foto: foto SOPA Images/Sipa USA/PIXSELL)
Pariz je drugi grad koji je bio domaćin obnovljenih olimpijskih igara još 1900. godine, prvi je grad koji je drugi put bio domaćin igara, prije točno sto godina, a drugi je grad (poslije Londona 2012.) koji će po treći put ugostiti olimpijske igre.
Olimpijske igre velik su događaj u svakom smislu. Mogu biti snažna razvojna poluga grada, a takav slučaj zabilježen je, primjerice, s Barcelonom 1992. A mogu, ne planira li se dovoljno dobro, grad dovesti na rub bankrota, kao primjerice Montreal 1976. godine. Pariz bi se trebao smjestiti negdje između. Nemoguće je da doživi onakav zamah kakav je doživjela Barcelona nakon 1992. naprosto zato što je grad prevelik i jedna je od svjetskih metropola. Praktično je nemoguće i da doživi ono što si je uvelike samostalno priuštio Montreal prije skoro pola stoljeća, jer Igre organizacijski i financijski nisu tako zamišljene.
Organizacija Olimpijskih igara postala je golem posao, financijski iznimno zahtjevan. Pojedini gradovi, primjerice Peking 2008. godine, htjeli su fascinirati svijet i predstaviti mu Kinu kao prvorazrednu velesilu. To se odrazilo i na troškove Igara. Pariz je bio mnogo umjereniji.
Procjenjuje se da će organizacija Olimpijskih i Paraolimpijskih igara koštati oko devet milijardi eura. Po tome će Igre u Parizu biti šeste najskuplje, ali jeftinije od prethodnih četiri (Peking, London, Rio de Janeiro, Tokio) i zimskih igara u Sočiju 2014. godine, najskupljih u povijesti. Službeni budžet Organizacijskog odbora je 4,4 milijarde eura i ta svota je namaknuta od Međunarodnog olimpijskog odbora, raznih partnera (privatnih kompanija), prodaje ulaznica i drugih marketinških prihoda, a Paraolimpijske igre dijelom su financirane iz javnih sredstava. Ostatak se odnosi na infrastrukturna poboljšanja Pariza i okolice.
Organizatori su odlučili maksimalno iskoristiti postojeće objekte i ne graditi nove. Jasno, novac je uložen u modernizaciju objekata, ali to je mnogo jeftinija varijanta nego izgradnja novih. Atletska natjecanja održat će se na Stade de Franceu, izgrađenom za Svjetsko nogometno prvenstvo 1998., plivanje u La Défense Areni koja je završena prije sedam godina. Teniski turnir će biti u Roland Garrosu, gimnastika u dvorani Bercy. Bit će mnogo privremenih borilišta na otvorenom: u vrtovima Versaillesa bit će natjecanja u konjičkom sportu i modernom petoboju, kod Eiffelovog tornja u odbojci na pijesku, streličarstvo kod Doma invalida. Najveći građevinski zahvat bila je izgradnja olimpijskog sela.
Najvažniji zahvat o kojem se u javnosti najviše raspravljalo je čišćenje i uređenje Seine – na njenim obalama bit će ceremonija otvaranja – a u njoj će se održati i natjecanja u daljinskom plivanju i triatlonu. Više od stotinu godina gradonačelnici Pariza obećavali su da će Seina ponovno biti dovoljno čista da se u njoj može plivati. Kupanje u rijeci zabranjeno je, zbog zdravstvenog rizika, 1923. godine. Jacques Chirac je kao gradonačelnik Pariza 1990. obećao da će Seina biti dovoljno čista. Nije uspio. Deset dana prije ceremonije otvaranja gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo zaplivala je Seinom i tako demonstrirala da je rijeka čista i sigurna za kupanje. Za njeno plivanje odmah je zaključeno da je povijesno, ali je i primijećeno da je dva puta odgođeno zbog promjenjivih razina zagađenja. Cijeli projekt koštao je 1,4 milijardu eura, izgrađeni su spremnici za zadržavanje i pročišćavanje oborinskih voda punih bakterija posebno za jakih kiša, dijelom je rekonstruirana i gradska kanalizacijska mreža.
U Seini se, dakle, može plivati, ali ipak treba pripaziti jesu li prije planiranog plivanja padale jake kiše i povećale, svemu izgrađenom usprkos, onečišćenje. Predsjednik Organizacijskog odbora Igara Tony Estanguet, trostruki olimpijski pobjednik u kanuu na divljim vodama, čestitao je gradskim vlastima na postignuću i rekao da, za slučaj povećanja onečišćenja, postoje planovi odgode utrka.
