Irfan Hošić; Foto: Mehmed Mahmutović
Govorimo o Centru za savremenu kulturu KRAK u Bihaću, kroz koji je Irfan Hošić pokazao kako se i u traumatičnim društvima može stvoriti prostor za kreativno izražavanje i umjetnički dijalog. KRAK je postao prepoznatljiv ne samo po svojim kulturnim događajima, već i po svojoj filozofiji samoupravljanja i angažmana lokalne zajednice. Svakom gradu u Bosni i Hercegovini treba jedan KRAK – i jedan Irfan Hošić.
Djelujete na domaćem terenu – ali i u inostranstvu. Kako su se preplitale geografske i kulturološke koordinate u Vašem profesionalnom putu?
Moja privatna i poslovna baza je Bihać, gdje sam rođen i gdje sam proveo većinu svoga života. Izuzev osnovnog studija u Sarajevu i post-diplomskih studija u Zagrebu, zbog posla kojim se bavim, prilike su omogućile da boravim i radim u drugim sredinama. Akademska godina u Gentu 2014. godine; akademska godina u Detroitu 2020. godine; tromjesečni boravak u Singapuru početkom ove godine i niz manjih boravaka štokuda po svijetu između, važnim su dijelom moje profesionalne dinamike iz zadnjih desetak godina. Mislim da su takve prilike privilegija jer je čovjek izložen pozitivnoj metrici interkulturalne razmjene i stalnom inspirativnom učenju. Još kada se u tim okolnostima nađe mogućnost balansa sa porodičnim životom, onda to postaje stimulans i podrška.
Inače, ubjeđen sam u važnost mobilnosti stručnjaka i praktičara – ne samo na polju naučno-istraživačkog i umjetničkog rada. Uvjeren sam da bismo kao društvo puno više profitirali kada bismo poticali studijske posjete svih profesija: urbanista i pravnika u javnim ustanovama, državnih službenika, pa čak i taksista ili uličnih čistača i brojnih drugih. Privremena izloženost drugačijim protokolima u novoj sredini, radnim navikama, i uopće svakodnevici, potiče na razmišljanje i po čovjekovoj prirodi, vodi do novih spoznaja koje mogu biti praktične i primjenjive.
Neki od mojih studijskih boravaka bili su prilika da spoznam šta je to meni Bihać i kako on može postati mjesto života i djelovanja. Kontinuiranim odlascima sam spoznao vrijednost povrataka. U tome pogledu boravak u Detroitu, imao je za mene odlučujući karakter. Tamo sam imao priliku učiti o samoorganizaciji, društvenoj akciji i djelovanju u socio-političkom kontekstu koji je određen krizom i manjkom institucionalnih inicijativa – kontekstu koji je obilježen izostankom države.
Bihać. Kako je nastao Centar za savremenu kuturu Krak? Koji su bili osnovni izazovi prilikom pokretanja centra? Šta vas je motiviralo da pokrenete Krak?
Bihać je u geografskom i kulturalnom smislu vrlo specifičan, kao neki prostor „između“. U srednjem vijeku nije bio dijelom Bosanske države, već je bio u sklopu Ugarskog kraljevstva. Prodorom Osmanlija u Bosnu dugo je ostao izvan Carstva, da bi se priključio tek nepunih dvije stotine godina kasnije. Sa Karlovačkim mirom (Sremski Karlovci, 1699.) postao je granicom između kršćanskog zapada i islamskog istoka. U vremenu Narodnooslobodilačke borbe, krajem 1942. godine, kratko je bio glavnim gradom Jugoslavije jer je bio slobodna enklava u okupiranoj zemlji. Desilo se Prvo zasjedanje AVNOJ-a. Raspadom Socijalističke Jugoslavije, Bihać je ponovo postao specifično mjesto trenja i kovitlanja. Ulaskom Hrvatske u Evropsku Uniju i Šengen, ta njegova graničnost dodatno je naglašena i izražena što se očituje kroz nepovoljne migracijske prilike na takozvanoj Balkanskoj migracijskoj ruti. Granica na planini Plješevici kod Bihaća, ponovo je postala antemurale kristianitatis ili „predziđe kršćanstva“ kako je to u 16. vijeku proklamirao papa Lav X. Bihać je u kontinuitetu periferija. Ja vjerujem da kao takav on može biti centrom periferije. Uglavnom, Bihać je inspirativno mjesto za lokalno djelovanje, promišljano u globalnom kontekstu.
