Zbog svega navedenog mu je 6. marta ove godine posthumno dodijeljena Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo, a nedavno je u Zagrebu Inicijativa mladih za ljudska prava predložila da se u Zagrebu jedna ulica nazove po Milanu Levaru.
O Milanu smo razgovarali sa njegovom suprugom Vesnom i sinom Leonom
Milan Levar dobio je 6. marta ove godine, na Međunarodni dan sjećanja na pravednike, Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, nažalost, posthumno. Nagradu ste preuzeli Vi, Vesna, ali i Vi ste Leone bili prisutni. Kako ste se osjećali u tom momentu?
V: Pomiješali su mi se osjećaji, emocije su bile prevelike, ali na neki način je prevladao ponos što je Nagrada uručena za djelo mog supruga i s tim još jednom potvrđena istina za koju je moj suprug dao život.
L: Bio sam jako ponosan u tom trenutku što je moj otac dobio Nagradu i što nakon toliko godina njegovo djelo nije zaboravljeno.
Kako je vijest o Nagradi primljena u Vašoj sredini?
V: Uski krug prijatelja, moja obitelj i kolege na poslu koji su znali da idem u Sarajevo primiti Nagradu Duško Kondor čestitali su mi i podržali taj događaj. Što misle građani ne znam, jer, koliko znam, ta vijest nije previše ni popraćena u medijima na ovom području.
Vesna Levar na dodjeli nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost u Sarajevu
Nešto više od mjesec dana je prošlo a Inicijativa mladih za ljudska prava u Hrvatskoj predložila je da se park i četiri ulice u jednom novoizgrađenom zagrebačkom naselju nazovu po civilnim žrtvama. Među predloženima se nalazi i ime Milana Levara. Peticiju su potpisali brojni uglednici, među kojima su aktuelni predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, ali i bivši Stjepan Mesić. Šta to Vama govori o Milanovom značaju za Hrvatsku?
V: To je svakako lijepa gesta. Žao mi je što sam za to slučajno saznala, što me nitko po tom pitanju nije kontaktirao, ali i zadovoljna sam što je ta inicijativa proizašla upravo od mladih ljudi koji su prepoznali i dali mjesto istini i djelu jednog čovjeka koji je dao život za nešto što bi trebala biti karakteristika svakog čovjeka. Iskreno se nadam da će ta inicijativa biti prihvaćena od nadležnih i dokazati da moj suprug, kao i ostali predloženi, imaju svoje mjesto u povijesti ove mlade države, da njihova žrtva ima smisao i da neće biti zaboravljeni.
L: Za ovu vijest sam saznao od prijatelja slučajno, nemam previše nade da će to zaživjeti jer je to inicijativa mladih koji u ovoj državi, nažalost, nemaju veliki utjecaj. A da je to u interesu vodećima u državi, već bi se odavno dogodilo i puno toga bi bilo drugačije. Zar je trebalo 14 godina?
Koliko je vama, kao sinu i supruzi Milana Levara, država omogućila da ne snosite nikakve posljedice zbog Milanovih aktivnosti na raskrinkavanju ratnih zločina?
V: Država nas je, odnosno policija, tjelesno zaštitila od mogućih napada u doba ubojstva supruga, štitili su nas godinu dana intenzivno jer je bilo puno prijetnji. Tužbom države što nije zaštitila supruga na nalog Haškog suda dobili smo odštetu s kojom sam morala potpisati da više nemam pravo ništa tražiti po tom pitanju. To je sve što je država učinila. Nemoguće je da nas itko zaštiti od ljudskih pojedinačnih umova koji nas smatraju lošim ljudima, ali je moguće da država meni i sinu omogući pravo na neka životna pitanja koja nisu, a mogla su biti rješena da je bilo volje od vladajućih u državi.
L: Bio sam dijete i nisam bio svjestan događaja oko mene, samo znam da nisam smio bez policijske pratnje nikuda. Sada kad sam svjestan i kad bi trebao stvoriti svoj život, ne mogu dobiti ni radno mjesto jer je država u „krizi“. Ima i sad trenutaka u kojima doživim pokoji prijeki pogled od pojedinaca, ali tu je država nemoćna i, dok se ne promijeni svijest ljudi, to će ostati tako.
