Nedavno su iz udruženja poslodavaca iz oba entiteta objavili da im već sada nedostaje oko 30.000 radnika koje planiraju uvesti iz inostranstva. Sa druge strane na evidencijama službi za zapošljavanje imamo oko 350.000 nezaposlenih osoba, gdje više od 50% čine žene. Koji su razlozi neaktivnosti ženske radne snage, zbog čega žene imaju manje mogućnosti za napredovanje i usavršavanje na tržištu rada, te da li je moguće dio nedostajućih radnika naći upravo na domaćem tržištu, prije svega kroz veće poslovne mogućnosti za zapošljavanje žena – na ovo i druga goruća pitanja odgovara nam mentorica za biznis i finansije Adela Ramić.
1. Kako biste opisali trenutni položaj žena na tržištu rada?
Na tržištu rada u većem dijelu svijeta, Evropi i BiH žene su i dalje u prosjeku manje plaćene od svojih muških kolega za isti posao. Njihova radna mjesta su krojena za muški spol, a žene su te koje treba da se uklapaju i prilagođavaju. Rijetki su svijetli izuzeci gdje se tržište rada i uslovi posla prilagođavaju ženama. Ja bih se fokusirala na Bosnu i Hercegovinu, gdje su zakoni koji regulišu tržište rada, a to je niz zakona, ne samo zakoni o radu, nego i svi zakoni koji se tiču privrede i poduzetništva, napisani da podrže zdravog, snažnog i samouvjereog muškarca. Imamo zakone koji su krojeni onako kako je potrebno onima koji su ih pisali. Ipak, u Bosni i Hercegovini, bez obzira na sve prepreke, vidljiv je blagi napredak u pogledu unaprijeđenja prava žena, iako bismo svi željeli da je taj napredak mnogo veći.
Živimo u patrijarhalnom društvu gdje nam se određene rodne uloge dodjeljuju od strane naših roditelja i društva i prije nego smo se rodile. Mi nesvjesno te uloge prihvatimo još u ranom djetinjstvu. Ključ rješavanja većine problema našeg društva je obrazovanju, saradnji, razumijevanju, toleranciji, komunikaciji i umrežavanju. Žene trebaju da budu povezane, da savjetuju i pomažu jedna drugu. Ja uvijek kažem da svaka žena koja se bori za rješenje svojih problema, bori se za svaku od nas. Ja bih lično voljela da žene provode više vremena u sticanju znanja i razmjeni mišljenja, te bavljenju društvenim aktivizmom i politikom.
Umrežavanje žena je ono što nas žene čini jačima i što nam pomaže da budemo svjesne mogućnosti koje same ne bismo vidjele. Zato su od ogromne važnosti grupe žena na društvenim mrežama koje se međusobno pomažu, kao npr. Facebook grupe Liderke za razvoj i njene platforme poput Foruma žena za razvoj koje je pokrenuo UNDP. To je veoma efektna platforma za umrežavanje koja okuplja, povezuje i omogucava samoorganizaciju I djelovanje liderki, aktivistkinja i ženskih organizacija. Ova inicijativa utjelovljuje vrijednosti solidarnosti i generacijske saradnje među ženama i oslobađa kolektivni feministički potencijal i međusobnu saradnju. Forum žena za razvoj je platforma sa značajnim budućim potencijalom s obzirom na to da su žene u BiH još uvijek u velikoj mjeri nedovoljno zastupljene u javnoj sferi i na mjestima odlučivanja, često su izložene diskriminatornim praksama na tržištu rada i pod ogromnim su opterećenjem neplaćenih poslova njege, brige i domaćinstva. Kroz Forum organizujemo inkluzivne političke dijaloge i konsultativne procese o gorećim pitanjima za položaj žena u BiH društvu, vodeći se osnovnim postavkama koje su određene u četiri WF4D Mape puta: (i) Transformacijsko vodstvo, (ii) Dostojanstven rad, (iii) Ekonomija brige i socijalne inovacije i (iv) Proizvodnja lokalnog znanja u oblasti rodne ravnopravnosti. Ove mape puta su ujedno i vizije budućnosti za četiri područja djelovanja jer osim mapiranja ključnih izazova i problema, nude i prioritete za djelovanje raspoređene u kratkoročne, srednjoročne i dugoročne aktivnosti, mjere i rješenja koja su članice Foruma ponudile oslanjajući se na svoje dugogodišnje akumulirano znanje i iskustvo. Djelujemo u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost polova BiH, popularizujemo i ukrupnjavamo rad sestrinskih aktivističkih organizacija i uspostavljamo sinergiju s drugim mrežama i platformama u BiH.
