foto: Wikimedia Commons
Treba stati kad je najbolje, zaključili su ovih dana u uredništvu Anala Hrvatskog politološkog društva pa naglo presjekli polemiku o knjizi “Šuvar” novinara i bivšeg glavnog urednika ovog tjednika Rade Dragojevića. Prvo rekapitulacija. Još u augustu na stranicama Anala izrazito negativnu kritiku “Šuvara” piše sociolog Josip Pandžić, docent zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Zatim je po njegovoj kritici opleo profesor Fakulteta političkih znanosti Marko Grdešić, na šta mu Pandžić uzvraća. Onda ulijeće Dragojević, Pandžić vraća i njemu. I taman kada se stvar zahuktala, krenulo naguravanje a publika dohvatila kokice, na tulum upadaju partibrejkeri iz politološkog društva. Šta ćemo sad? Dok se društvo razilazi – svatko sa svojom verzijom događaja, kao što to poslije tuluma zna biti – hoćemo na after?
Ovo dakle nije nastavak polemike, a nije ni da nije. Preciznije: ajmo vidjeti gdje nas vodi samo jedna linija Pandžićeve argumentacije koja se provlači kroz sva tri njegova teksta. Linija koja po tko zna koji put podcrtava omiljeno pitanje ovdašnje sociologije. I ne samo sociologije, i ne samo ovdašnje. A glasi: kako upokojiti marksizam? Već pri početku svoje kritike Pandžić tako zamjera Dragojeviću to što u knjizi barata istim rječnikom kojim se služio sam Šuvar, zbog čega “često nije moguće razlikovati njihova shvaćanja”. Navodi i primjere problematičnog rječnika: “restauracija kapitalizma”, “‘upotrebna’ i ‘prometna’ vrijednost”, “klasna društva”… Marksistički pristup je, kaže, još uvijek legitiman u znanosti, ali “bez iznošenja pomnijeg objašnjenja smislenosti njegovog korištenja” ovdje pati od “doktrinarne zastarjelosti”. Tko ga koristi, taj “ukida svaki potencijalni dijalog neistomišljenika” o sadržaju knjige. Jer, recimo, ne možete danas poput Šuvara govoriti o “višku rada”, a ne možete zato što se “marksistička radna teorija vrijednosti i teorija o višku vrijednosti ne mogu više tretirati kao neupitne premise rasprava o ekonomiji”. Šteta je, zaključuje Pandžić, što se Dragojević barem nije na početku knjige deklarirao kao marksist pa da odmah znamo na čemu smo.
Bilo bi zanimljivo saznati kako funkcionira novi, najsuvremeniji model marksizma koji, maksimalno otvoren prema neistomišljenicima, više ne govori o – šta smo ono rekli da je još zastarjelo – e da, na primjer o “klasnim društvima”
Enter Marko Grdešić. On Pandžiću poručuje, otprilike: samo malo, ako smo rekli da je marksizam legitiman, a odmah zatim da je doktrinarno zastario, ne znači li to da ipak nije baš toliko legitiman? I nisu li svi ti navodno zastarjeli pojmovi ustvari standardni rječnik ljevice, koji se koristi u današnjim lijevim raspravama baš kao što se koristio u šuvarovskim osamdesetima? Pandžića ovo motivira da detaljnije protumači svoje stavove i – zapravo – zabava tek počinje. Poanta je u tome, objašnjava nedeklarirani antimarksist, što je Šuvarov rječnik koji Dragojević preuzima već onda, u osamdesetima, bio zastario: umjesto da barata suvremenim neomarksističkim terminima, notorni pokojni ministar tvrdoglavo se držao marksističko-lenjinističke ortodoksije. A ukoliko se njegov tadašnji rječnik koristi i dalje, onda pred sobom imamo “dogmatski kontinuitet koji nije i ne može biti produktivan i razumljiv izvan krugova istomišljenika”. Jer šta? Jer evo, recimo, “restauracija kapitalizma”. Prvo, uglavnom se “umjetnine i kulturna dobra ‘restauriraju’, a ne politički i/ili gospodarski sustavi poput kapitalizma”, docira Pandžić koji i inače ima tu, meni krajnje iritantnu naviku da maše definicijama iz rječnika i enciklopedija kao da su objektivne istine, a pošto smo, evo, na afteru kod mene doma i pošto sasvim slučajno tu na polici imam rječnik hrvatskog jezika, suvremen da suvremeniji ne može biti, sačekajte da potražim, r, re, resta, evo ga: “restauracija: ponovno uspostavljanje oborenog društvenog poretka (restauracija kapitalizma)”. Drugo, ide dalje Pandžić, sintagma “restauracija kapitalizma” predstavlja “sirovo ideološko pojednostavljivanje” jer ne uspostavlja se uvijek jedan te isti kapitalizam, nego njegove različite varijante: kao da ne postoji čitava tradicija rasprava oko toga odnosi li se marksistička kritika na kapitalističke odnose neovisno o njihovim historijskim varijacijama i kao da prešućivanje te rasprave ne predstavlja, kako smo ono rekli, sirovo ideološko pojednostavljivanje. Treće, nastavlja Pandžić, kada se spomene “restauracija” onda se “snažno implicira negativno viđenje procesa neovisno o njegovim mogućim ishodima”, što nas – osim što jednostavno nije točno – vodi do skandaloznog pitanja: netko tko koristi marksistički rječnik istovremeno implicira negativno viđenje kapitalizma? Shocked face emoji.
