„GODINA 1965
15 mart – ponedjeljak
Počeo je Četvrti kongres SKJ za Crnu Goru. Navala i galama zaslužnih ljudi – bivših revolucionara koji posljednje oružje odlažu pred pobjedničkom stihijom novih snaga. Generali, ambasadori, direktori velikih privrednih preduzeća, imena zvučna, titule krupne, ali se ne mogu pohvaliti da su za svoju zaostalu Republiku nešto značajno učinili. Ako su katkad i uspjeli da nešto isprosjače od Zajednice – bilo je to nešto lokalno, zavičajno ili kontraproduktivno. Spolja su se dotjerali kao stari fijakeri, ali se bôre nijesu dale ispeglati, škrbine prikriti ni sjedine prebrojiti.
Naspram njih već dižu glave mladi agresivci, karijeristi, frazeri, laktaši i poltroni po potrebi, pripremljeni da uzjašu naumornu kobilu naroda. Pošto su imali dovoljno vremena da detaljno upoznaju mane i vrline – više mane no vrline – svojih prethodnika, čini im se da će za dan-dva poispravljati sve krivine našeg puta, a dan kasnije otkriti i proučiti planove i fantazije iz fijoka, te da će zemlja procvjetati kad u njihove ruke dođe.“ (iz dnevnika Mihaila Lalića)
P.S. Mrš i fuj! fukaro separatistička i četnička najedno. Bijedo ljudska, ulagivačka, zlobna, sebična, neznavena i glupava, navodno modernistička, svi na gomili ološu – znao sam odavna kakve ste štetočine – nedostojni časti Mihaila Lalića, i moje ljubavi prema Crnoj Gori. Nisam sretan glede događaja kako se moje dnevničke zabilješke pisane tokom dvje decenije, uprkos zijevu vremena koji dijeli Lalića i mene, tako skladno slažu. Jadno i naopako. Stavovi iz dnevnika najvećeg crnogorsko proznog pisca, Lalića Mihaila, i malešnog pisca iz provincije, upućuju na očajno malen napredak Crne Gore, i onda i sada. Isti jad i nepresušna bolest crnogorskog društva Uporedbe mi daju za pravo da, uprkos protoku vremena omiljeni moj pisac i ja, o istim hordama kazujemo.
Zato se plemeniti lik marljivog pisca i velikog stiliste našeg jezika kriju, e da se društvena bolest i kancerogena politika današnja, i stavovi ondašnji njegovi, britke sudije naših naopakosti, jer su iste ovdašnjima, ne odaju. Držite se vi Njegoša, po svemu vam je naruku. Mihailo Lalić nas je dobro poznavao, ko smo, kakvi smo i da umnogome nizašta veliko i nismo. To ga je boljelo, čuvara naše časne starine, koja nam jeste bila velika, ali nedovršena, nedorasla. Danas pogotovo.
