Yerbakyt Otarbay; Foto: Tačno.net
Yerbakyt Otarbay je Kazahstanac koji je preživio kineski logor za prisilni rad. On je u maju 2017. godine iz Kazahstana otišao u Kinu kako bi posjetio svoju porodicu koja živi tamo, ali su ga na granici direktno odveli u pritvor.
Kao razlog za privođenje, kineski policajci na granici, naveli su činjenicu da je na svom telefonu imao aplikaciju Whatsapp koja je zabranjena. Potom su ga ispitivali zašto se preselio u Kazhastan, šta je radio u Kazahstanu, kojim se poslovom bavi, da li se u Kazahstanu moli i ide u džamiju.
“Ostao sam u zatvoru 89 dana sa okovima na rukama i nogama. Nikada nisu uklonili okove. Zatim je iz našeg zatvora 27 ljudi prebačeno u koncentracijske logore. Rekli su da su naši ‘performansi’ u zatvoru bili relativno dobri, zbog čega nas premještaju u obrazovne logore. Tako su ih nazvali”, pojašnjava on na samom početku razgovora.
Kada su prebačeni u koncentracijske logore, okovi na njihovim rukama i nogama su uklonjeni i dali su im jedinstvene uniforme koje su morali nositi unutar logora.
“Jednom sedmično, u koncentracionom logoru, odvodili su nas na ispitivanja koja su provodili policajci. Tokom tog vremena, naše ruke su bile vezane za leđa, a okovi su bili na našim nogama”, navodi Otarbay i dodaje kako su pitanja koja su postavljali policajci uvijek bila ista.
“Zašto ste otišli u Kazahstan, da li ste obavljali muslimansku molitvu, da li ste išli u džamiju, da li ste pohađali islamsku naobrazbu, imate li nekog da nam možete reći njegovo ime? I ta ista pitanja su ponovo i ponovo postavljana”, ističe.
Opisujući svoj boravak u jednom od ovih logora kaže kako je unutar koncentracionog logora bila učionica te da su bili prisiljavani da uče kineski jezik.
“Među zatvorenicima su bili ljudi iz sela, neki su bili iz gradova. Neki su učili kineski jezik u školi, a neki možda nisu znali dobro kineski. Svi su bili prisiljeni učiti kineski jezik od osnovnog nivoa. I ako je vaš nivo jezika bio dovoljno dobar ili ako ste naučili kineski na određenom nivou u logoru, premjestili bi vas u radne logore – velike fabrike – da tamo radite”, pojašnjava on.
Otarbay dalje istče kako su u logoru postojale četiri različite vrste obrazovanja za radne vještine. Ova obuka je podrazumijevala da samo morate raditi u fabrikama i proizvoditi razne vrste proizvoda, poput proizvodnje hrane. Neki su učili kako da sastavljaju ili popravljaju automobile, a zatim bi ti automobili bili odvoženi u fabrike automobila.
“Ljudi su učili proizvoditi stvari koje svakodnevno koristimo. I onda su slani u različite fabrike da rade kao robovi. Fabrika u kojoj sam radio bila je ogromna, a sve mašine na kojima smo radili bile su proizvedene u Japanu. To je bila velika fabrika u kojoj je radilo mnogo ljudi istovremeno. Svaka mašina na kojoj smo radili imala je kameru za nadzor. I imali smo određeni zadat posao koji smo morali završiti svakog dana. Ako nismo završili posao, nismo smjeli ići u naše sobe, niti smo smjeli ići da jedemo. Opterećenje poslom bilo je vrlo teško”, dodaje.
U odjelu u kojem je radio Yerbakyt bilo je 500 ljudi koji su radili zajedno. Radnici u tim fabrikama uključivali su žene, dječake, djevojčice, a ponekad i starije muškarce i žene, a radili su po 10 sati dnevno.
“A, nakon što bi završili sa radom uvečer, morali smo pohađati dva sata nastave o kineskoj historiji, o Komunističkoj partiji Kine i o Kini. Morali smo biti u učionicama i slušati te stvari. I ovo je bila naša uobičajena dnevna rutina u logoru”, prisjeća se.