S restauracije prelazimo na radnu teoriju vrijednosti, a ona se, lijepo nas je Pandžić upozorio već u prvom tekstu – ako se sjećate – više ne može tretirati kao “neupitna premisa rasprava o ekonomiji”. Samo, mora da se u raspravama o ekonomiji između njegovog prvog i drugog teksta dogodilo nešto jako važno, jer u drugom tekstu saznajemo da je Marxova radna teorija vrijednosti u međuvremenu postala još i potpuno “diskreditirana”. Ne znam šta bi diskreditirani Karl rekao na to. Ustvari znam, samo malo, idem opet do police, evo ga: “Brbljanje o neophodnosti dokazivanja pojma vrijednosti zasniva se jedino na potpunom nepoznavanju i same stvari o kojoj je riječ i naučne metode.” Neću dalje da vas ne gnjavim, vidim da neki već spavaju na kauču, ali ima o tome šta diskreditirana radna teorija vrijednosti zapravo predstavlja u Marxovoj kritici političke ekonomije literature pa potražite kada se vratite kući. Ili vam evo posudim, kad sam već kraj police, samo da vidim, nešto suvremeno: aha, Michael Heinrich, “Uvod u Marxovu kritiku političku ekonomije”, dobra knjiga, e pa tamo negdje iza 50. stranice.
Nakon restauracije kapitalizma i radne teorije vrijednosti Pandžić se zaustavlja i ne objašnjava ostale pojmove koje, po njegovom mišljenju, od već zastarjelog Šuvara preuzima još zastarjeliji Dragojević. Šteta: bilo bi zanimljivo saznati kako funkcionira novi, najsuvremeniji model marksizma koji, maksimalno otvoren prema neistomišljenicima, više ne govori o – šta smo ono rekli da je još zastarjelo – e da, na primjer o “klasnim društvima”.
Sada već imamo dovoljno materijala za priču o jednosmjernom slanju marksizma u pradavnu prošlost pod egidom brige za njegovu suvremenost. Jedino, to ne samo što više nije priča o “Šuvaru”, pa ni o polemici koja ga je pratila, nego nije ni priča o samom Pandžiću. Radije priča o tri i po decenije sustavnog akademskog i medijskog brisanja tragova marksističkog diskursa, nakon koje u javnosti ostaje prostor samo za karikaturu marksista: njegov je pristup legitiman, ali baš i nije; odnosno jeste, ali mora biti suvremen, a da bi bio suvremen, treba odustati od suspektnih termina kao što je “klasno društvo”; pritom, dok odustaje od osnovnih marksističkih pojmova, bilo bi dobro da se deklarira kao marksist; ako se ne deklarira, red je da objasni zašto se služi pojmovima od kojih je prethodno odustao, ili nije, nisam više siguran… On je, na kraju onda ispada, neka vrsta Schrödingerovog marksista: istovremeno je tu i nema ga.
E, sad sam se sjetio jednog vica. Kako zašto, na afteru smo, pričam šta mi padne na pamet. Znači, koja je razlika između liberala i desničara? Liberal tvrdi da je marksizam umro još otkad je marksizam nastao, desničar ga svugdje vidi živog čak i kada ga praktično nema. Dobro, nije nešto, ali to ionako nije vic, nego opservacija američkog marksista Dustina Guastelle koji je ovih dana na portalu Jacobin objavio zabavnu kritiku kanadskog profesora filozofije Josepha Heatha, uvjerenog da marksizam pripada prošlom svršenom vremenu. Kada smo kod Jacobina, izašao je tamo, također ovih dana, intervju politologinje Wendy Brown s Paulom Reitterom i Paulom Northom, prevodiocima novog američkog izdanja prvog toma “Kapitala”. Da, da, u nakladi prestižnog Univerziteta u Princetonu, sa sve radnom teorijom vrijednosti i “upotrebnom vrijednošću” i “razmjenskom vrijednošću”, sada se ponosno reklamira kao “prvi prijevod na engleski jezik nakon 50 godina”, praćen nizom intervjua. A s kim ima smisla razgovarati o suvremenom marksističkom rječniku, ako ne s marksistima koji su nad rječnikom upravo proveli par godina? Pa onda mogu govoriti o semantičkim nijansama, o tome zašto se “Kapital” bavi kapitalizmom kao takvim, a ne samo nekim njegovim povijesnim varijantama, o najčešćim zabludama oko shvaćanja Marxove radne teorije vrijednosti i o svemu onom što se drugdje rješava usput, nonšalantno. Vrijedi baciti pogled, ako ni zbog čega drugog, onda da vidite kako sve mogu izgledati suvremene debate o marksizmu. Ali dobro, već sam vas udavio. A i nitko vas ne tjera. Ima, na kraju krajeva, sigurno i boljih aftera.