Kada je u pitanju koalicija za Dostojanstven rad, krajem maja smo imali vrlo konstruktivan dijalog sa ključnim akterima u ovoj oblasti i preporuke iz mape puta i white paper-a Foruma žena za razvoj će biti uzete u razmatranje pri izradi novog federalnog zakona o radu.
Po sadašnjim zakonima, svaka žena treba da radi oko 40 godina da bi ostvarila penziju. Tih četrdeset godina radnog staža možemo podjeliti na četiri decenije i nazvati ih po godišnjim dobima (proljeće, ljeto, jesen i zima).
U PROLJEĆE svoje karijere žena je mlada, puna energije, završila svoje školovanje i počinje sa prvim poslom. To je doba kada žene paralelno sa poslom započinju ozbiljnije emotivne veze, pojedine žene sklapaju brak ili već imaju prvo dijete. Na prvom radnom mjestu dočekuju ih nadređeni, kolegice i kolege od njih očekuju da budu savršene. Pametne, obrazovane, pune energije, poletne, vrijedne. Oni očekuju da radi više od drugih, a da dobija manje. Usput, žele i da je nova uposlenica skromna, zahvalna i strpljiva. Većina žena mojih godina (40+) i starijih od mene su nastojale da ispune sva ova očekivanja godinama, radile su prekovremeno i bile manje plaćene od muških kolega. Mlade žene iz generacije Z (rođene od 1995-2010 godine) i djevojčice iz generacije Alpha (rođene od 2011 i poslije), na moju veliku radost, neće slijediti ova pravila, niti trebaju.
LJETO RADA – Žena je na radnom mjestu vjerovatno već preživjela barem jednu vrstu mobinga (vertikalni od šefova, horizontalni od kolegica i kolega) ili obje. Već je vidjela kako drugi “kradu” njene ideje i zasluge i svjesna je da radi mnogo više nego što je plaćaju. Ipak je uspjela napredovati u karijeri, na boljem je radnom mjestu sa povećanom plaćom. Istovremeno je uzela stambeni kredit, tako da to povećanje plaće nikada nije ni osjetila u smislu povećanja kvaliteta života. Sada naša žena ima jedno ili dvoje djece pa je jako motivisana da zaradi što više, ali da pri tome i zadrži sigurnost, te se u ovoj fazi karijere teško odlučuje da promjeni poslodavca, radije se maksimalno trudi da kod istog poslodavca poboljša svoj položaj.
JESEN RADA – Konačno, novac počinje da dolazi u većim iznosima, plaća je veća. Djeca su veća i lakše je promjeniti posao pa je naša žena to i uradila. Sada ona već ima dovoljno znanja, samopuzdanja i novca da ne mora da trpi baš sve nepravde i sada žena počinje da traži svoja prava. Dok traži svoj prava, osim poslodavca, nerijetko su prepreka i druge saradnice i saradnici.
ZIMA RADA – Našu ženu svi već doživljavaju kao osobu pred penziju. Iako realno do penzije ima mnogo, počinju je zaobilaziti i isključivati. Moguće da će je degradirati i da će doživjeti smanjenje plaće. Ona je već umorna od borbe, pa se često povlači.
Tako da bismo na pravi način pomogli ženi, moramo znati u kojoj je fazi života i karijere ta žena.
2. Koje su glavne prepreke s kojima se žene suočavaju u postizanju ekonomske nezavisnosti?
Ekonomska nezavisnost je nešto čemu bi svaka žena trebala da teži jer u današnjem svijetu nema jednakosti ni slobode bez finansijske slobode i nezavisnosti. Na putu ka finansijskoj nezavisnosti žene susreću slijedeće prepreke:
- Sistem obrazovanja, koji sputava mlade ljude (dječake i djevojčice, ali uvijek više djevojčice) da se bave aktivnostima koje će im razvijati kreativnost, smisao za poduzetništvo ili druga znanja koja će im omogućiti da što prije počnu zarađivati novac.
