Ilustracija: Foto: Radio Sarajevo
„Pitam se, svaki dan, da li se moglo nešto uraditi. Još nisam dobio odgovor“. Tako u
potresnoj ispovijesti govori Almedin Kadić, brat ubijene Alme Kadić.
Knjigu „Zašto si je ubio? Uzroci i prevencija femicida”pisale smo u želji da odgovorimo na njegovo pitanje. Zbilja, da li se moglo nešto uraditi da se pomogne Almi Kadić, Nizami Hećimović, Emiri Maslan… Tri tačke na kraju ove rečenice, osim što djeluju zastrašujuće (ogroman je broj ubijenih žena!), ukazuju i na nemoć sistema koji je bio dužan zaštititi ih. Alma se nebrojeno puta obraćala policiji za pomoć, koju nije dobila. Sudski službenici nisu uradili ništa da zaštite Nizamu. Mjere zaštite nisu pomogle Emiri. Čovjeku kojem je zbog premlaćivanja Emire izrečena kazna zatvora bilo je zabranjeno da joj prilazi, ali dozvoljeno da posjećuje dijete – što je on iskoristio kao priliku da je ubije.
Mnogo je slučajeva kad slabe tačke u zakonu i neefikasan sistem zaštite žrtava porodičnog nasilja rezultiraju ubistvom žena i traumatiziranjem djece. Ali kritički govoriti o radu policije, sudstva i centara za socijalni rad – iako potrebno, nije dovoljno. Dok jasno i precizno ne odgovorimo na pitanje „Kako zaustaviti ponavljajući obrazac zlostavljanja partnerice i kako spriječiti femicid?“, ništa se neće promijeniti. Osim što će se povećati broj ubijenih žena.
Nema sumnje, mnogi naši profesionalci i aktivisti rade herojski posao. Neumorno pomažu žrtvama, lobiraju izglasavanje zakona koji će ih bolje zaštititi… insistiraju na tome da se određeni oblici ponavljajućeg obrasca nasilja i femicida podvedu pod kategoriju zločin iz mržnje – krivično djelo za koje nema uobičajenih olakšavajućih okolnosti pa je u nekim evropskim zemljama već uvedena doživotna zatvorska kazna. Ali ma koliko da aktivistice i „ženske mreže“ – uz pomoć braće, muških prijatelja i osviješćenih muškaraca iz političke arene i medija – nastoje obuzdati ovu jezivu epidemiju, neće u tome uspjeti dok ne nađu način da zaustave nasilnika. Da ga zaustave prije nego što ponovo napadne ženu; prije nego što je ubije.
Postoji efikasan program prevencije partnerskog nasilja koji je 2002. godine kreirao poznati američki kriminolog David M. Kennedy. Na pitanje šta je to u Programu što odvraća nasilnika od ponavljanja obrasca zlostavljanja žene – obrasca koji ima tendenciju da eskalira i često vodi u femicid – Kennedy objašnjava da dva faktora igraju ključnu ulogu.
Prvo: odgovornost za ženinu sigurnost mora preći na državne institucije – na policiju i sudstvo. Zato njegov Program zahtijeva da porodično nasilje prestane biti privatna stvar, i da žrtva „kućnog teroriste“ (sadašnjeg ili bivšeg partnera) bude zaštićena na sličan način na koji je zaštićena od svakog drugog oblika terorizma. Šta to konkretno znači?
U postojećem pravnom sistemu žena je odgovorna za vlastitu sigurnost. Ako se obrati sudu ili policiji i traži zaštitu jer joj partner prijeti, često dobije odgovor da joj ne mogu pomoći zbog toga što bi se bilo kakva intervencija „prije nego što se nešto desi“ smatrala uplitanjem državnih organa u privatne stvari ljudi. A ako žrtva zlostavljanja povuče tužbu ili odbije da svjedoči (recimo zato što se plaši da će joj se nasilni partner osvetiti), šanse da nasilnik bude osuđen su veoma male, čak i kad je očigledno da je zlostavljana. Tako postaje jasno da zakon indirektno implicira da je teret dokazivanja partnerskog nasilja stavljen na leđa žrtvi, i da je ona ta koja će nasilnika poslati u zatvor. Upravo to je razlog što su postojeće policijske mjere i pravni sistem daleko moćniji u zaštiti civila od terorizma, a nemoćni da zaštite ženu koju terorizira partner, čak i onda kad je s njim davno prekinula vezu. I to je razlog što efikasan program prevencije femicida i odvraćanja od nasilničkog ponašanja zahtijeva radikalnu promjenu paradigme – insistira se da policija i sudstvo preuzmu odgovornost za sigurnost žrtava porodičnog nasilja.
