Zakon, s ovakvim tekstom, ne smije biti usvojen u Skupštini ako je cilj da dobijemo žive, drugačije škole u koje djeca idu rado, u kojima uče, razvijaju se, propituju i postaju aktivne građanke koje znaju izgraditi ugodno i sigurno mjesto za život. Nikakvi amandmani ne mogu popraviti ovaj dugo pripremani tekst Zakona jer je zadržao sve karakteristike zakonske forme koje će nastaviti ubijati slobodu i građanske kompetencije u učionicama te dodatno pojačati nametnutu disciplinu i strah u svim obrazovnim ustanovama. Tamo gdje caruju stega i strah nema učenja, nema napretka i nema užitka.
Sjeća li se iko tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo iz 2019. godine kada je rečeno, između ostalog, „da je osnovna misija reforme obrazovnog sistema prihvatanje obrazovanja kao životnog stila, kao i da je ta reforma generacijski projekt i kao takva treba da predstavlja najveći prioritet u radu Skupštine u narednim desetljećima“; pa još: „u narednih šest mjeseci usvojiti izmjene svih postojećih, kao i generirati nedostajuće zakone u cilju stvaranja stabilnog pravnog okvira za proces reforme obrazovnog sistema u KS-u.“ Struktura pozicije i opozicije iz te 2019. bila je poprilično slična današnjoj – minus SzBiH, plus SBB. Skupština ne usvaja zaključke koje je sama sebi nametnula (podsjećam da su zaključci sa tematske sjednice usvojeni jednoglasno) i skoro pet godina kasnije razmatrat će i, vjerovatno, usvojiti Zakon koji nema veze sa „generacijskim projektom“ niti je ovakav tekst Zakona „pravni okvir za proces reforme“.
Ovo je bila jedinstvena prilika da Kanton Sarajevo bude primjer drugim administrativnim jedinicama u BiH kako se kreira Zakon koji otvara put reformi obrazovanja; koji predviđa, podržava i stimulira eksperimentiranje u učionici; koji otvara put standardima nastavničke profesije i planira potpuno drugačiji koncept kontinuiranog profesionalnog razvoja svih uposlenica (terminološko korištenje muškog ili ženskog roda u ovom tekstu podrazumijeva uključivanje oba roda) u obrazovanju. Vlasti imaju čak i javnu instituciju nedavno osnovanu koja bi se trebala baviti reformom obrazovanja, a ne organizacijama tragikomičnih manifestacija, konkursima za dječije likovne i literarne radove te ispisivanjem diploma i zahvalnica.
Svaki sistem obrazovanja počiva na nastavnicama, a u prijedlogu Zakona one su bile gdje i ranije – sa svojim obavezama da ispunjavaju nastavni plan i program (NPP), da imaju slobodu u postavljenim granicama i da i dalje šutnju i konformizam slave kao temeljne vrijednosti.
Prijedlog Zakona uglavnom ponavlja odredbe iz dva važeća zakona uz neke sitne dopune. Jedine novine u ovom zakonu su uvođenje Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja (Institut) koji je, sudeći po tekstu Zakona, osnovan da predlaže brojne bliže propise, pravilnike i smjernice koje donosi ministrica, te da nadzire obrazovanje. Ako se Zakon usvoji u Skupštini, do juna 2025. Institut mora pripremiti preko 30 različitih propisa kojima će se precizirati neke od zakonskih odredbi. Taj kapacitet nemaju, sve da angažuju desetine ljudi; kvalitetni propisi se ne donose nabrzinu i pod pritiskom i ne nameću se – već organski izrastaju iz onoga što su potrebe učenica i nastavnica.
Šta suštinski misli o nastavnicama, trenutna kantonalna vlast pokazala je u više navrata – zabrana štrajka upozorenja, zabrana protesta, nametanje loših Pedagoških standarda i normativa, guranje čudnih „strateških dokumenata“ kao osnove reformi obrazovanja (čitaj: SAFER) te odsustvo dijaloga sa nastavnicama. Zamajavanje oko povećanja plaće (čime se trenutna kantonalna vlast hvali) nije argument – više para u budžetu, veće cijene, više novca od poreza jednako veće plaće.
Sva ozbiljna istraživanja pokazala su da u BiH obrazovanje nije kvalitetno. Nužno ga je reformirati i ta reforma neće imati efekta sve dok nastavnice ne budu u samom temelju promjene. Vlasti trebaju kreirati okvir u kojem je reforma poželjna i moguća, a ne brinuti kako će propisati skoro svaki korak školskog života.
Ovaj Zakon ne smije biti usvojen, ne samo zato što odudara od zaključaka Skupštine iz 2019. već i zbog sljedećeg:
1. Ignoriše nastavnice
Iako se nastavnice spominju u tekstu prijedloga Zakona, vidljivo je da ih trenutna obrazovna politika ne prepoznaje kao ključni faktor u prijeko potrebnoj obrazovnoj reformi. Ne opisuju se standardi nastavničke profesije (iako je to obaveza za sve nadležne nivoe vlasti u BiH, jer je Ministarstvo civilnih poslova još 2015. usvojilo dokument „Standardi nastavničke profesije“), ne naglašava se važnost nastavnica u oblikovanju obrazovnog sistema niti se vjeruje nastavnicama u izvođenju same nastave – Zakon najavljuje brojne propise kojima će se regulirati rad u samoj učionici umjesto da ulaže u ozbiljne, sistemske, sveobuhvatne edukacije koje će pomoći nastavnicama da suštinski promijene poučavanje – od planiranja preko izvođenja do praćenja i vrednovanja.