Šta je ono što Vas najviše pogađa nakon njegove pogibije a u vezi je s njim te šta je ono na šta ste najviše ponosni?
V: Želim znati ko je ubojica i zašto? Zar je to bio jedini način? Zašto nije data prilika da dokaže ono o čemu je govorio? Ima još neodgovorenih pitanja, ali ova su na prvom mjestu. Ponosna sam što ima ljudi koji nas kao obitelj i žrtve poštivaju i ne zaboravljaju. Ponosna sam što su događaji koji su uslijedili nakon ubojstava dokazali da je moj suprug govorio istinu.
L: Smeta me što sam ubijeđen da odgovorni očito znaju što se dogodilo ali nesmiju reći, mislim da se nekoga štiti. Dok taj netko ne progovori, situacija se neće promijeniti. Ponosan sam što je moj otac heroj.
Leone, Vi ste, na dan njegove pogibije, bili s njim u njegovoj autoradionici. Šta danas, kao odrastao čovjek, mislite o tome koliko je trebalo uložiti truda da se zločin ubistva Vašeg oca desi?
L: O tom danu ne želim pričati, preteško je i već sam sve rekao. Ono što sam vidio smatram da nije za javnost. Trebalo je malo truda, poznavati eksploziv i sačekati naredbu. Cijeli grad je znao navike oca, da se svaki dan nalazi u svojoj radioni. Nije bio problem napraviti detaljan plan.
Vesna, i Vi ste bili svjedokom brojnih prijetnji upućenih Vašem suprugu. Vidjeli ste neke ljude za koje ste znali da mu prijete. S njim ste doživjeli i saobraćajnu nesreću za koju smatrate da je ustvari bila pokušaj ubistva. Da li je iko od tih ljudi ikad odgovarao za prijetnje, i da li ikog od njih još uvijek viđate? Kako Vi, a kako oni reaguju na susrete, ako se susreti dešavaju?
V: Vidjela sam i proživjela sa suprugom puno toga, više puta direktno ugrožavanje života. Koliko znam nikada nije niko bio optužen jer nikada nije bilo dokaza. Ispostavilo se da su nestale i naše prijave u policiji na prijetnje, pa kako bi onda netko odgovarao? Smatram da su ljudi koji su bili na položajima u to vrijeme bili u direktnoj ili indirektnoj suradnji sa počiniteljima ili su ucjenjeni da šute i ništa ne poduzimaju jer bi jedan otkriveni slučaj povukao za sobom puno više ljudi, lokalno pa sve do vrha države. Srećemo se, najbolje ne, ali dogodi se. Uglavnom se ne vidimo i nastavimo dalje. Ja se ne sakrivam i mogu svima pogledati u oči, a ko meni ne može prići i pogledati me to je njemu na savjesti.
Zašto su ga ubili? Da li zbog onoga što je uradio – odbio da učestvuje u ratnim zločinima, svjedočio u Haagu – ili zbog nečeg što je tek mogao uraditi?
V: Mogu reći samo ono što ja smatram da je istina. Odbio je sudjelovati u zločinu protiv nevinih ljudi, nije mogao sam to spriječiti i progovorio je o zločinu ukazavši vladajućim i odgovornima. Nisu imali sluha ni razumjevanja pa je pokušao izaći u javnost. Kako ni to nije dalo rezultata, krenuo je na više institucije, sve do Haškog suda. Tada je čitava stvar dobila na težini, mnogi su bili ugroženi i jedino kako bi Milan bio spriječen da ne svjedoči i ne iznese dokumente, da više ništa ne kaže, bilo je ubojstvo. Jedino mrtav ne govori.
Šta je još mogao uraditi, a što je plašilo njegove neprijatelje?
V: Dokazati tko je i što napravio.
Kako je bilo vama živjeti s Milanom u trenucima kad se to sve dešavalo?
