foto: Sandro Lendler
Lana Bastašić jedna je on najcjenjenijih i međunarodno najuspješnijih spisateljica tzv. mlađe generacije, koja u javnom diskursu, unatoč proteku godina i broju napisanih knjiga, nikako da pređe iz vječne mladosti u zrelost. Lana je, ujedno, i moja draga prijateljica. Taj biografski podatak važan je za ovaj tekst jer intervjuirati nekoga tko ti je prijateljica znači voditi računa o svemu onome što se među nama podrazumijeva, tragati za mjestom u kojem privatni razgovor postaje javan.
Svaki uvod o Lani Bastašić uglavnom glasi isto: Lana Bastašić je bosanska / je srpska spisateljica rođena u Zagrebu. Redoslijed zemalja, naravno, ovisi o tome iz koje države dolazi medij. Hajdemo, za promjenu, to brojanje krvnih zrnaca pretvoriti u niz pitanja. Koliko nas porijeklo definira? Što tebi znače mjesta iz kojih dolaziš? Što su ti dala, a što uzela?
Mislim da stvari nas definišu u onolikoj meri u kolikoj mi dozvolimo da nas definišu. Isto je slučaj sa zemljom ili gradom iz kojeg dolaziš. Ja sam se uvijek više povezivala sa gradovima nego sa državama, pogotovo ne sa državama-nacijama, a onda u tim gradovima s ljudima. I zaista sve bolesti koje sam vidjela u Banja Luci, vidjela sam i u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i dalje, u drugim gradovima. Također sam i neke divne ljudskosti vidjela u tim gradovima. Na kraju je samo stvar preuzimanja sopstvene odgovornosti za sopstveni identitet.
Puno je lakše samo preuzeti paket identiteta i onda znaš kako da se ponašaš, što da govoriš, kako da izgledaš i kako život da ti izgleda, koji životni obrazac da pratiš i šta da pričaš kad se pojaviš u medijima. Ali kad sam_a odlučiš da istražiš taj svoj identitet, kad shvatiš da to nije nešto što je rigidno i fiksno, nego nešto što se stalno mijenja, kad sebi dozvoljavaš greške i kad se ispravljaš, meni je to, ako ne ništa, zanimljivije. I opet da se vratimo na to da sam onda za svoje greške odgovorna sama, ali i za ono što sam dobro uradila.
Danas si ti netko čije se mjesto boravka toliko često mijenja da su te u medijima identificirali kao književnog nomada. Dolazi li to iz unutarnje potrebe ili nužnosti života spisateljice koja živi od pisanja?
To nomadi me uvijek podsjeti na one američke instagramere, uvijek je tu neki tata, neka firma pa se onda kupi kombi i putuje po svijetu. Uvijek neka privilegija stoji iza tog nomadstva. Ja sam jugolenijalka. Ne posjedujem nekretninu, nemam ništa svoje i prosto se desilo da se izredalo nekoliko rezidencija. Ideš tamo zato što ti je to jedini posao i jedini prihod. S druge strane ako već moram da biram da li ću da plaćam režije i kiriju u Beogradu ili, ne znam, u Trstu, onda ću uvijek radije da odem na neko novo mjesto. I svjesna sam da je mogućnost da se tako živi privilegija.
U geografskom krugu kojem pripadamo pored “domovine” imamo još jednu jako nabijenu riječ: “dom”. I jednu baš gordu: “bezdoman”. Što je za tebe dom? I je li dom uopće mjesto?
Čudna mi je ta riječ domovina, da bi nešto bilo domovina moram da imam dom, a činjenica je da naša generacija ne može da si priušti domove. Kako da onda pričamo o domovinama? A dom? Naučila sam da mi je dom ono što ostaje. Poslije svih tih putešestvija, svih tih priča, svih tih ljubavi i svih tih knjiga. Taj talog koji ostaje, koji nosiš sa sobom svugdje. S druge strane to su za mene uvijek bili ljudi. To univerzalno ljudsko iskustvo, ljubaznost i taj osjećaj da mogu da se oslonim na nekoga. Ti odnosi su zapravo za mene osjećaj doma više nego neka teritorijalna pripadnost.