Kao jedno od težih sjećanja navodi kako su tokom prisilnog rada u fabrikama, ukoliko ne završe svoje radne zadatke, ljudi bili vezani za stolicu.
“Uobičajeno je i redovno u radnim fabrikama da imamo teške radne zadatke. I u jednom danu mnogi ljudi ih ne uspijevaju završiti. I ako ne završite, onda vas vežu za stolicu. I tada ćete sjediti tamo nekoliko dana i nećete moći jesti. Ponekad ćete dobiti nešto da pijete, ali nećete moći ići na WC nekoliko dana. To se i meni desilo”, navodi.
No, 2019. godine iznenada je oslobođen iz logora i direktno je odvežen na granicu i vratili su ga u Kazahstan.
“Kasnije sam saznao da je to zbog miješanja kazahstanske vlade. Kazahstanci koji su bili zatvoreni u logoru, a imali su kazahstansko državljanstvo, bili su pušteni. Bio sam jedan od njih. Pošto su moja žena i djeca bili u Kazahstanu, oni su se zauzeli za mene i bio sam oslobođen”, kaže on.
Navodi kako prije nego što su pušteni kineska policija im je jasno rekla da imaju roditelje i djecu u Kini i da moraju držati u tajnosti sve informacije o zatvoru i logoru.
“Ako bismo ispričali ove informacije nakon što se vratimo u Kazahstan, naša djeca i roditelji bi snosili posljedice u Kini.”
Dodaje kako su pušteni ljudi imali sreće jer su imali kazahstansko državljanstvo i da je broj puštenih ljudi iz logora mali, u odnosu na ukupan broj ljudi u logorima.
Iako u ovim logorima nije moguće kontaktirati bilo koga izvan logora, navodi, kako im je mjesec dana prije nego što su pušteni, bilo omogućeno da pozovu svoje porodice u Kazahstanu.
Kaže kako mu je veoma teško u svakodnevnom životu ne razmišljati o tome što mu se desilo u logoru.
“Bio sam jedan od sretnih ljudi koji su uspjeli da pobjegnu. Uvijek se pitam kakva je sudbina ljudi koji su tamo ostali. I ne mogu prestati razmišljati o tome. To je psihološki teret za mene.”
Poručuje kako je razlog genocida nad Ujgurima to što je njihova domovina okupirana i da je jedini način da se riješi ovaj problem i pomogne ljudima koji pate zbog ovog genocida da svijet pomogne u uspostavi njihove slobodne i nezavisne države, kako ne bi trpjeli kinesku opresiju i kolonizaciju.
“Trenutno ne postoje kazahstanske i ujgurske škole i prisiljavaju nas da koristimo njihov jezik, a posebno naša mlada generacija je prisiljena da se uda za Kineze. Imaju jasnu namjeru da izbrišu naš etnički identitet kao Kazahstanaca i Ujgura. Žele da uzmu našu zemlju i izbrišu nas odatle”, zaključuje on.
Prema procjenama istraživača i organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, u kineskim Kampovima za reedukaciju i obuku (zvaničan naziv kineskih vlasti), u uslovima koje po svemu liče na terorske uslove koncentracionih logora, bilo je zatvoreno najmanje milion Ujgura.
Osnovni podaci o Ujgurima upućuju da je riječ o turkijskom narodu, koji pretežno živi u kineskoj autonomnoj pokrajini Xinjiang, a u kojoj čine relativnu etničku većinu od 45% stanovništva. Većinom su islamske vjeroispovijesti i govore ujgurskim jezikom, koji spada u tursku grupu altajske porodice jezika.
Prema dostupnim izvorima, kineska vlada je od 2014. godine, ujgursku manjinu koja živi u Xinjiangu, podvrgla masovnom kršenju ljudskih prava, uključujući i zločine protiv čovječnosti, prisilnu promjenu identiteta, prisilnu sterilizaciju, prisilni rad, prisilne brakove, silovanja i masovne deportacije stanovništva u logore.
