Foto: Nihad Nino Pušija/nGbK
Usvojim stand-up nastupima, berlinska umjetnica i komičarka Mila Panić često se šali na račun berlinskog iskustva, opisujući kako je jednom primijetila da se red ljudi koji čekaju ispred poznatog kluba Berghain proteže tako daleko da se spaja s redom ljudi ispred zloglasnog njemačkog Ureda za strance, a potom i s redom turista koji čekaju na svoju porciju nespektakularnog Mustafa’s Gemüse kebaba. U petak, 12. aprila, Mila je tom berlinskom kolažu svakako mogla pridodati i red posjetitelja i posjetiteljki izložbe “Gastarbeiter 2.0 – Arbeit means Rad”, čiji su kapaciteti galerije od 200 osoba satima i iznova bili popunjeni.
U galeriji nGbK am Alex u Berlinu do sredine juna moguće je pogledati ovu izložbu, koju je osmislio sarajevski umjetnik Bojan Stojčić, a ostvario je u suradnji s radnom grupom koju su uz njega činili Hannah Marquardt i Jelena Vukmanović, osnivačice novog berlinskog udruženja Ambasada, Andrej Mirčev i Adna Muslija kao predstavnica partnerske galerije Manifesto iz Sarajeva. “Gastarbeiter 2.0” rezultat je saradnje kulturnih radnika i radnica rođenjem i životom vezanih za prostor bivše Jugoslavije i Njemačke. Jasno komunicirajući nove pozicije prema proizvodnim i klasnim odnosima, izložba uspješno reflektira na svakodnevni savremeni život rastuće (post)jugoslovenske zajednice, koja nije ograničena isključivo na osobe porijeklom iz bivše Jugoslavije. Istovremeno rekontekstualizirajući pojam gastarbajtera u svim njegovim oblicima i afirmirajući njihovo nasljeđe savremenim interpretacijama, izložba se politički pozicionira i putem bogatog diskurzivnog i umjetničkog programa.
Postava izložbe čini se jednako lišena neproduktivne vrste nostalgije i informisana historijskim naslijeđem. Suptilan osvrt na vrijednosti koje informišu izložbu ipak je programski duhovito sažet u nastupu berlinskog Antifa Chor hora tokom otvaranja
Uz javnu postavku rada “Builder’s Daughter: Everything is Peachy” Jelene Fužinato u kojoj umjetnica (ne) postavlja skelu, događaj otvaranja označio je i performans umjetnika Siniše Labrovića “Rad na sebi”. Postavljajući svoje tijelo u poze koje podsjećaju na one iz klasičnih umjetničkih djela, držeći srp i čekić, Labrović ukazuje na mehanizme kontrole koji se otkrivaju kroz stalnu kapitalističku težnju prema usavršavanju ljudskog rada. U izravnoj komunikaciji sa Stojčićevom višekanalnom instalacijom “Die Deutsche Turnkunst”, u kojoj prijatelji i prijateljice u berlinskoj urbanoj sredini izvode vježbe gimnasta Friedricha Ludwiga Jahna propisane za jačanje nacionalnog duha njemačke omladine, ovi radovi tematiziraju discipliniranje migrantskih tijela i svođenje njihove funkcije na radišnu poslušnost, pritom ukazujući i na velik broj radnika i radnica s prostora bivše Jugoslavije različitih generacija koji su po dolasku u Njemačku nerijetko primorani da pristaju na obavljanje teških fizičkih poslova.