Može li jezik biti dom? Pritom ne govorim o nacionalnom jeziku, jer sjetimo se da je tekst tvog romana “Uhvati zeca” objavljen u dvije države, u jednoj knjizi stoji “jezik original bosanski”, a u drugoj “jezik original srpski”. Dakle, koliko jezik kao ljudska potreba i nužnost da se govori i piše može biti mjesto pripadanja?
Apsolutno, to je dio toga kofera koji uvijek nosiš sa sobom gdje god da odeš. Zanimljivo je kako mi možemo da govorimo različitim jezicima, ali kako svako od nas ima neki svoj lični jezik sastavljen od vokabulara koji dolazi iz porodice, od bake ili od tetke. I onda negdje otputuješ pa ti onda i taj jezik uđe u tvoj rječnik. Onda imaš neki odnos s nekim na nekom desetom jeziku i na kraju sve to skupljaš u taj svoj medij. S druge strane nemam to veličanje “naš jezik, naš jezik”, meni je stvarno literatura dolazila na različitim jezicima i trudim se da koliko god mi imali različite jezike, jezik posmatram kao jedno. Ali apsolutno je to mjesto sjećanja i ličnog osjećaja, promjenjivog identiteta, priča, nadanja, ljubavi i strahova i svega drugog.
Nedostaje mi anonimnost
Kada govorimo o tvom književnom jeziku, treba reći da se rijetko spominju četiri knjige koje si objavila prije romana. Ili kako si ti to duhovito rekla u jednom intervjuu: “Objavila sam prvu knjigu, nije se dogodilo ništa. Objavila sam drugu, nije se dogodilo ništa. Objavila sam treću, isto se nije dogodilo ništa.” Što su ti te knjige značile u spisateljskom razvoju? I kako je manjak recepcije formirao tvoj odnos prema vlastitim knjigama i pisanju?
Donekle mi je drago što sam počela da objavljujem prije ovog vremena Instagrama. Prvu sam priču objavila 2007. godine u jednom književnom časopisu i otišla na kiosk da ga kupim. Nit’ sam ja znala čiji je to časopis, je li to ovaj tabor, je li to onaj tabor, meni je samo bilo zanimljivo da pošaljem nešto negdje, da imam poslije da dam baki, mami i tetki. Nekako je sve to tad bilo pomalo i naivno, ali baš zbog toga više fokusirano na književnost, mnogo manje na bilo kakvu ideju karijere. I onda se, znači 11 godina kasnije, dešava da objavim prvi roman, i isto se ništa u početku zapravo nije dogodilo. Na mojoj prvoj promociji u Beogradu je bilo desetak ljudi, što se kaže šira familija i drugarice. I tek kad je bio najuži izbor za Ninovu nagradu onda je krenulo: aha, ko je sad ova mala? Nedostaje mi donekle ono vrijeme anonimnosti, kad niko nije znao ni ko sam ni šta radim. Ali s druge strane, ipak sam zahvalna na čitaocima i čitateljkama.
Roman “Uhvati zeca” dosegao je ogroman broj čitatelja_ica budući da je do danas preveden na 21 jezik. Naravno, da je to zbog kvalitete tvog romana, ali koliko je za uspjeh bilo važno da je riječ o romanu? Važi li globalno ona: ozbiljan si – čitaj: tržišno isplativ – samo ako pišeš romane.
Ako pogledaš na primjer književne nagrade, pa cijelu tu halabuku oko književnih nagrada, sve su vezane za romane. Primijetila sam vani da generalno ni ne žele da čitaju rukopise kratkih priča. Kad svom agentu rekla da poslije “Uhvati zeca” pišem kratke priče, pao mu je mrak na oči. Prevedena je meni i zbirka priča “Mliječni zubi” na nekih pet-šest jezika, ali to ne može uopće da se poredi. Ne znam zašto se to događa, žao mi je, očekivala sam da će ipak te kratke forme da imaju smisla, pogotovo u našem vremenu.
Ako recepciju tvog romana zadržimo u okvirima bivše Jugoslavije, od svih njegovih slojeva najviše smo se dotakli ratne traume, jer što ćemo drugo, a potom i ženskog prijateljstva…
Znaš, ja sam tu temu izmislila. Nitko nikad nije imao prijateljice. Alergična sam na sintagmu žensko prijateljstvo.