Phryges u Ateni (Foto: Anthony Baratier/Wikimedia Commons)
Kako je i red, uoči Igara pisalo se i o drugim temama koje nemaju nužno izravne veze sa samim natjecanjima. Za Francusku (a domaćin je Pariz, a ne Francuska) važno je bilo pitanje sportašica koje nose hidžab. U rujnu prošle godine je tadašnja ministrica sporta Amelie Oudea-Castera objavila da neće biti dopušten nastup sportašicama koje nose hidžab. Ta se zabrana odnosi samo na francuske sportašice, ne na sportašice drugih zemalja. Ministrica je objasnila da će se na Igrama, što se tiče francuskih sportašica koje bi nosile hidžab, poštovati načelo sekularizma, jedno od temeljnih načela moderne Francuske. Problem je u tome što je Francuska domovina jedne od najvećih muslimanskih zajednica u Europi. Odluka je bila kritizirana, Međunarodni olimpijski odbor, koji propisuje pravila ponašanja u olimpijskom selu, objavio je da će u njemu, tko želi, slobodno moći nositi hidžab.
Bez rasprave nije prošla ni maskota igara, Phryges, antropomorfizirana frigijska kapa, jedan od francuskih simbola. Na maskoti se uvijek nastoji zaraditi. Proizvedene su plišane igračke maskota, reklamirane su kao francuski proizvod. Međutim, proizvođači svoje pogone uglavnom imaju u Kini što je podvrgnuto oštroj kritici. Tvrtka Doudou et Compagnie zajamčila je da će barem 18 posto plišanaca biti proizvedeno u njenom pogonu u Bretanji. Maskota je izazvala i rodno-spolno rasprave. Zaključeno je da izgleda kao “klitoris u trenirci”, a dnevni list Libération zaključio je da je riječ o revolucionarnom udaljavanju od falusoidne simbolike Eiffelova tornja.
Prije četrdesetak godina velika tema igara bio je bojkot, redovito iz političkih razloga, a uoči ovih igara velika tema je izbacivanje s Igara. Ovaj put u središtu je Izrael zbog siline rata koji od listopada prošle godine vodi protiv Hamasa u Pojasu Gaze. Sustavno razaranje Gaze, počinjeni ratni zločini, tužba Južne Afrike protiv Izraela zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde, sve su to bili argumenti zagovornika izbacivanja Izraela s Olimpijskih igara. No kako Izrael nije podvrgnut sankcijama zbog rata u Pojasu Gaze nije ni sportskim, pa će njegovi sportaši nastupiti u Parizu uz zasigurno najveće mjere sigurnosti jedne nacionalne reprezentacije u povijesti Igara.
Nastup je, barem pod nacionalnom zastavom, zabranjen ruskim i bjeloruskim sportašima i to zbog ruske agresije na Ukrajinu. Sportaši iz tih zemalja koji su se kvalificirali pozvani su sudjelovati kao “neutralni pojedinci” i to ako nisu aktivno podržali rat u Ukrajini ili su na bilo koji način povezani s vojskama svojih zemalja. U Tokiju je nastupilo ukupno 434 sportaša iz Rusije i Ukrajine, MOO ih u Parizu očekuje manje od 60. Ta brojka dodatno je smanjena, gotovo prepolovljena, jer su ruski sportaši, nakon što bi se kvalificirali, primjerice u hrvanju, otkazivali nastupe. “Neutralnim pojedincima” nije dopušteno sudjelovanje na ceremoniji otvaranja, a osvoje li medalju ona neće biti iskazana na “burzi medalja”.
Položaj radnika angažiranih na izgradnji objekata, posebno stranih, već je standardna tema. Nije izostala ni ovom zgodom, ali je ipak bila mnogo manje potencirana nego u nekim prijašnjim slučajevima, barem dijelom i zbog snage francuskih sindikata. Lice stranih radnika i njihovog položaja posto je 51-godišnji Amara Dioumassy iz Malija koji je u lipnju prošle godine poginuo radeći kao nadzornik na uređenju Seine. Pred kraj njegove smjene pregazio ga je kamion. Najveći francuski sindikat, Confederation Generale du Travail, zbog toga je organizirao prosvjede. Neovisno o tome prosvjedovalo je i petstotinjak stranih radnika koji su radili bez ikakvih papira. Manjem broju incidenata i skandala koji se odnose na iskorištavanje posebno stranih radnika doprinijela je i socijalna povelja koju su potpisali Organizacijski odbor, sindikati i poslodavci, a kojom su zacrtali socijalne, ekonomske i okolišne ciljeve.
