foto: š.g
Na pravilima koja su ispisana na zidinama Delfijskog svetišta zasniva se uobičajno grčko shvatanje ljepote: Najprikladnije je najljepše, Pazi na granice, Omrzni hibris (bahatost), Ničega previše (ničega preko mjere). Ona su u skladu sa predstavom svijeta koja red i sklad tumači kao nešto što postavlja granicu naspram „razjapljenog Haosa“, iz čijeg je ždrijela, prema Hesiodu, potekao svijet. Svaka od ova četiri načela prihvatio je i moderni svijet: od pojave monoteističkih religija pa do etičkih normi savremenog društva. Moralitet u književnosti, sa stanovišta pisca, odnosi se prije svega na mjere i granice – upoznaj svijet da bi mogao pisati o njemu ili drugačije rečeno, ne govori o stvarima koje ti nisu bliske. Admiral Mahić je pisao o stvarima koje je ili osjećao ili poznavao, pisao je o Sarajevu i Bosni i Hercegovini, o pjesništvu i egzistenciji, o ljubavi i boli…. Ta vrsta moraliteta je bio preduslov da čitalac ispred sebe ima veoma zrelu knjigu poezije koju krase pjesnikov senzibilitet, igre u jeziku i nevjerovatno uspješne sfere „poetskih zidina“ koje podižu pojavni svijet na nivo ponovnog postojanja.
Poezija je, za razliku od svih drugih književnih žanrova, sasvim lična, i zbog toga je nije moguće definirati. O poeziji se može govoriti i poezijom se može govoriti, no ni u jednom ni u drugom slučaju nismo sigurni koliko uspijevamo da ono neizrecivo koje osjećamo dovedemo u stanje postojanosti onome ko sluša. Ako neko neposredno ne zna i ne osjeća šta je poezija, vrlo mu je teško stvoriti predodžbu o ovom fenomenu i njegovom značenju. Ovdje je, u doslovnom smislu riječi, u pitanju govor tišine koji čuju samo oni koji jesu u svijetu pjesme. Admiral Mahić je živio svoje pjesme. To nije bila poza i to nije bio gest stvoren izvan svijeta pjesme. U pitanju je boem koji je svojim načinom života i svojim načinom pisanja transformirao pojavni svijet u pjesnički subjekt pa je svojim stihovima ulijevao povjerenje u istinitost motiva, ideja, emocija i misli onome koji se kreće kroz tek nastali svijet označen naslovom Bacač pjesama.
Naziv zbirke Bacač pjesama u potpunosti oslikava, kako tematiku tako i, način na koji je Admiral Mahić uobličavao svoje pjesme. Mali je broj pjesama koji u sebi, na različite načine, ne sadrži motiv autoreferencijalnog pjesničkog subjekta.
Mahićeve pjesme iz socijalne, ljubavne ili pak političke stvarnosti transcendiraju svijet u sebi i svijet oko sebe, jer je sa stvarnošću data stvarnost poezije koja tumači tu istu stvarnost s kojom je data. Stvarnost ovdje ne posmatramo u njenom završetku jer priroda njenog postojanja isključuje jasne granice početaka i krajnjih ishoda. A pošto poezija i nije ništa drugo nego i sama stvarnost data u nekoj stvarnosti, Mahićeva poezija nagovještava ovakve zakone. Čitajući njegove pjesme stičemo utisak postojanosti različitih sfera stvarnosti koje se međusobno prepliću, kako one koje su izrečene denotativnim iskazima tako i one koje se unutar strukture pojavljuju kao konotativna značenja nikada još izgovorena. To je kvalitet koji, ustvari, nudi svaka dobra lirika. Pjesma je do kraja napisana ne kada je završenom smatra autor, već kada se učitavanjem pericipiraju i oblikujuju svi procjepi i neodređenosti u njoj. U pjesmama kao što su Bacač pjesama, Otkad me oružje probudilo, Smrt je buđenje itd. mi istovremeno, s procesom čitanja, učitavamo vlastite senzibilitete, odnosno, pronalizimo u njima određene kvalitete koji se u našoj svijesti nužno pretvaraju ili u motive, ili raspoloženja i ideje ili pak u neke nove priče. Autor je, svjesno ili nesvjesno – svejedno je, svojom poezijom računao na činjenicu da se čitateljski um gnuša narativnih praznina, pa se i pjesme, zahvaljujući toj činjenici, stalno nadopunjavaju novim značenjima.
