Božica Jelušić: Svemir glave pod pletenom kapicom M. Tourniera

Ne znam točno, je li Michael Tournier, o kome sam višekratno pisala, bio "sav vražji" ili "sav blažen", no kad slušam isprazne, neinteligentne i nenačitane razgovore u lokalima, na ulici, u javnim ustanovama i u medijima, poželim podijeliti "domaće zadaće": po jednu temu iz njegova Dnevnika, o kojoj bi se toga dana izražavalo vlastito mišljenje i davali komentari, na temelju vlastita iskustva.

Dugim putem uz more, od Rijeke do Splita, čitam TOURNIEROV “EKSTIMNI DNEVNIK”, upecan na ovogodišnjem Interliberu. Tražila sam ga otkako sam na internetu pročitala i rukom prepisala neke ulomke, pa odmah moram reći da je ovaj oknjiženi prijevod za nekoliko nijansi slabiji, što me navodi na pomisao da ću na kraju tekst morati čitati u originalu. Međutim, mislim da je Tourniera relativno teško prevoditi. Čak i uz izvrsno znanje francuskoga, valja pogoditi onaj “uvrnuti” duh Strijelca, osjećaj za paradoks, autoironiju, potkožni humor i neki osebujan “konveksni kut” iz kojega autor promatra stvarnost i ljude. Rijetko je tko u proteklom stoljeću dosegao taj stupanj nezavisnosti od javnoga mijenja, distancu koja je “duša lijepoga” (Weil) i to uživanje u neposrednoj spoznaji smisla okolnog svijeta, kao što je to njemu uspjelo. Svemir glave pod pletenom kapicom funkcionirao je prilično autohtono, nije ga lako uspoređivati. Stoga treba biti oprezan, da nam u pretakanju riječi ne pobjegnu nijanse i polutonovi, koje njegov um emanira u naš prekrcani Bibliopolis.

U miru svoga župnoga dvora u francuskoj pokrajini, s vremešnom majkom kao britkim sugovornikom i kritičarom, odan svojim navikama, ekscentričan ali radoznao i pristupačan začudno šarolikoj družbi , piše svoja najbolja djela. Tournier živi ležerno, punokrvno, inatljivo spram konvencija i maksimalno posvećeno, kad je pisanje u fokusu. Sve mora iskusiti, istražiti, kožom osjetiti i čulima preraditi, da bi o tome dao svoj sud, izvukao premisu, razglobio skriveno značenje. Ležernost kojom nam otkriva svoju intimu, podjednako je intrigantna i sablažnjiva: ” Vodim na ručak u Pariz djecu svojega brata Gerarda koji žive u Bostonu. Na rastanku im kažem: “Znate, djeco moja, da su svi Tournierovi malo ćaknuti. Vi pripadate Tournierovima, dakle, i vi ste ludi. Što se mene tiče, ja se u cijeloj obitelji ponašam najrazboritije, ali to je zato što ja svoje ludilo izbacujem u svojim knjigama”.

Neću upasti u zamku citiranja, budući da nema stranice, gdje ne postoji mamac za čitatelja-ribicu, koji naprosto moraš progutati. Podijeljeni po mjesecima, ti dijarijski zapisi čine kontrolirane nakupine “svega i svačega”, od dnevnih događaja, ulomaka razgovora, nacrta za buduće priče, ironičnih komentara o piščevim javnim nastupima, krasnih opaski o vrtu i vrtlarenju, putnih bilješki, meteoroloških zapažanja, o kući i njenim posjetiteljima, i svemu što “obični svijet” smatra preobičnim da bi se o tome pisalo. No, ima i ulomaka o “magiji čitanja”, ocjena suvremenika i nacionalnih korifeja te njihovih kulturoloških doprinosa, dirljivih oproštaja s prijateljima, te na kraju, savršenih, jezgrovitih razmatranja o starosti i smrti, u čemu Tourniera smatram pravim duhovnim učiteljem, superiornim većini istočnjačkih konfabulacija. Čovjeku bi lakše bilo sklopiti oči uz ovu peckavu, vedru i mudru knjigu, nego li uz deset priručnika o samopomoći i tri brevijara, pripravljenih za “hitne slučajeve” nagloga preminuća.

Ne znam točno, je li Michael Tournier, o kome sam višekratno pisala, bio “sav vražji” ili “sav blažen”, no kad slušam isprazne, neinteligentne i nenačitane razgovore u lokalima, na ulici, u javnim ustanovama i u medijima, poželim podijeliti “domaće zadaće”: po jednu temu iz njegova Dnevnika, o kojoj bi se toga dana izražavalo vlastito mišljenje i davali komentari, na temelju vlastita iskustva. Dakako, moglo bi se izlučiti i ponešto korisnih lekcija tvorcima “stvarnosne poezije”, koji o blistavoj i izbrušenoj rečenici / stihu nemaju pojma, nabadajući riječi kao ćorava kokoš zrnje. Bilo bi dobro da se jedni i drugi poškrope Tournierovom “vodicom literarnoga prosvjetljenja”. Moj dnevni život tada bi postao neusporedivo življi i zanimljiviji. No, kako je ideja prilično utopistička, preostaje mi EKSTIMNI DNEVNIK čitati ponovo, s predivnim naputkom, koji ovaj tekst od prve do posljednje stranice potvrđuje. “Nadahnut pisac je onaj kojega vlastiti tekst nadilazi”.

S dubokim naklonom, gospodine Tournier! Skidam svoje šešire pred Vašom kapicom!

Flora Green

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Božica Jelušić

Božica Jelušić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Nemaju stila, nemaju vokabular, ne služe se ispravno vlastitim jezikom (hrvatskim), na snalaze se u sintaksi, ne znaju što je prosto proširena rečenica, loši su...
Virus koji je preživio više od pola stoljeća, ponovo se uvlači u naše živote. Odvratni, netalentirani manipulator, "pjeva" o ubojicama i slugama, slavi poraze, pali...
„Čitanje je najčvršći temelj obrazovanja, bez njega nema sustavnoga mišljenja, svjetonazora, dobre pismenosti, estetike i ćudoredne određenosti prema svijetu. Stoga me fenomen nenačitanosti u svim...
U konformizmu umjetnost debelo gubi, pobuna je njeno pogonsko gorivo, hereza prirodno stanje, eksperiment način opstanka. Mene više plaši "rat za očuvanje starih vrijednosti" nego...