U KRAK-u vjerujemo da ono što je nekada bio samoupravni sistem političkog i privrednog upravljanja, gdje je svaki radnik i radnica bio politički faktor odlučivanja, danas može biti lokalna zajednica za svojim komšilukom. Utopijski radimo na tome, iako svjesni da je to vrlo dugoročan posao.
Vaša akademska istraživanja usmjerena su na umjetnost Bosne i Hercegovine u 20. i 21. stoljeću. Šta Vas je privuklo ovom razdoblju – i još važnije, šta ste tokom istraživanja otkrili/potvrdili?
Bosna je vrlo anomalična i krajnje jedinstvena. Ne samo u savremenoj, već i u povijesnoj perspektivi. Njene epohe ili tok vremena, obilježeni su lomovima, diskontinuitetom i povremenim nelogičnostima. Bosna je stoljećima bila periferijom triju velikih kultura: franačke sa zapada; bizantske i osmanske sa istoka. Dovoljno je putovati po Bosni i Hercegovini da bi se na prvu uočio taj spoj, koji pak sviju pomalo i odvraća ali i mami da se to temeljito promisli. O tome su dakako snažno i upečatljivo pisali Ivo Andrić ili Meša Selimović. Te suprotnosti se usklađuju i kao neko organsko tkivo, lijepo prilagođavaju jedna drugoj. Mene su kao istraživača zanimale te mijene – i kako su se kroz svoje društvene i političke parametre, one odražavale na polju kulture i umjetnosti.
U bosanskohercegovačkom umjetničkom kontekstu uvijek je bila prisutna doza napetosti, bilo da se radilo o promjenama kulturnih prilika i izmjenama društvenih obrazaca. Prethodno, i stoljeće u kojem živimo, markirani su diskontinuitetima ogromnih razmjera. Odlazak Osmanlija 1878. godine i prodor novih kulturalnih obrazaca sa zapada, ostavio je kompletno stanovništvo nepismenim. Vrijeme prilagodbi, otpora i trenja definirali su u jednoj mjeri kolektivno raspoloženje, čiji miris se osjeti i danas.
Nakon interesa za temama iz 20. vijeka iz zadnjih petnaest-dvadeset godina, zadnja moja istraživanja vodila su me ka prelazu iz 20. u 21. stoljeće, odnosno urušavanje socijalističke Jugoslavije, te agresije na Bosnu i Hercegovinu i period kojega zovemo „Dejtonska Bosna i Hercegovina“.
Nedavno ste objavili knjigu. O čemu govori knjiga “Slike krize: Kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini (1990-2020)?
Da, knjiga je objavljena prije par mjeseci kod sarajevskog izdavača Buybook. Kao što naslov i sugerira, knjiga obuhvata baš taj period od raspada Jugoslavije pa sve do otprilike sada. Izlažući na konferencijama ili po visokim školama u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, zadnjih par godina, uočio sam da postoji nešto zajedničko svim time temama; nešto što ih idejno, tematski ali i simbolički ujedinjuje u jednu cjelinu. Kroz obradu nekih od meni važnijih pojava iz toga perioda, dobio sam organske cjeline koje su poslužile kao poglavlja te knjige. Ta poglavlja bavila su se pojavama kao što su kulturne i umjetničke prilike u opkoljenom Sarajevu, estetika genocida ili pitanja funkcionisanja kulturnih institucija i građanski otpor u novijem bosanskohercegovačkom društvu.
Knjiga je u dobroj mjeri isprovocirana mojim kontinuiranim odlascima u američki Detroit, koji će mi u svojoj političkoj, društvenoj i kulturnoj perspektivi poslužiti kao svojevrsni komparativni oslonac, ili optika kroz koju ću početi promatrati kontekst iz kojega ja dolazim.
Pod samom sintagmom „slika krize“ htio sam objediniti svoj istraživački interes obuhvatajući ne samo umjetnost, već i dizajn, televiziju, film. Zapravo, kompletnu mašineriju koja danas generira sliku na ovaj ili onaj način bilo da se radi o amblemskoj ili ekspresivnoj slici.
Iako svjestan nemogućnosti da se se jedan tako složen zadatak odradi u svojoj željenoj kompletnosti, odvažio sam se da to objavim pod jednim naslovom sa ubjeđenjem da takva knjiga eventualno može biti solidan prilog razumijevanju novije prošlosti naše zemlje u složenom političkom trenutku.
