“Pripadnost nekoj naciji najbolje se osjeća preko stida.” Tu rečenicu poljskog novinara, slobodarskog intelektualca i komunističkog disidenta Adama Michnika upotrijebio je Nerzuk Ćurak, da opiše vlastiti moralni credo, kada je 13. listopada 2012. stao pred Ramljake da govori u povodu 70. obljetnice zločina koji su četnici 1942. počinili u njihovu kraju. No, Ćurak nije zastao na Michnikovoj dovitljivoj, ali općenitoj etičkoj promjedbi, jer da jeste, u toj bi se prilici moglo shvatiti kao da je zloupotrebljava, pa da implicitno pripadnicima drugog naroda – Srbima, u ovom slučaju – predbacuje nedostatak stida zbog “njihovih” zločina iz 1942. godine. Ne. Ćurak je postupio suprotno progovorivši prvo – a da nitko to od njega nije tražio – o zločinima pripadnika naroda u čije redove, htio on to ili ne, društvo svrstava njega samog. Rekao je ovako: “Budući da sam ovdje u Prozoru, u Rami, imam naglašenu potrebu da se stidim u ime zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad građanima hrvatske nacionalnosti u Grabovici i Uzdolu. Primite moj stid kao ispriku čovjeka obavijenog tugom zbog tog zločina.” Rekavši to Ćurak je moralnost vlastite isprike – ispričao se iako ni za što nije kriv – iskoristio da progovori i cijeloj svojoj domovini BiH: “Također, osjećajući da je pripadnost bošnjačkoj nacionalnoj zajednici tek jedan od mojih identiteta, nikako najvažniji, osjećam unutarnju potrebu čovjeka, koji je sin svoje domovine Bosne i Hercegovine, da se stidim i u ime onih koji su uprljali ime srpskog i hrvatskog naroda nepojamnim zločinima nad pripadnicima drugih vjera i nacija. I apeliram”, zaključio je Ćurak, “podsjećajmo se mnogo češće vlastite krivnje nego slave. Tako ćemo se pročistiti, tako će ljudi zastati i možda odustati od proizvodnje novih zločina u budućnosti koja će sigurno doći.”
U tih nekoliko rečenica Nerzuk Ćurak sažeo je sve što treba znati o humanosti suočenoj s grozotama što su ih spremni počiniti ljudi: biti svjestan težine zločina i njihovih trajnih posljedica, suosjećati sa žrtvama, neovisno o tome kojoj zajednici pripadale, imati snage sve to javno i ponizno priznati te zatražiti oprost i ponuditi ispriku, i to uvijek jasnim redoslijedom – počinjući s “našim” zločinima, a da se istodobno ne remeti znanje o kronološkom slijedu činjenica, odnosno o tome što se i zašto dogodilo, kao i da se, naposljetku, nikad ne odustane od očekivanja da isti takav čin priznanja i žaljenja učini i svatko drugi koga opterećuju zločini skupine kojoj pripada, htio on to pripadanje ili ne.
Potreba Nerzuka Ćurka da o zločinima progovori u vlastito ime, kao čovjek koji zločin osjeća kao vlastitu bol, nije tipična za struku kojom se ovaj šezdesetogodišnji Sarajlija bavi. Politolozi su, naime, danas – kada nisu baš puki ideolozi, sluge “naše stvari” – i prečesto neka vrsta statističara grozota, zapisničari, katalogizatori, promatrači zavedeni iluzijom da procese mogu znanstveno objasniti, i takva ih intelektualna samodopadnost potiče da zaziru od moralnih prosudbi, strahujući da bi njome izgubili “znanstvenost” i “objektivnost”. “Ali, molim vas” – tu lijepu, ljubaznošću natopljenu frazu Ćurak često koristi – čemu služi takva “znanstvenost” i “objektivnost” u svijetu koji klizi prema katastrofi? Nije li, naposljetku, moral uvjet svake “znanstvenosti”, jer ne govorimo o kamenju, nego o ljudskim zajednicama, kojima je patnja jedina istinska imanencija, a vječni mir i blagostanje svih jedina istinska utopija? Tako je Nerzuk Ćurak postavio svoj znanstveni angažman – kao politološko istraživanje prema boljem svijetu. Njegova je temeljna intelektualna postura moralistička: zahtjev da svijet postane ljepše mjesto za sve, da bude manje zločina, manje nasilja, manje patnje, manje nepravde… I nema ničeg logičnijeg nego da tako svijetu pristupa humanist i istraživač politike, koji je, a da to nije sam izabrao, bio prisiljen da se hrve s posljedicama rata devedesetih, apsurdne kataklizme, čiju dubinsku neopravdanost i u krajnjem slučaju nerazumljivost nijedna politologija do danas nije uspjela objasniti.