2. Ignoriše kotrljajuću kurikularnu reformu (pogrešan naziv za pokušaj obrazovne reforme)
Pojam kurikulum u Članu 1, stav 4 – gdje su abecedno navedeni pojmovi i njihove definicije – uglavio se između n i o, pobjegao od svog uobičajenog abecednog mjesta; tako imamo novu, zakonsku, abecedu: j, k, l, m, n, k, o. Kurikulum tako postaje naknadno ubačen pojam na pogrešnom mjestu, neželjeni balast, smokvin list za sve obrazovne travestije trenutne vlasti. Jednako kao i SAFER, i tekst Zakona ne poklanja pažnju važećoj reformi – sudaraju se definicije kurikuluma u užem i širem smislu, nastavnih planova i programa i predmetnog kurikuluma, ali je jasno da na kraju nastavni planovi i programi pobjeđuju i da će se i dalje propisivati svakoj nastavnici šta će raditi u učionici.
3. Kazne se, kao i u prethodnim tekstovima zakona, koriste za zastrašivanje i kontrolu
Pobrojane su kaznene odredbe i mogući prekršaji, no nijedan se ne tiče samog Ministarstva niti Instituta – šta ako ne ispune svoje obaveze iz Zakona? Nema posljedica. Tako se sve kaznene odredbe trpaju u isti koš („ne postupa po pravilnicima koje donosi ministar“ i „omogući političko djelovanje u školi“) i ne daje se prilika za dogovor i kreiranje povjerenja i savjetodavnog perioda. Zakon koji predviđa kažnjavanje kao jedinu i neupitnu mjeru održat će i dodatno učvrstiti nedemokratske škole u koje malo ko želi ići.
4. Ciljevi i načela
Obiluju kontradiktornostima i rijetko gdje su vidljivi u tekstu Zakona, ne objašnjava se kako se svi provode, navedeni su forme radi (kao i zaključci Skupštine nakon tematske sjednice posvećene obrazovanju) i suštinski je, pokazuju i trenutne aktivnosti u školama Kantona Sarajevo, važan ovaj: „razvijati državotvornu svijest i patriotizam, svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne, duhovne baštine i nacionalnog identiteta“. Upada u oči jednina, a ne množina – samo je jedna nacionalna pripadnost i jedan nacionalni identitet. Ako je više učenica različite nacionalnosti kako se to paralelno razvija jedan, a kako drugi nacionalni identitet? Zakonodavci ne definiraju pojam „državotvorna svijest“, „patriotizam“, „svijest“, „nacionalni identitet“ i ove pojmove tumače čelnici obrazovne vlasti koji javno obrazovanje koriste za vlastite ciljeve i za ideologiziranje djece. Zašto bi uopće škola razvijala nacionalni identitet, zašto ne bi samo govorila o nacionalnim identitetima, zašto ih ne bi propitivala i poredila s univerzalnim ljudskim vrijednostima?
Posljednje verzije Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju i Zakona o srednjem obrazovanju Skupština je izglasala u junu 2017. godine. Sedam godina kasnije novi prijedlog Zakona opet je pred zastupnicama i zastupnicima Kantona Sarajevo; nije bilo potrebe za njim jer se ne dotiče reforme – riječ kurikulum jeste stidljivo ušao u tekst Zakona, ali se prilagodio NPP-u koji je trebao nestati – jer kurikulum nije isto što i NPP; „Kurikularna reforma“ je zamišljena da NPP nestane, da propisane nastavne sadržaje zamijene ishodi koji bi otvorili put suštinskoj promjeni.
I zastupnici će odlučivati. Ovdje nisu sporni stavovi konzervativnih političkih stranaka – ovo je Zakon po njihovoj mjeri: da kontrolira, prati, kažnjava, upravlja. Sporna je podrška „progresivnih političkih grupacija“ – SDP-a, NS-a i ZNG-a. Nema sumnje da, ukoliko zaista podrže ovakav Zakon, navedene stranke zatvaraju vrata bilo kakvoj ozbiljnoj, suštinskoj reformi obrazovanja. Prepuštanje obrazovanja konzervativcima svakako će smanjiti broj glasača za liberalno-lijeve političke opcije. Alternativa je da proces vrate na početak, da zahtijevaju ozbiljnu širu stručnu javnu raspravu o tome kakvo obrazovanje želimo, kako ćemo to postići, a onda napravimo prijedlog Zakona koji će otvoriti put za suštinsku promjenu u školama. U suprotnom, s novim Zakonom, nakon što joj je Vlada poklonila Pedagoške standarde i normative (koji uključuju SAFER), ministrica više nikoga ne mora konsultovati – pravilnicima će potpuno oblikovati školu po svojoj mjeri – a osnova njene mjere je SAFER.
Autor je profesor književnosti naroda BiH i bosanskog jezika, direktor OŠ „Safvet-beg Bašagić“ Sarajevo. Nekadašnji voditelj obrazovne reforme u Kantonu Sarajevo i trenutni voditelj obrazovne reforme u Unsko-sanskom kantonu.
