Ovo je razgovor kolega i prijatelja koji se poznaju više od dvadesetak godina, još iz vremena dok je Adisa radila u ”konkurentskoj” Slobodnoj Bosni. Upravo je taj novinarski poziv Bašićevu i odveo u Hercegovinu, da izvještava s manifestacije Slovo Gorčina, kada se zaljubila u Stolac i Dubravsku visoravan. Ipak, u novinarstvu je, kako kaže, bila napola gost… jer su književnost i poezija njena prava hiža.
Razgovor je započet s pričom o Aladinićima, idiličnim mjestom u Dubravama, između Stoca i Čapljine, te o tome zašto je Adisa Bašić baš tu pronašla svoje ”mjesto pod suncem”, kako je taj mediteranski ambijent, obilje i prirode i zanimljivih ljudi inspirisalo na pisanje poezije. Tako je nastala njena zbirka pjesama Košćela. To podneblje ne toleriše srklet i čovjek mora da se povinuje zakonitostima prirode, pa tako i da čeka dvadesetak godina da dočeka hlad novozasađene košćele, za kojeg kažu da je ”lahak” i da pod njim ljudi omekšaju. A košćela jest Mediteran, ta razgranata krošnja i glatko drvo po kojem se su penjala djeca, te to sitno lišće koje stvara lakoću hlada i plod – bobice koje su slatke kao karamele i koje su osim slatkiša služile i kao municija za dječačke ratove, jer bi se ubacivale u šuplje drvo zove, simbol je podneblja. Tu je i taj mentalitet ostavštine, da se živi za djecu, da se posadi drvo i predvidi hlad za one što dolaze, sve je manje prisutan, mada je stoljećima prožimao živote ovdašnjih ljudi. Ali i dalje živi u pjesmama Adise Bašić.
Adisa se prije tog mediteranskog opusa bavila drugim temama, a magistarski rad je pisala na temu ”motiva koncentracionog logora, geta i opsade u poljskoj i bosanskohercegovačkoj poeziji”, pa smo razgovarali o tome kako su pjesnici pronalazili smisao u paklu, besmislu koncentracionih logora, o čemu je pisao i Viktor Frankl. Pozivajući se na onu čuvenu rečenicu Česlava Miloša ”i ja bih volio da pišem o perivojima, ali mi se mrtvi hvataju za pero”, Bašićevu je okupirala misao da opiše vlastiti ratni doživljaj, kao i iskustvo ljudi oko sebe… Ali način na koji te rat i ono što on sa sobom nosi je opasan, jer čovjek počinje vjerovati da je to jedini pravi život, jer je intenzivan i uglavnom s crno-bijelim slikama. A da se izađe iz te opasne matrice i samoviktimizacije koja je opasna (posebno kada postane opravdanje za bilo koji postupak žrtve) i tereta prošlosti spasonosan je – humor. U razgovoru se spominju logoraške scene pune humora zbog čega imaju posebnu vitalnost, a Bašićeva spominje Freuda koji je govorio o smijehu kao trijumfu narcizma, te priča o tome zašto je smijeh duboko human, spasonosan mehanizam, važan za preživljavanje. I zašto je taj logoraški humor trijumf žrtve nad zlom.
Govori se i o ratnoj poeziji Marka Vešovića i Semezdina Mehmedinovića, kao i o modernoj bh. književnosti i aktuelnim autorima. Bašićeva ja autorica i djela ”Žene BiH za djecu: ilustrovano putovanje s izuzetnim ženama iz prošlosti”, govori ko su te izuzetne žene i zašto su važne priče o ženama. John Travolta, čovjek koji je pročitao mnogo scenarija, rekao je jednom da je ”dobro pisanje –dobro pisanje, ali to ne znači da ne možete ga orkestrirati ili prilagoditi”, a profesorica Bašić na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predaje kreativno pisanje, te otkriva koliko je ono teško u ovom vremenu brzine i površnosti. U pjesmi ”Promotivni spot za moju domovinu”, pita se je li dovoljno stisnuti play da se čuje ezan, ne mora mujezin da se penje na munaru…, a u pjesmi ”Pakao” konstatira – završili smo u paklu/ pop je studirao po Bolonji. U ”A ti zaključaj – priče o ljubavima i brakovima”, istražuje kako to ljubav, kao nešto što slovi za uzvišenu stvar, izgleda kada se prizemni u stvarnost – kako da ostane veličanstvena, a opet stvarna i moguća.
Za kraj smo se vratili u Hercegovinu i ispričali priču o još jednoj izuzetnoj ženi – Humi Skandinoj, čiji je (ne)savršeni svijet završavao na ivicama Dubravske visoravni i koja je svoju visprenost i duhovitost uzgajala pod hladom hercegovačke košćele…