- Roditelji, koji često ne shvataju da “stari recepti” odgoja i njihova “životna škola” ne mogu da se primjene na njihovu djecu, jer su se pravila igre na tržištu rada promijenila. Roditelji sputavaju djecu i često im govore da ne mogu uspjeti, plaše ih, umjesto da ih motivišu.
- Sistem rada, umrežavanja i nagrađivanja preferira muškarce, jer muškarci imaju više vremena za druženje i rad (jer manje vremena provode u brizi za porodicu). Muškarci su simpatičniji sistemu, raspoloženiji, pozitivniji i produktivniji. Zakoni o radu ne daju dovoljno mogućnosti za fleksibilnost pri radu, za kraće radno vrijeme (pola radnog vremena za studentice ili mlade majke), hibridni rad i rad od kuće ili s druge lokacije.
- Briga o porodici, uzima ženama sate i dane iscrpljujućeg, često demotivirajućeg i ponavljajućeg rada koji se nikada neće platiti. Prosječna zaposlena žena sedmično provede oko 17h u kućnim poslovima (perući veš, čisteći i kuhajući), a polovinu tog posla radi za vikend. Znači poslije radne sedmice od ponedjeljka do petka, naša zaposlena žena još minimalno 8,5 h radi kućne poslove bez naknade. Dok radi te poslove, naša žena se ne odmara i ne uči ono što joj može obezbjediti ekonomsku nezavisnost.
3. Na koji način se obrazovanje/usmjeravanje žena odražava na njihovu ekonomsku perspektivu? Koje mjere bi trebalo poduzeti kako bi se osiguralo da žene imaju jednaku pristup obrazovanju i profesionalnim razvojnim mogućnostima?
Obrazovanje je najvažniji alat kojim žena može postići pozitivnu promjenu. Da bi omogućili da žene imaju jednak pristup obrazovanju, moramo da rad i obrazovanje učinimo profitabilnim i fleksibilnim. Koliko je važno obrazovanje djevojčica, jednako je važno i obrazovanje odraslih žena, posebno onih koje pripadaju neprivilegovanim grupama. Obrazovanje odraslih žena, naročito odraslih žena u ruralnim područjima je od izuzetne važnosti. Obrazovanje odraslih žena treba uključivati plaćanje naknade za prisustvo časovima, kako bi se nadoknadili troškovi koji nastaju dok su one na edukaciji. Također, obrazovanje treba biti fleksibilno i prilagođeno njihovim potrebama u smislu lokacije i vremena održavanja.
4. Na koji način tehnološke promijene i digitalizacija utiču na ekonomsko osnaživanje žena i generalno učešće žena na tržištu rada? Kako možemo osigurati da žene imaju pristup digitalnim alatima i veštinama koje su neophodne za savremeno tržište rada?
Digitalizacija je vrlo moćan alat za ekonomsko osnaživanje žena, povećava se dostupnost online podrške mentorstva ženama koje imaju mobitele, a to je većina u BIH. Da bismo osigurali da žene imaju mogućnost online prisustva edukaciji, možemo ženama u potrebi dati na korištenje mobilne telefone ili tablete kojima će pristupati edukaciji. Da bi digitalizacija donijela promjene i osnažila žene, vrlo je važna pokrivenost internet mrežom svakog naseljenog mjesta u BIH. Digitalizacija može jako puno pomoći ženama u ruralim sredinama koje se često osjećaju isključene iz procesa umrežavanja žena i uskraćene za prilike na tržištu rada.
5. Na koji način Vi vidite korelaciju poduzetništva i ekonomskog osnaživanja žena? Koje resurse i podršku bi trebalo obezbediti kako bi žene mogle uspešno pokrenuti i voditi svoje poslove?