…U šupljim žilama Sahara žubori…
Zaigrali u vječnosti goli automati!
Zaigrao moj pijani otac u nebu –
Zaigrala domovina u pubertetu…
Žestoke berbe urlaju u glavi…
Sad sve znam, osim da ubijem sebe na javi…
Mene je poškropilo vino i spremno je
da mi utjera u vene pjesme…
Iz mog zagrljaja pobjeglo je mami i tati djevojče,
pa ulijećem u prvi voz da se isplačem u putu…
Ni pobjede ni poraza nema na nebu!
Na prstenu vjenčanom –
Kao smiren kanuist veslam uzvodno!
Ja sam bacač kladiva i svitanja –
Ja sam bacač pjesama!
(Bacač pjesama)
U pjesmi pod nazivom Ružno ptiče, ali i u ostalim svojim pjesmama, slikovitom višeznačnošću i artistički ostvarenim dojmovima miješanja suprotstavljenih semantičkih nivoa (takvi su stihovi Ostajem u vihoru, / sam i svoj, / slabašan i jak), Mahić nas redovno navodi na pogrešan trag, tražeći od čitateljske percepcije da se ponovo vrati na početak. Napetost koja se ostvaruje u svakoj njegovoj pjesmi, produkt je drame postojanja koja se pojavljuje na različitim nivoima – nekad semantičkim (kad značenje iz denotacije prelazi u konotativne dimenzije), a nekad sintaksičkim (kad se u prvi plan postavljaju formalni nivoi ostvarivanja poezije iskazanih kroz slobodni stih, „slučajnu rimu“ i jezičke paradokse).
Na peronu lepršavog priviđenja –
poslije kiše – pljusak sunca.
Niz konce paukove mreže
potekoše akvareli.
A ja živim u noći,
sa ledenim drugom, mišlju,
u lobanji žubornoj.
Ovi bolovi čeznu
za bljeskovima vanzemaljske zbilje.
Boli me uzdisaj koji
proizvodi duboke misli.
O sneno jato, povedi me sa sobom,
djevojka koju čekam
ni prvim ni zadnjim vlakom neće doći!
Djevojko, žeđi, gdje si?
Da me još ljubiš ne bi mrtva bila!
Bije čekić po limu.
I sunce pjeva žestoko.
Sve se rumeni od pjenušavih krošnji –
a lokomotive bez prestanka prodiru
kroz šampanjsko proljeće!
(Na peronu lepršavog priviđenja)
Pjesma Na peronu lepršavog priviđenja zasnovana je na jezičkim i smisaonim paradoksima. Nijedna sfera nije ovdje dovoljna sebi pa kao takva ne može da izgradi bilo kakvu samostalnu cjelinu. One koje postoje, koje su nam date na početku u svojoj prividnoj cjelovitosti – peron lepršavog priviđenja, akvareli, „ja“ – tražit će da budu zamijenjene, ili svojim suprotnostima, ili drugim i drugačijim načelima – djevojka, žeđ, smrt. To znači da se nijedan stih ne može tumačiti doslovno i samostalno jer je u nepovratnoj vezi uslovljen sa prethodnim i onim stihom koji dolazi, pa se cijela pjesma mora interpretirati kao suznačenje riječi i stihova, a ne njima samima: „na peronu lepršavog priviđenja“ – stih govori o hronotopu susreta, ali se odmah nagovještava da taj isti hronotop ima nešto od metafore života, on je priviđenje, život i san. Strofa se razvija kao čežnja za vanzemaljskim, za nekim smirajem koji bi upotpunio i dao značenje pojedincu naspram postojanosti siline prirode. Pjesma govori o povezanosti različitih identiteta, kako na nivou pojedinačnog tako i na nivou opšteg. Jer pristajemo na svakakve usude svijeta, ali na samoću ne – ona jedino nije predodređena ljudskom rodu, iako je vrlo često ponajbolji drug.
U cijeloj zbirci rima je skoro neprimjetna – javlja se bez ikakve pravilnosti – ima je i nema u nekim stihovima. Ali kada rima izostane, taj izostanak se uopšte ne osjeća, na isti način kao i kad se pojavi – učinak je potpuno neutralan.
Dugo sam pješačio kristalnim otokom
svaki listak svirao je harfu
a smrčika je šaptala kao flauta:
smiluj se na slabost mržnje.