Knjiga ima nešto više od dvije stotine stranica. Uredio ju je zagrebački historičar umjetnosti Zvonko Maković. Dizajn naslovnice je uradio Sead Mujić, a prijelom Adnan Suljkanović. Knjigu su recenzirali edukatorica novih medija Adla Isanović i historičarka umjetnosti Nermina Zildžo. Radi se o projektu na kojem se radilo više od pet godina.
Jedan od meni najdražih projekata u kojima ste učestvovali je Paviljon Bosne i Hercegovine na 55. Bijenalu u Veneciji, pod nazivom “Vrt uživanja” umjetnika Mladena Miljanovića. Pratite li postavke u Bijenala – možete li nam, možda, ponuditi komentar na recentnije izložbe koje se prikazuju u Veneciji?
Bijenale u Veneciji je sa svojim paviljonima parada nacionalnog kiča, i kulture kao turističke kategorije. Pored interesa za paviljone Bosne i Hercegovine i njenih susjeda, Bijenale gotovo uvijek prati neka interesantna afera koja ima manje veze sa umjetnošću, a dakako sa politikom i moralno-etičkim pitanjima. Ove godine bila je to akcija „No Genocide Pavilion at the Venice Biennale“ koju je potpisalo 23.000 umjetnika i kulturnih radnika, a usmjerena protiv sudjelovanja Izraela zbog zločina u Gazi. Bilo je interesantno pratiti licemjerno ponašanje izraelske umjetnice pod plaštom pacifizma da se Paviljon ne otvori dok se ne postigne primirje.
Dakako, sudjelovanje Izraela analizirano je i kroz perspektivu nesudjelovanja Rusije još od 2022. godine, zbog invazije na Ukrajinu i očitih duplih standarda pri valorizaciji parametara oko isključenja. Ispada da neke države imaju pokriće i mogu činiti zločine dok se druge strogo i jasno osuđuju.
Nemoguće je a ne prisjetiti se Paviljona Poljske iz 2011. godine, predstavljenog sa radom izraelske umjetnice Yael Bartane naslova And Europe will be Stunned, koja je u svome monumentalnom radu utopijski pozvala izraelske Židove da se vrate u svoje matične zemlje gdje su rođeni.
Upravo u okviru takvog umjetničkog koncepta kao što je venecijanski, gdje se izložbeni paviljoni predstavljaju kroz ideju nacije, ima smisla pokretati diskusije koje se tiču savremenog rasizma i ekstremizma kao što je onaj države Izrael, zašto je zapravo i pokrenuta tužba Međunarodnog suda pravde (ICJ).
Koji su zapravo izazovi djelovanja na polju kulture u Bosni i Hercegovini?
Ne bih pričao o izazovima a da ne spomenem i neke prednosti bavljenja kulturom u Bosni i Hercegovini. Glavna prednost je to što je u našoj sredini zapravo do sada malo urađeno i dosta je posla za praktičare. Gdje god se krene, putevi ne postoje ili su zakržljali. Dok jedni u tome vide izazove ili poteškoće, ja sam u tome vidio priliku za akciju i rad. Krčiti nove puteve ili utabavati nedovršene staze, pa to i jeste uloga kulture i njene produkcije, bilo da se radi o vizuelnim umjetnosti, multi-mediji, socijalnoj praksi ili nečemu sličnom.
Činjenica da su neki od najznačajnijih kulturnih projekata u našoj zemlji nastali u iznimno zahtjevnim okolnostima, govori tome u prilog. Ovdje mislim na Sarajevski filmski festival ili Ars Aevi, kao ideje koje su rođene u opkoljenom Sarajevu.
Na kojim projektima trenutno radite?
Zajedno sa historičarima umjetnosti Jonathanom Blackwoodom i Claudijom Zini smo potpisali ugovor sa izdavačem Routledge da osmislimo, uredimo i objavimo zbirku radova pod naslovom Crisis, Rupture, Discontinuity: Contemporary Art from Bosnia-Herzegovina i očekujemo njeno objavljivanje u idućoj godini. Biće to važan korak i neka vrsta zaloga jačoj međunarodnoj vidljivosti temama iz Bosne i Hercegovine.
Očekujem objavljivanje treće zbirke znamenite World History of Design, Victora Margolina, gdje sam obradio temu dizajna u opkoljenom Sarajevu. Izdavač je londonski Bloomsbury. Pored toga, u sklopu KRAK-ove produkcije, radim na polju nezavisnog izdavaštva i objavljivanju sedmog broja fanzina Revizor naslova Geografije pripadanja, a koji treba biti objavljen u saradnji sa Van Abbe muzejom iz Eindhovena. Također, u razradi sam sa Singapore Art Museum da na sličnom projektu fanzina Revizor uspostavimo tripartitnu saradnju na relaciji Singapur-Detroit-Bihać. To bi moglo biti uzbudljivo i interesantno.