Ćurak je doktor političkih znanosti i redoviti profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, ali i, rekli bismo prije svega, javno angažirani intelektualac, autor sjajno pisanih, dovitljivih eseja, govornik i javni intelektualac, mirovni aktivist, predavač, voditelj velikih međunarodnih projekata o miru i mogućnostima razumijevanja, urednik i novinar. U posljednjih dvadesetak godina objavio je desetak knjiga koje već i naslovima odudaraju od hladne neutralnosti politologije koja zazire od utopije: “Filozofija zagrljaja”, “Rasprava o miru i nasilju”, “(Geo)politika mira – studije mira”… Objavio je još i knjige “Slučaj Bosna. Postmodernistički ogled o perifernoj zemlji”, “Dejtonski nacionalizam”, “Obnova bosanskih utopija. Politologija, politička filozofija i sociologija dejtonske države i društva”, “Izvještaj iz periferne zemlje. Gramatika geopolitike”, “Od erosa do polemosa. Knjiga razgovora”, “Zašto je Bosna a ne ništa” te “Sjećanje i poricanje, Od ZAVNOBiH-a do naših dana”. Uredio je više knjiga, a tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemački, francuski, slovenski, španjolski i arapski.
Bosna i Hercegovina glavna je Ćurkova analitička tema. Fascinira njegova sposobnost da spoji objektivno i strasno dok opisuje svoju zemlju i njezin aktualni fatum, “entitetsku geografiju dejtonske države” koja je, reći će u eseju “Građanstvo kao odsustvo identiteta” iz knjige “Obnova bosanskih utopija” iz 2006, “Radikalni oblik putovanja Bosne pored bitka, ispuštanje države u ništavilo koje navodno funkcionira kao racionalna svijest”. I pazite, te su rečenice napisane prije propasti Aprilskog paketa, kada je još Sulejman Tihić vodio SDA, u vrijeme summita Putina i Busha u glavnom gradu Slovačke 2005, a u BiH i okolnim državama još tinjala nada u mogućnost kakvog-takvog antinacionalističkog otrežnjenja. No neovisno o konkretnim okolnostima, znanstveni rad i javni angažman Nerzuka Ćurka mogao bi se sažeti kao strpljiv, precizan i lijep, kujundžijski ornamentalan pokušaj da se razumije današnja i zamisli moguća Bosna, to “najvažnije pitanje našega svijeta”, kako je Ćurak prije petnaestak godina bosansku sudbinu kontekstualizirao u globalnu. U međuvremenu, do danas, ton Ćurkova pisma nije izgubio ni analitičnost ni strast, ali jeste, možda, izgubio nadu. Možemo pretpostavljati da i Nerzuk Ćurak počinje strahovati kako je “najvažnije pitanje našega svijeta”, kondenzirano u iskustvu Bosne, razriješeno na štetu istoga tog svijeta, jer u njemu, čini se, konačno pobjeđuju oni koji su nepravdu, nasilje, bešćutnost i golu silu uspjeli podvaliti pod novu normalnost. Pomnoga slušanja, fine uzajamnosti, mudrog razmatranja i komšijske brige u današnjem svijetu kao da nigdje više nema; Trumpova druga pobjeda tu je nesreću istaknula zastrašujućim intenzitetom – a bez svega toga nema ni Bosne, a teško će, bogme, biti i svijeta. Pa opet, usprkos svemu tome, kada danas, riječima Hannah Arendt, živimo s “predosjećajem koji sliči rezignaciji koja se javlja kad nestane svaka nada”, dobro je znati da od mišljenja, pisanja i rada ne odustaje komšija toplog osmijeha i prijateljskog pisma, znanstvenik za bolji svijet i mirnu Bosnu, šezdesetogodišnji politolog iz Sarajeva Nerzuk Ćurak.