I ja sam, zato i pitam. S jedne strane, nema starije književne teme od prijateljstva, eno je u “Epu o Gilgamešu”. S druge strane tvoja prva prijateljica je prva osoba koja ti je važna izvan obiteljskog kruga, doslovno je riječ o prvoj ljubavi koju upoznaš u procesu osamostaljivanja kao ljudsko biće. I kako smo onda došle do toga da okrećemo očima na spomen ove teme?
Mene uvijek smara kada se neku knjigu svodi površni nivo prvog čitanja, to mi je prosto lijeno. S druge strane, zaista imam osjećaj da, kada god se piše nešto gdje su u fokusu dvije žene, kada se oduzme muškarac iz jednadžbe, to je odmah nešto “drugačije”. Mi dolazimo iz toliko rigorozno binarnih društava, to je prvi društveni kontekst u kojem gradiš sebe, i čim se doda ta riječ žensko odmah je egzotizirano. Meni su moja ženska prijateljstva možda najvažniji odnosi koje imam u životu i ako nešto znam to su ti odnosi sa ženama. I logično je da pišem o tome, upravo sada pišem o odnosu dvije žene. Ali ne sećam se da je nekog pisca koji je pisao o odnosu dva muškarca neko pitao: “Šta je muško prijateljstvo”. Nikad se ne dodaje to “muško” jer je ono, eto, generalno. I zato me to nervira to pitanje, ali tebi ću da odgovorim pošto si mi ti ženska prijateljica. Ovo je jedno žensko prijateljstvo, slikajte.
Nije bila opcija da ćutim
Pored te egzotizacije, a stvarno postoji određena doza uzbuđenja kad se o toj temi govori, kao da slušaš Davida Attenborougha kako komentira neku izrazito neočekivanu scenu u životinjskom kraljevstvu, mene žulja i činjenica da kapitalizam kooptira sve gdje vidi i najmanju mogućnost zarade pa sad imamo cijelu nišu tzv. “feminističke književnosti”. Evo, koliko si puta odgovorila na pitanje je li tvoj roman feministički roman?
Zanimljivo je kako se uvijek manjinskim grupama daju te identitetske ladice i onda se naše knjige čitaju isključivo u tom ključu. Istovremeno će jedan bijeli strejt muškarac moći da se igra jezikom, eksperimentira i istražuje, i to ćemo da čitamo dublje, dok mi ostajemo na nivou odrednica po kojima nas i stavljaju u manje privilegiranu poziciju.
I zato kad čujem feministički roman, pomislim: pa trebalo bi valjda da smo dovoljno prerasli dječje bolesti, da je taj feminizam, nadam se, u svemu što radimo, a ne da je neki program. I kad me to pitaju, vidim da s jedne strane žele da pokažu, aha evo pratimo, prava žena i tako dalje, a zapravo me time samo vraćaju u ladicu. Jer, evo, ima tko da se bavi feminizmom, ove tri i po žene ovdje, mi ćemo da se bavimo pravom književnošću.
U to ime, je li te itko ikada pitao na koji način tvoj roman komunicira s tekstovima Jamesa Joycea?
Pitao me Fritz Senn, moj prijatelj iz Fundacije Jamesa Joycea. Ukradeš bukvalno čitavu scenu iz jedne kratke priče Jamesa Joycea i staviš u roman, a to niko ne vidi osim jednog starog čovjeka iz Züricha, koji je stvarno najdivniji čovjek na svijetu pa ti to ipak bude dovoljno. Ali to nije slučaj samo mog romana, to je slučaj s knjigama većine književnica ovdje, svodimo se na teme. I žao mi je zbog toga, te teme jesu bitne, ali hajde da pričamo o nama i kao profesionalnim spisateljicama umjesto da nas se infantilizira. Na sreću, takvih je pitanja sve manje.
Jesi li s tim tipom gotovo naivne nade u velike smislene razgovore krenula u inozemstvo, točnije na DAD stipendiju u Berlinu koja je, barem do lani, bila jedan od najprestižnijih programa za autore_ice u svijetu? I o kakvom je programu riječ?