Rad u kulturi u (post)jugoslovenskom društvenom kontekstu često podrazumijeva i svaki drugi rad. Tako se u perspektivama izložbe nalaze prepoznatljive tematske cjeline generalnog iskustva života vani kao što su suočavanje s izazovima administracije (Jelena Vukmanović – “Oktobar 2020 – Mart 2024”), odnosi tijela i pravila (Bojan Stojčić – “Die Deutsche Turnkunst”), stvaranje mreža podrške na osnovu porijekla (Kemil Bekteši – “Sofra Shqiptare”), šverc (Mila Panić – “Südost Paket”), generacijsko učenje vještina u radu (Jelena Fužinato – “Builder’s Daughter: Everything is Peachy”) i rad na baušteli (Nikoleta Marković – “Svakodnevne muke”), kao i druge aktivnosti koje svi, pa tako i umjetnici i umjetnice, često obavljaju. Uz adresiranja iskustva dugoročno obavljanih poslova van kulture poput onog stjuardese (Alma Gačanin sa “The Good Life” i “Standard Operating Procedure”), koordinatorice filmskih setova (Nadežda Kirćanski – “a za kad ti to treba”), ali i definiranja vrijednosti uspostavljanjem odnosa ka umjetničkom radu (Nadežda Kirćanski – “lepe slike” i Adrijana Gvozdenović – “Arbeitsraum/Ausstellung: Who is Adrian Lister?”), izložba uspijeva da ne otuđi tradicionalno poimanje gastarbajterskog iskustva i ne glamurizira umjetničko, već ih čini srodnima. Stvaranje zajedničke publikacije planirano za zimu, kao i radionice umjetnica Adrijane Gvozdenović i Nikolete Marković koje će biti održane u aprilu i maju prilika su da izložba dodatno artikuliše i pozicionira internacionalistička, feministička stajališta koja se kroz cjelinu čine naznačenima, kao i da već inkluzivan prostor izložbe zaista bude gostoljubiv za gastarbajtere i gastarbajterke starijih generacija.
Izvedba performansa “Rad na sebi” Siniše Labrovića na otvorenju izložbe (Foto: Nihad Nino Pušija/nGbK)
Veoma je značajno da većina predstavljenih umjetničkih radova počiva i na ostvarivanju neformalnih veza kao umjetničkom procesu te kritiziranju eksploatativnog odnosa Njemačke prema radnoj snazi s prostora bivše Jugoslavije. Tako rad Dejana Markovića “Aptiv Sindrom”, ostvaren u suradnji s radnicama u proizvodnji kablova za popularne električne aute u jugoistočnoj Srbiji, adresira fizičke i mentalne posljedice koje je produženje sati rada u fabrici ostavilo na njih, a mladi umjetnik Kemil Bekteši nastavlja uspješno razvijati svoju praksu stvarajući mapu berlinskih pekara u kojima je pronalazio sagovornike koji se bave istom djelatnošću kao članovi njegove porodice i dolaze iz umjetniku prepoznatljivog geografskog konteksta. Autentično kolektivna kustoska praksa vidljiva je i u procesu stvaranja rada “Varijacije Fritz kole” sarajevskog zanatlije Amira Silajdžića, čije su vještine stakloduhača i dugogodišnja kreativna suradnja u oblasti umjetnosti dobile poseban prostor u izložbi “Gastarbeiter 2.0”. Različite osobe koje su putovale od Berlina prema Sarajevu Silajdžiću bi donosile boce popularnog njemačkog pića Fritz-Kola, a on bi ih zatim oblikovao u umjetnički rad, da bi potom one jednako neformalnim načinima pronalazile put nazad do berlinske galerije.
Budući da učesnici i učesnice izložbe mahom predstavljaju generaciju rođenu između sredine osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća, dodatan kontekst ovom nepretencioznom kustoskom poduhvatu daje i nastojanje tima da istakne i valorizira izložbu “Spaceship Yugoslavia: The Suspension of Time” koja je održana u staroj galeriji nGbK 2011. godine. Tadašnji, jednako raznolik i mlad tim također je težio pozicioniranju specifične (post)jugoslovenske temporalnosti kao osnove za promišljanje savremenih i globaliziranih odnosa moći. Postava izložbe “Gastarbajter 2.0” čini se jednako lišena neproduktivne vrste nostalgije te informisana historijskim nasljeđem, iako tim u kustoskoj izjavi eksplicitno odbija rad s dokumentarističkim ili arhivskim materijalom. Suptilan osvrt na vrijednosti koje informišu izložbu ipak je programski duhovito sažet u nastupu berlinskog Antifa Chor hora tokom događaja otvaranja.
Pored događaja zatvaranja planiranog 14. juna uz najavljeni stand-up nastup Mile Panić i performans Jelene Fužinato, “Gastarbeiter 2.0” nudi i kustoske ture na različitim jezicima. Svojom angažovanošću i pažljivim korištenjem jezika dobro korespondira s aktualnim kulturološkim interpretacijama figure Gastarbeitera i gastarbajtera, istovremeno bivajući neopterećena akademskim teretom. Posjet izložbi “Gastarbeiter 2.0” ne iziskuje tematsku uronjenost u prostor bivše Jugoslavije, ali je pritom izaziva, čineći ovo iskustvo zabavnim, informativnim i cjelovitim.