Poduzetništvo i ekonomsko osnaživanje žena su međusobno pozitivno povezani. Ako je ekonomija jača, onda su prilike veće i osnaživanje žena je veće. Što više jačamo poduzetništvo, to više ekonomski osnažujemo žene. Poduzetništvo i finansijsku pismenost bismo trebali uvesti kao nastavni predmet već u osnovne škole.
Ženama treba obezbjediti novčanu podršku za pokretanje njihovih biznisa, ali i kontinuiranu mentorsku podršku tokom prvih 18 mjeseci poslovanja. Prenos znanja i novčana podrška moraju ići zajedno. Naši programi podrške poduzetništvu nisu adekvatnio koncipirani. Programi ne traju dovoljno dugo, jer da bismo postigli značajan napredak za jednu poduzetnicu potrebno je najmanje 18 mjeseci kontinuiranog mentorstva. Naši programi podrške su usmjereni na zapošljavanje ljudi sa biroa, a ne na podršku razvoju biznisa, a to je pogrešno.
Na evidenciji biroa za zapošljavanje ima mali broj stvarno nezaposlenih ljudi, većina evidentiranih na birou radi u sivoj ekonomiji, znači nisu stvarno nezaposleni, nego imaju neki posao a na biro su prijavljeni samo zbog zdravstvanog osiguranja. Program podrške treba da identifikuje koji ljudi na birou stvarno traže posao, a koji ne traže i da ponudi rješenje za obje kategorije ljudi, jer obje kategorije imaju problem. Osnovno zdravstveno osiguranje za nezaposlene treba da se odvoji od statusa na birou, kao što je to urađeno u entitetu RS.
Programi podrške u BiH daju prednost mladima od 18-35 godina starosti, što je dobro, ali to nisu dominantni poduzetnici u BIH. Mladi ljudi ispod 30 godina, uglavnom nemaju djecu, kredite i obaveze , te je njima lakše otići otići van zemlje i odustati od biznisa kojeg su tek pokrenuli, čim vide da taj biznis ne ide po planu.
U BIH biznise najčešće pokreću osobe od 35-45 godina starosti. Poduzetnice preko 35 godina starosti nemaju sistemsku finansijsku podršku kada krenu da pokrenu svoj prvi biznis. Ako im se podrška i daje , očekuje se od njih da su nezaposlene tj. na evidenciji birao za zapošljavanje, što nije logično. Prosječna poduzetnica koja ima 35+ godina i želi pokrenuti svoj biznis, već je zaposlena u nekoj kompaniji. Zaposlena je, znači zarađuje i kreditno je sposobna, pa može da uštedi novac za pokretanje biznisa, a može i da uzme kredit. Ona ima određeno iskustvo i ideje koje želi da provede pod svojim uslovima, Ona pokreće svoj d.o.o. biznis dok je još uvijek zaposlena u kompaniji u kojoj radi, jer ne zna da li će joj biznis uspjeti. Osniva biznis i upošljava neku drugu osobu, najčešće osobu sa biroa za zapošljavanje. Kada njen biznis ojača, tek onda će poduzetnica dati otkaz u firmi u kojoj trenutno radi i preći da radi u svoju firmu.
Na prvi pogled, kada poduzetnica prestane da radi u nekoj firmi kao radnica i pređe da radi u svoj biznis, u pogledu broj zaposlenih se ne dešava ništa, ista osoba prelazi sa jednog posla na drugi. Ipak, to nije slučaj. Kada radnica sa iskustvom postane poduzetnica, društvo kao efekat dobiva mnoge dobrobiti:
- Novi startup biznis, sa novom energijom i novim idejama.
- Poduzetnica je prelazeći da radi u svoj startup oslobodila radno mjesto na kojem je prethodno radila, za nekuosobu koja je tek počela sa radom i sa sticanjem svog radnog iskustva.
- Poduzetnica je kreirala novo radno mjesto za neku osobu u svom biznisu, jer sigurno ne može da radi sama.
- Poduzetnica već ima iskustva i zna kako da bude bolji poslodavac.
Programi podrške zaposšljavanju često su ograničeni na uzak krug djelatnosti, pa možemo da vidimo da isti startup biznisi dobijaju podršku od više organizacija, a drugi ne mogu ni da se prijave, jer su kriteriji ograničeni. Iz toga razloga milioni konvertibilnih maraka iz programa za podršku poduzetništvu ostaju neutrošeni, niko ih ne dobije.