Riječ je o stipendiji za pisce od godinu dana gdje dobijaš stan i platu i zdravstveno osiguranje, uvijek pomenem zdravstveno osiguranje jer ga inače nemam. Dakle sve ti je pokriveno kako bi tu godinu dana provela misleći ni na šta, nego na svoje pisanje. Ideja je da se piscima i spisateljicama pruži prostor koji inače nemamo jer moramo da razmišljamo kako da preživimo.
Kad sam u februaru 2023. došla u Berlin, počela sam da čitam dosta nekih knjiga o Berlinu, između ostalog i Isherwoodovu “Goodbye to Berlin”. Bila mi je zanimljiva ta generacija koja dolazi 20-ih godina prošlog vijeka, dakle prije točno 100 godina, u taj Berlin jer je on neko obećanje slobode. I onda u tim Isherwoodovim dnevnicima pratiš kako se malo po malo gubi ta sloboda i kako se Berlin oko njega smanjuje. Daleko od toga da je to bilo isto iskustvo, ali to da sam otišla na neko mjestu gdje sam vjerovala, evo to je kultura, to je sloboda, da bi se na kraju stvar potpuno preokrenula.
I taj osjećaj da sve je super i svi smo tako divni i slobodni i talentirani dokle god se ta tvoja sloboda i talentiranost slažu sa državnom politikom. U trenutku kada to više nije tako, gotovo. I što je najgore, ljudi zaista to ne preispituju. Ja sam igrom slučaja došla iz zemlje gdje sam naučila da ne vjerujem onom gore ko mi govori šta i kako, da to preispitujem, da znam dokle to može da dovede i onda mi apsolutno nije bila opcija da ćutim, ali jeste definitivno bilo jedno naravučenje, isto kao za te umetnike koji su se zaljubili u prošlom vijeku u Berlin pa vidjeli drugu stranu medalje.
Nisam mogla spavati
Gledajući izvana tvoje iskustvo, to “danas jesi, sutra nisi” jer si napisala Palestina na Instagramu, jasno se vidi da u hram zapadne literature pripuštamo deprivilegirane, npr. Balkance, tu i tamo kojeg Arapa, samo da bi utvrdili iznimku koja potvrđuje pravilo, koje održava status quo. A to je da za nas zapravo nema mjesta.
Definitivno sam osjetila tu aroganciju prema nama s Balkana koji smo prevedeni, otprilike: budi zahvalna. Drži se svoje teme i pričaj o tim svojim malim ratovima. Ko si da kritikuješ nas? Neće ti oni to direktno reći, ali će ti pokazati. Kao da ja nisam ništa uradila, eto ta knjiga se meni desila, oni su mi ju napisali. I zašto da budem zahvalna? Zato što se generalno ne interesuju za našu književnost.
Posljednje dvije-tri godine nema gdje nisam išla s tim njemačkim izdanjem i od toga sam živjela, i ti tačno vidiš kako fino možeš da živiš kad im ideš niz dlaku. U posljednjih godinu ne da me nitko nije zvao, nego su mi otkazali jednu rezidenciju i dva gostovanja. I sad je pitanje koliko će naši književnici_ice biti dobro asimilirani migranti, neke od njih i ne krivim jer znam da nemaju nikakvu drugu opciju, ali mi je žao da mi sa svojim iskustvom raspada Jugoslavije zapravo igramo tu igru. To je samo drugi način kolonizacije na koji pristajemo.
Ti ne samo da nisi pristala, već si i otkazala vlastitog velikog njemačkog izdavača. Nisam te to nikad pitala jer mi je privatno apsolutno jasno zašto, ali dozvoli da te sad, u maniri prave splitske babe pitam: Lana, šta tebe briga šta se dešava u tamo Palestini?
Ja ću ti kao odgovoriti kao prava bosanska baba: jer nisam mogla spavati. U jednom trenutku sjedim sa svojim prijateljem Gayatom, koji je pola Palestinac, pola Sirijac, i on mi kaže da mu je pobijeno 48 članova šire porodice. Nekoliko mjeseci kasnije taj se broj popeo na 100. E sad, možemo mi estetizirati te patnje i žrtve, ali činjenica je da određene stvari ubijaju određene ljude. Recimo, bombe i naoružanje. Odakle dolaze te bombe i to naoružanje? U tom trenutku dolaze iz mog poreza.
