Poznavala sam ljude koji su za svoju ideju, stav i ideal, bili spremni izgorjeti poput baklje.
Poznavala sam marljive, prodahnute, gorljive umjetnike, koji nisu za života stigli do afirmacije, ali nikada nisu prestali raditi ni stvarati. Premazivali stare slike, stvarali nove (u nedostatku platna), crtali po svemu što je sličilo bijeloj podlozi, zapisivali na koži, u glavi snimali filmove…Ovaj potonji bio je liječnik na mađarskoj granici, tumačio mi je kako stane i gleda jutarnje nebo u kolorima, gubeći pojam vremena… Živeći u dubokom zaleđu, sretala sam ljude bez škole, ali s jasnom perspektivom svijeta i čovječanstva i dubokom uronjenošću u pitanja ljudske sudbine na Zemlji.
Nedavno sam srela čovjeka koji se vratio iz kliničke smrti. Kaže da su ga “vratili” uz objašnjenje: “Nisi još dovršio sve zbog čega smo te poslali”. I zaista, što on sve zna o bilju, lozi, zemlji, vinu, o povijesti od pećine na ovamo, to je fascinantno. O poeziji i semantici, s njim sam razgovarala cijelo jedno prije podne. Završio je večernju osnovnu školu, u principu, takve su bile okolnosti. Koja retorika, koja logika, koji tempo izlaganja! Taj sigurno ima svoju misiju i znade što mu je činiti. Poznajem mlade ljude koji vježbaju po 10 sati dnevno, sanjajući svjetla pozornice. Mnogima se neće ostvariti, no njihova je vjera dirljiva. Ne traže prečicu, ne računaju na povlastice. Samo rad, rad, rad, i ulog vlastite kože! Jedino to se broji, sami su izgradili svoj moral i po njemu žive. Ja sam školnica, po prvom izboru i profesiji. Nikad mi nije promaklo darovito dijete. Ponosim se time, u svojoj zadnjoj petini, kad su sve karte na stolu i svi računi jasni.
Dakle, zbog čega to pišem? Osjećam se izazvanom i uvrijeđenom. Gledam liste kandidata za Europu, za funkcije, dužnosti i sinekure, na koje aspiriraju, obećavajući kako će NAS (dakle, i mene) tamo “dostojno predstavljati”. Neće. Nismo mi od iste vrste, niti smo od iste loze niti od formata, niti od ideala. To su (uz malobrojne časne iznimke, ali doista malobrojne!) vječiti “korisnici”, “naplatitelji usluga”, probigore, luftiguzi, obmanjivači, ignoranti, balvani, demagoški trabanti opsjednuti resentimentima, smolavi sakristani, promućurne selske bogomoljke, koje se sapliću o vlastita koljena i govore kao krivo upućene papige, pacijenti raznih vrsta, povratnici iz Nedođije, koji natucaju “liepa naša hrvatska jezika”, a svima je zajedničko da NIŠTA OSOBITO NI RAZVIDNO u smislu napretka nisu učinili za svijet, za domovinu, za svoj sokak, pa nažalost često ni za vlastitu obitelj. Kako će, dakle, oni “nas predstavljati”? Pred kim, u čemu, s kakvim adutima u rukavu, kojim kapacitetom?
Neću ni razmišljati o tome. Moj glas neće dobiti. Vidim ih jasno, do kostiju, do bubrega. Žalosna sam zbog onih prvih, koje sam davno poznavala i koji svoju šansu zbog takvih nisu dobili. Naime, priroda je takva: gdje zakine u sposobnostima, obilato dade u ambiciji, drskosti, beskrupuloznosti, besramlju. U samozadovoljstvu, koje vreba iz tih praznih lica bez osobnosti, tih kuhanih janjećih očiju, niskih čela i pećinskih vilica, transvstitke šminke i glazure, i ne da mi se dalje opisivati… Odoh odmoriti misli u hladu bukve. Eh, da su ti bajni kandidati za BUKVARO.