V: Već sam puno puta rekla, kuća mi je bila kao kolodvor, smjenjivali su se ljudi, istražitelji, novinari. Prenapeto je bilo da sam imala kad razmišljati što osjećam. Bilo je i straha i ponosa, ali najviše vjere da će istina pobijediti tako da nisam puno razmišljala o mogućim posljedicama.
L: Bio sam mali i svi ti ljudi, događaji, telefonski pozivi, sve mi je to djelovalo kao napeti kriminalistički film.
Vesna i Leon Levar
Nakon njegovog ubistva, da li se i u jednom od vas dvoje pojavio osjećaj mržnje prema bilo kome?
V: Da, na policiju koja je tada tvrdila da nemaju dokaza, na sporost vladajućih, na silna obećanja koja su bila samo lijepe riječi za javnost, prividna briga za obitelj Levara. Pogotovo na ubojicu i nalogodavce koji nisu mislili da i oni imaju obitelj, djecu.
L: Mrzim vladajuće koji samo znaju lijepo pričati dok ih javnost sluša, ništa neraditi, valjda ih zato zovemo političari.
Kako je tekla istraga o njegovom ubistvu i dokle je stigla?
V: Ne znam, niti znam dokle je stiglo. Ja ne dobivam nikakve informacije osim „istraga je u tijeku“. Sve se zaigralo na samom početku, ispitivanja svjedoka, ljudi… Moja izjava i to je sve što znam.
Smatrate li da unutar sistema postoji želja da se slučaj Milanovog ubistva riješi i na osnovu čega to smatrate?
V: Smatram da ne postoji želja, prije bih rekla da postoji nada nekakve zastare i zaborava. Smatram da nije u interesu mnogima otkrivanje ubojice jer nije sam, smatram da je suradnja bila u širem krugu nalogodavaca. Da je postojala želja, slučaj bi bio riješen odavno.
Šta bi bila najveća satisfakcija kad bi sistem to uradio?
V: Milana ne može vratiti nitko. Možemo samo tražiti pravdu putem suda. Ali neki dio duboko u meni bi znao da su moje sumnje bile potvrđene i da sam bila u pravu.
Šta očekujete od običnih ljudi kad je u pitanju Milanova žrtva? Smatrate li da običan puk u Gospiću, a i šire, u dovoljnoj mjeri zna šta se ustvari dogodilo i da li respektira njegovu žrtvu?
V: Ne očekujem ništa jer su ljudi pokazali tko je tko i tko što misli. To se za mene neće promijeniti jer ne možeš me danas mrziti a sutra mi biti prijatelj. Smatram da velika većina zna što se dogodilo i da velika većina smatra da je to trebalo tako biti jer nemaju svoj stav i mišljenje tako da bi se uklopili i preživjeli, ili imaju a ne smiju reći. Malo je onih koji respektiraju njegovu žrtvu, ili bar to ne smiju javno pokazati. Još uvijek vlada strah i nepisano pravilo: „Šuti, inače ćeš proći kao Levar.“
Misli li Gospić memorizirati Milanovo ime na bilo koji način, kroz ime nekog parka, trga, ulice, objekta…?
V: Htjela bih u to vjerovati, ali sumnjam da će se to ikada dogoditi.
Šta je vaša poruka onima koji bez obzira na cijenu insistiraju na pravdi i šta je vaša poruka njihovim porodicama?
V: Mislim da se na svijest i savjest nikoga ne može utjecati. Mogu samo reći da ko ima nešto reći za dobrobit čovjeka i ko ima nekakva saznanja, ne smije to prešutjeti. Cijena je prevelika, ali ako svi strahujemo, onda za što živimo? Da je više onih koji govore, ne bi ni cijena istine bila prevelika jer većina pobjeđuje. Obitelj je prva koja treba biti podrška i podijeliti i teret i uspjeh.
L: Želio bih da mladi ljudi nađu u ljudima poput mog oca primjer kako treba postupati i boriti se za pravedan i normalan život.
Tekst je prvobitno objavljen 29.4.2014.