Dakle, živim u zemlji koja nakon Amerike učestvuje najviše u naoružavanju Izraela. Ne samo to, nego kompanija koja proizvodi to naoružanje je kompanija koja je za vrijeme nacističke njemačke proizvodila naoružanje i zove se isto. I to su ljudi kojima su dionice skočile tipa 300 posto. Dakle, ja u tom trenutku moram da odlučim, mogu da ćutim, ali kad izdam tu fakturu, kad platim taj porez, znam u čemu učestvujem. I kako prosto da spavam uveče, kako da se pogledam u ogledalo. I nema tu nekog herojstva, imam evropski pasoš, ipak sam iz Zagreba, ne mogu da me deportuju. Nemam djecu koja idu u školu u Berlinu, nemam posao. I nagledala sam se tih situacija: nemoj da pričaš, nije pametno. I to ne zato što će neko da te ubije, nego te neće zvati na promociju knjige. Zaista nisam imala neki izgovor.
Ovdje nam se otvara ozbiljno pitanje odnosa svakodnevnog života i te velike riječi “aktivizam” kojom kao da smo odredili sortu ljudi koji će se boriti za temeljna ljudska prava, a pritom svima dali dopuštenje da spuste rolete, pa neka bude šta bude. Kome i čemu služi ta fragmentacija naših identiteta?
Tu se opet vraćamo na onu temu: vi se bavite feminizmom, mi ćemo se baviti književnošću. Moj prijatelj Mosab Abu Toha iz Gaze, koji je sva sreća uspio izvući sebe, ženu i djecu iz Gaze i otići u Ameriku, je pjesnik. Zašto on piše pjesme o ratu? Zato što mu je srušena kuća. Svi bismo mi bili aktivisti da nam padne bomba na kuću. Po meni je to pitanje distance: što se povećava distanca to smo manje aktivisti, odnosno imamo manje empatije i interesovanja. Ali ta distanca je iluzorna, naš je svijet mnogo više povezan nego što mislimo. Pitanje nije više niti znaš li ili ne znaš, već je pitanje da biraš da ne znaš. Ideja da se time bave aktivisti zapravo je delegiranje brige o drugome negdje dalje od sebe. A kada se privilegiranima nešto dogodi, pitat će gdje su sad aktivisti i zašto ne pišete knjige o ovome.
Prvo mjesto na kojem se ta distanca uspostavlja je u jeziku. Godina dana Gaze podsjetila nas je da svaki oblik opresije i protjerivanja iz ljudskosti počinje u jeziku. I tako se odjednom riječi rastežu pa riječ “meta” sada uključuje i bolnicu i školu i izbjegličko šatorsko naselje. Ili se sužavaju toliko da u njih ne stanu palestinska djeca. Važno mi je imati na umu ovu moć jezika, posebice u trenutcima kad nam se učini da nema smisla ni govoriti ni pisati jer kako riječ može biti jača od bombe od 200 tona. Na koji način ti održavaš povjerenje u jezik i gdje nalaziš prostor nade, koja je moćan alat otpora u trenutcima kada nemamo drugih resursa?
Svako malo desi se taj spiralni obrtaj u istoriji i kao da jezik mora da se vrati na fabrička podešavanja. Jezik ima te trenutke kada je važno da se čovjek zapita šta znači meta, šta znači dijete, bomba, tijelo, odbrana, nacija, razlog. Sve te riječi koje se na kraju pretvaraju u neka konkretna ubijena tijela. I mi koji se bavimo jezikom, ako već nećemo da budemo aktivisti_kinje, treba da preispitujemo jezik, odakle dolaze riječi, iz kakvog konteksta, treba da ih raspakujemo. Upravo zato u ovom trenutku pišem o iskustvu u Berlinu jer moram da postavim neka pitanja vezana uz to što sam vidjela. Okrećem se jeziku baš onda kad zakaže.