Drugo: slabe policijske mjere zaštite žena i djece (npr. nasilniku se zabrani prilazak ženi ali mu se odobri kontakt s malim djetetom, što on koristi kao priliku da nastavi zlostavljati bivšu partnericu ili je čak ubije) kao i niske sudske kazne (pronalaze se brojne i često neopravdane olakšavajuće okolnosti), ohrabruju nasilnika da je nastavi zlostavljati. Zato je uveden efikasan model registrovanja, nadgledanja i kažnjavanja nasilnika. Nasilnik mora znati da je velika vjerovatnoća da će biti kažnjen svaki put kad zlostavlja ženu – tvrdi Kennedy i poziva se na glavne premise na kojima se bazira teorija odvraćanja od partnerskog nasilja i drugih kriminalnih radnji: izvjesnost da ćeš biti uhvaćen; znanje da ćeš biti strogo kažnjen; svijest o tome da ćeš biti brzo uhvaćen i kažnjen. Više detalja o ovom Programu iznosimo u knjizi.
Knjiga „Zašto si je ubio? Uzroci i prevencija femicida“ podijeljena je u dva dijela. Prvi dio je naslovljen FEMICID – ubistvo koje je najlakše predvidjeti. Sadrži informacije o različitim oblicima nasilja u porodici. Policajci i sudije bi pravili manje grešaka u procjeni i mogli bi bolje zaštititi žrtvu ukoliko bi znali prepoznati o kojem obliku je riječ – situacijskom nasilju među parovima; sistematskog nasilja nad ženom; ili o otporu žrtve koja se brani nasiljem. Situacijsko nasilje rezultat je neke konfliktne situacije. Obično se radi o nepovezanim incidentima nasilničkog ponašanja, a nasilje je uzrokovano nedovoljno razvijenim komunikacijskim vještinama para. Statistike pokazuju da su žene podjednako agresivne kao i muškarci. Sistematsko nasilje je nešto sasvim drugo. U 95 do 98 posto slučajeva nasilnik je muškarac (heteroseksualni parovi). Ključna riječ koja pomaže da razumijemo ovaj oblik partnerskog nasilja je – obrazac. Ali kako obrazac nastaje, šta ga održava i zašto eskalira pa u mnogim slučajevima sistematsko nasilje vodi u femicid?
Uobičajeni diskurs o moći i kontroli (nasilnik želi moć i kontrolu nad ženom) ne daje nam potpuni odgovor na ovo pitanje. U prvom dijelu knjige pažnju posvećujemo istraživanju prirode obrasca nasilničkog ponašanja, analizi okolnosti kad nasilje završava ženinom smrću, kao i razlozima zbog kojih je postseparacioni femicid ubistvo koje je najlakše predvidjeti.
Studija društveno-političkog konteksta je iznimno važno ako želimo razumjeti dublje uzroke sistematskog nasilja nad ženama. Tu temu obrađujemo u poglavlju „Desničarske politike u borbi protiv Istanbulske konvencije“.
Da bi „objasnili“ kako i zašto Istanbulska konvencija ugrožava takozvanu tradicionalnu porodicu, desničari su pojam ravnopravnost zamijenili pojmom jednakost, pa lansirali nebulozni koncept koji su nazvali rodna ideologija. Tvrde da Istanbulska konvencija zagovara ideologiju kojoj je cilj ukloniti razlike između muškarca i žene, i da se tom rodnom ideologijom stvara haos u društvu i porodici.
Mnogo je nasilnika koji nemaju patrijarhalne svjetonazore i ne zalažu se za ultradesničarske ili desničarske političke ideologije. Ovi „moderni“ nasilnici tvrde da ne žele moć i kontrolu nad ženom. Ali kad dožive narcističku povredu osjete narcistički bijes i intenzivnu želju da povrijede ženu. Neki čak koriste kontroverznu „dijagnozu“ otuđenje od roditelja kako bi nastavili zlostavljati partnericu i dugo nakon prekida veze. Stručnjaci upozoravaju da postoji čitava industrija „koja okuplja sumnjive eksperte, terapeute i pravnike koji zagovaraju duzimanje djece ‘manipulativnim majkama' i davanje skrbništva očevima, što ima devastirajuće posljedice za majke i djecu koje su žrtve nasilja“.