(Otok Lastovo)
Veza rimovanog i slobodnog stiha ovdje se može interpretirati i kroz odnos prikazanog i pojavnog svijeta. Na isti način kako je pojavni svijet, ustvari, jedna bezlična masa koju nauka, filozofija i umjetnost preobražavaju u smisao i koherenciju, tako se i rima u ovoj poeziji pojavljuje kao produkt umjetničkog i preciznog oblikovanja, sugerišući na taj način „istinitost“ svijeta koji se prikazuje. (Rima je kao armirani beton, stvari drži u neposrednoj vezi i zavisnosti elementa neke cjeline.)
Ruše se ledeni čekići, ruše se kuge
Barbaro mila, hvatajmo Amorove duge.
Tresu se leptiri rajskih šara –
povija se duša ko murva ispred munjinog oltara.
Probija kroz raskriljeni hotelski prozor
bura pod ruku sa čempresovom granom starom…
I ko da me majčin i očev probudi govor:
Sine naš, oženi se Barbarom.
(Ah, noćas)
Međutim, metar i ritam u Mahićevim pjesmama nagovještava da se o stvarima i bićima može govoriti dvojako: u prisustvu rime kao čvrsto povezanim cjelinama, da bi već u sljedećem nizu kako pjesma odmiče, rima svojim odsustvom i prelaskom u slobodni, nevezani stih, sugerisala da stvari jesu uslovljene međusobno ali mogu i da se mijenjaju, da postoje i na drugačiji način. To je jedna od vrijednosti ove poezije. Tamo gdje nema rime, koja uvijek sugeriše neko značenje u poeziji, druge stilske figure je naodmještavaju.
Eliot je pisao da se mudrost saopštava na višem nivou u odnosu na logičke propozicije i da je cjelokupan jezik neadekvatan da izrazi mudrost koja je vrlo često na granici neizrecivosti, ali da je vjerovatno jedino pjesnički jezik sposoban da tu istu mudrost dovede do smisla postojanja.
Poezija Admirala Mahića istinu ne ostvaruje samo u odnosu na svijet stvari i ljudi, već i u odnosu na same riječi. Sa veoma dobrim osjećajem za „muziku riječi“ Mahić je nerijetko uspijevao pronaći veoma upečatljive odnose imenica, pridjeva i glagola, proizvodeći na taj način liriku sugerisanja koja u čitaocima izaziva različita osjećanja: od tuge i sjete do radosti spoznaje i smiješka odobravanja.
Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh
kao visibaba.
(Obnavljanje)
Mahićeva poezija ne nastaje u jeziku, ona je jezik sam. Ona time upućuje na sebe i svijet izvan sebe jer, istovremeno, prikazivanjem iskrivljuje puteve svog nastanka i tako nagovještava jedan „novi jezik“ koji se pohranjuje u svijesti čitaoca.
Zbog toga ova poezija živi samo u mislima, iako ostvarena u jeziku i s jezikom, identifikuje se, ustvari, samo putem kontemplacije. U ovom kontekstu kada je riječ o poeziji uopšte, Novalis ide i korak dalje kazujući da se sve dešava u pjesniku koji je, suočen sa ulogom pravljenja i stvaranja svjetova, lišen čula. Pjesnik po tome predstavlja ne samo subjekt i objekt nego i duševno nastrojenje i svijet. Ako je Novalis u pravu, onda je sasvim jasno zbog čega pojedine pjesme iz ove zbirke pretenduju na svoju vječnost.
Mahićeva poezija na vrlo uvjerljiv način demaskira surovu sarajevsku i bosanskohercegovačku stvarnost. Njegove pjesme, izrazito socijalne tematike (takve su i one ljubavne), iako govore o surovoj stvarnosti, svojim metaforičnim i višesmislenim odnosima znakova vrši otklon od mimeze pa se podjednako obraća i čulima i umu, odnosno ima svoju i emotivnu i spoznajnu notu, s tim što je akcenat stavljen na kategoriju misli. Mahićev cilj nije bio da oponašanjem stvori ljepotu, nego da snagom izraza ostvari snagu istine. S obzirom da njegova poezija od vlastitih izraza stvara predmet oblikovanja, odnosno, u isto vrijeme prikazuje i sama sebe i pojavni svijet u kome i sa kim je nastala, ove pjesme od čitaoca nužno zahtijevaju ne samo da se čitaju ili slušaju nego i da se nužno svaki put ponovo interpretiraju.
Mirno ti more, druže moj.
