijazam koji širiš među ljudima i povezuješ različite kulture, za svaki gutljaj stiha i kafe, ili kave i kahve, svejedno, jer to si ti – još jedan stolački most.