Inače, KRAK centar kojega vodim, ima jako zahtjevan i prilično intenzivan program tako da je i sa te strane uvijek nešto na čemu se „trenutno“ radi. Ovih dana je to koncert bihaćkog progresivnog elektronskog dua Pretpostavka koji se sprema za nastup u julu uz gosta iz Šri Lanke koji će nam predstaviti izbjegličke recepte uz cjelodnevnu kuharsku sesiju. Tu su još neki performansi od kojih izdvajam nastupe egipatskog muzičara Abdullaha Miniawyija i naše Hanan Hadžajlić, planirane za kraj godine. U pripremi je i izložba finalista Zvono nagrade za 2024. godinu planirana za oktobar ove godine. Izložba nastaje u saradnji sa banjalučkom galerijom Vagon pod kustoskim vodstvom Isidore Branković, a biće prikazani radovi Kemila Bektešija, Vildane Hermann i Milene Jandrić.
Kako vidite ulogu umjetničke kritike u savremenom svijetu, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine?
Umjetnička kritika u našoj sredini nikada nije bila na zavidnom nivou. Još u vremenu dominacije štampanih medija ona je bila svedena na površne i kratke žurnalističke crtice bez ozbiljnije analize. Padom štampanih medija u vremenu digitalizacije, njen položaj je dodatno srozan i uglavnom su se stvari odvijale kroz kustosku praksu, odnosno u „naručenim“ publikacijama koje su objavljivane uz izložbe. Ni novinske redakcije nisu kritici poklanjale pažnju koju bi ona mogla eventualno zaslužiti.
Dodatnom demokratizacijom medija, a koja se desila digitalizacijom i internetom, nije niti shvaćena mogućnost niti uzeta prilika da se to mijenja. Sve naše institucije od kojih očekujemo da se bave umjetnošću, nisu iskoristile šansu da na svojim web-portalima ili brojnim drugim dostupnim kanalima generiraju kritički i diskurzivni sadržaj posvećen umjetnosti.
Možda uopšte ne treba govoriti o „umjetničkoj kritici“ kao žanru. Hajmo govoriti uopšteno o umjetničkom diskursu, odnosno o „razgovoru o umjetnosti“. Čak i njega nedostaje.
Mi u KRAK-u smo na vrijeme razumjeli nezaintersiranost naših medija za tu vrstu tema, tako da smo koristeći digitalnu dokumentaristiku, pored konvencionalne i štampane, pokrenuli dokumentarističku maniju gdje sve događaje tekstualno elaboriramo, video i fotografski dokumentiramo i kroz format reportaže, informišemo našu zajednicu koja nije u mogućnosti prisustvovati događaju ili jednostavno želi neki sadržaj pogledati više puta kasnije. To smo shvatili nužnošću bez koje ne želimo dalje raditi.
U zadnjih par godina otkako je KRAK pokrenut, proizveli smo preko trideset kraćih ili dužih video-priloga, koji se bave pitanjima vizuelnih umjetnosti, dizajna, arhitekture, urbanizma, pitanjima javnog prostora, ekologije i drugih tema savremenog društva. Do kraja ove godine taj broj video-priloga će se popeti na preko četrdeset jer upravo radimo na video-produkciji.
Ono što je novina u KRAK-u jeste pokretanja i radijskog programa koji će na isti način dokumentirati događaje iz KRAK, i kao takav, stimulisati teme iz savremene kulture u našem medijskom prostoru. Do kraja godine planiramo objaviti sedam epizoda od po jedan sat trajanja, što je za nas ogroman korak.
Koji su vaši planovi za buduće projekte?
Nastavlja se istim žarom i intenzitetom raditi ono što je započeto. Moj posao na Univerzitetu u Bihaću, akademski i istraživački rad ostaju okosnicom moga profesionalnog života. KRAK kao neka nezavisna ekstenzija traži nove module razmjene unutar zajednice. Želimo oblikovati naš prostor i naše vrijeme. Želimo sudjelovati. Tu smo kao ravnopravni sudionici društva i osjećamo se da oblikujemo novu društvenost, ne samo lokalno ili regionalno, već i šire.