U prvom dijelu knjige istražujemo i međugeneracijsku transmisiju nasilja u porodici. Tri su glavna faktora koja – u fatalnoj sinergiji – odlučuju da li će sin nasilnog oca izrasti u nasilnika: 1) normalizacija nasilja, 2) poricanje negativnih posljedica nasilja, i 3) faktor zadovoljstvo (nasilnik osjeća satisfakciju ili sadističko zadovoljstvo kad zlostavlja žrtvu).
Pišemo i o tri grupe motiva koji pokreću nasilnika da zlostavlja ili ubije ženu, i opisujemo različite tipove nasilnika. Jedni su skloni eksplozivnom (reaktivnom) nasilju 3 – pitbul tip nasilnika. Drugi su hladnokrvni (proaktivni; instrumentalni) – kobra tip nasilnika.
Poseban fenomen je takozvani „kućni terorista“ koji se koristi metodom zvanom kontrola putem prisile. Ovom metodom, poznatom već hiljadama godina, mnoge žrtve političkog, seksualnog i porodičnog nasilja pretvorene su u sluge i robove. Oblik zlostavljanja partnerice metodom kontrole putem prisile naziva se psihičko nasilje. Potpisnice Istanbulske konvencije obavezuju se da će psihičko nasilje (u Konvenciji opisano u članu 33.) smatrati krivičnim djelom.
Drugi dio knjige, naslovljen FEMICID – kako ga spriječiti?, pisan je kao priručnik za profesionalce koji rade sa nasilnicima i njihovim žrtvama. U „Priručniku“ su dati konkretni odgovori na pitanja koja postavljaju policajci, tužitelji, sudije, socijalni radnici, psiholozi i savjetnici… Recimo: kako znati da se radi o žrtvi nasilja koja se brani nasiljem, a ne o nasilnoj ženi? Kako ustanoviti da li je riječ o istematskom ili situacijskom nasilju u porodici? Kako procijeniti stepen rizika od budućeg nasilja i femicida?
Kada se nasilje nad ženom može podvesti pod krivično djelo počinjeno iz mržnje? Kako znati da li su programi za parove – bračno savjetovanje, porodična psihoterapija ili medijacija – korisni, nekorisni, ili čak opasni za žrtvu nasilja?
U poglavlju „Kriminalističko profiliranje nasilnika“ pišemo: 1) o ženi koja sistematski zlostavlja partnera; 2) o muškarcu koji zlostavlja partnericu; 3) o nasilniku kojem je cilj pokoriti ženu; 4) o nasilniku kojem je sadizam motiv za zlostavljanje žene; 5) o nasilniku koji ubije ženu; 6) o nasilniku koji se ubiju nakon što ubije ženu.
O programima odvraćanja od partnerskog nasilja i o efikasnim policijskim metodama zaštite žrtava nasilja govorimo u poglavlju „Kako odvratiti nasilnika od nasilja“.
U zadnjem poglavlju, naslovljenom „Dokle smo stigli u provođenju Istanbulske konvencije?“, analiziramo komentare i preporuke iz evaluacijskog izvještaja grupe GREVIO o mjerama koje je Bosna i Hercegovina obavezna poduzeti kako bi se bolje zaštitile žrtve nasilja i poboljšala provedba Konvencije.
Nadamo se da će ova publikacija Atlantske inicijative pomoći u podizanju svijesti o problemu nasilja u porodici. Jer kao što je dužnost medicinara da ustanove šta uzrokuje opasnu virusnu epidemiju, naprave efikasnu vakcinu i educiraju javnost o tome kako spriječiti i liječiti bolest, tako je dužnost nas kliničkih i socijalnih psihologa da, u saradnji sa stručnjacima za kriminalistiku, ustanovimo šta uzrokuje i održava ponavljajući obrazac zlostavljanja partnerice, ali i da informišemo o efikasnim programima odvraćanja od nasilničkog ponašanja… i pomognemo u kreiranju edukativnih programa za zajednicu, kako bismo svi zajedno zaustavili ovu užasnu epidemiju mučenja i ubijanja žena.
Knjiga „Zašto si je ubio? Uzroci i prevencija femicida“ je besplatna i dostupna na:
https://atlantskainicijativa.org/wp-content/uploads/2024/06/Zasto-si-je-ubio-web.pdf