6. Koje politike ili inicijative bi Vlade i organizacije trebalo da implementiraju kako bi se podstaklo ekonomsko osnaživanje žena? Kako se te politike mogu prilagoditi različitim socioekonomskim kontekstima?
Kao što već jasno preporučeno u UNDP-ovom Izvještaju o humanom razvoju i kao što zagovaramo kroz Forum žema za razvoj, potrebna nam je promjena Zakona o radu, entitetskih i na svim nivoima, na način da se omogući veća fleksibilnost rada, da se uvede opcija rada pola radnog vremena i fleksibilno radno vrijeme bez gubitka ili umanjivanja socijalnih davanja. Potrebno je omogućiti studenticama i studentima da rade i zarađuju radeći dio radnog vremena, a da pri tome ne gube studentske privilegije. Potrebno je u naš Zakon o radu (na svim nivoima) uvesti rad od kuće rad i hibridni rad (dio sedmice od kuće dio iz ureda), u onim djelatnostima u kojima je to moguće. Potrebno je omogućiti veću mobilnost radne snage unutar BiH što bi omogućilo veću produktivnost. Potrebno je rasteretiti plaće od previsokih poreza i doprinosa i time omogućiti podizanje plaće radnicima. UNDP je također, kroz ulaganja u lokalne akcione planove i socijalne usluge u 10 jedinica lokalne samouprave kroz projekt Žene na izborima kao i SDG projekte u saradnji sa UN Women i drugim sestrinskim organizacijama značajno doprinijeo podizanju svijesti o važnosti investicija i finansijskih instrumenata za rodnu ravnopravnost.
Potrebno je također dati podsticaje za upošljavanje žena i donijeti zakone koji omgućavaju lakše investiranje u biznise. Potrebno je da usvojimo Zakon o alternativnim investicionim fonodovima (to su tzv. fondovi rizičnog kapitala-venture capital fondovi) koji bi omogućio neometano investiranje ovakvih fondova u startup biznise u BiH čime bismo naše startup biznisa izveli na svjetsko tržište kapitala i znanja. Sve ove politike se mogu prilagoditi socio-ekonomskom kontekstu, ukoliko se nastavi vršiti kontinuirana javna rasprava i saradnja stručnjaka za poduzetništvo, rad, socijalne politike sa predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti, te nevladinog sektora, što mi već radimo kroz Forum žena za razvoj.
7. Da li možete navesti pojedine dobre prakse zemalja ili organizacija koje su postigle značajan napredak u ekonomskom osnaživanju žena? Kako možemo izvući pouke iz njihovih iskustava?
Švedska se ističe po svojoj progresivnoj politici koja omogućava roditeljima da ravnotežu između poslovnih i ličnih obaveza, potičući veću prisutnost žena na tržištu rada. Postigli su i veliki uspjeh u ravnopravnosti u zaradama između muškaraca i žena, što doprinosi ekonomskoj nezavisnosti žena. Skandinavske zemlje (Norveška, Finska, Danska) sprovode politike koje podstiču rodnu ravnopravnost na radnom mestu, uključujući kvote za žene u upravnim odborima velikih kompanija i investiranje u obrazovanje žena kako bi razvile vještine potrebne za napredak u karijeri.
Neophodno je obezbjediti pristup obrazovanju, podršku za porodične obaveze, rodnu ravnopravnost na radnom mjestu i paritet na svim mjestima odlučivanja, finansijsku inkluziju kako bismo postigli ekonomsko osnaživanje žena.
Važno je da kada “kopiramo” dobre prakse i politike, iste prilagodimo specifičnim potrebama i kontekstu Bosne i Hercegovine, te da budemo spremni na eksperimentisanje i prilagođavanje kako bismo ostvarili najbolje rezultate. Samo obrazovana, finansijski pismena, finansijski jaka žena može da bude slobodna i da ostavaruje svoje snove, ali i da ostvaruje snove cijelog društva. Ne zaboravimo da napredak počinje od povezivanja, razumijevanja, tolerancije i međusobne podrške i solidarnosti.
