Asim Mujkić: Zašto Lenjinova misao izaziva strah i sto godina nakon njegove smrti

Tačno prije sto godina umro je Vladimir Iljič Lenjin, vođa Oktobarske revolucije koja je odjeknula među najširim radničkim slojevima u cijelom svijetu. Nada da će iznevjerena obećanja Francuske revolucije o slobodi i pravednom poretku biti konačno ostvarena zatitrala je u srcima miliona ugnjetenih, potlačenih, na razvalinama europskog poretka koje je iza sebe ostavio veliki imperijalistički rat. Od tada pa do danas mogućnost da najugnjeteniji slojevi stanovništva preuzmu vlast u svoje ruke noćna je mora svih političkih elita. Možemo se upitati čemu taj strah i danas kada je očito Lenjinov pokušaj propao i to davno prije 1989. godine. Ono zastrašujuće u vezi s Lenjinom je što je otvorio vrata te mogućnosti, što je pokazao da ta mogućnost može postati stvarnom. Ovdje ćemo samo u najkraćem iznijeti osnovne ideje njegovog učenja.

„Mi smo buržoaskodemokratsku revoluciju  doveli do kraja kao niko drugi“

Lenjin, 1921.

Prvi svjetski rat, kao do tada najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva, za mnoge marksističke mislioce bio je znak da je kapitalizmu došao kraj i da brzo moraju istupiti s alternativnim oblicima društvene i političke organizacije, da je kucnuo čas da potlačene klase odlučno uzmu stvar u svoje ruke. U jednoj takvoj svjetskoj historijskoj stisci i nezapamćenoj neizvjesnosti intelektualno je stasavao Vladimir Iljič Lenjin. Zajedno s nizom drugih autora marksističke misli, kao što je Rosa Luxemburg, kako je vrijeme proticalo, kako je svjetski konflikt čiji su izvori van sumnje bili u protivrječnostima kapitalističkog poretka, on je smatrao da se ne smije više odlagati revolucionarni prevrat i dugo sanjana ‘promjena svijeta’, najavljena u Marxovoj XI tezi. Uputa u Marxovoj teoriji nije bilo puno, a i kapitalizam koji je bio predmetom Marxovih i Engelsovih analiza se vidno i rapidno mijenjao, iznutra transformirao.

Prateći pomno te promjene Lenjin je, koliko je za to uopće imao vremena, nastojao dodatno teorijski proširiti i ojačati marksističku političku teoriju. Tako su nastali i novi pojmovi marksističke nauke kojima se na kritički način razumijevala kompleksnost kapitalističkih odnosa u novom vremenu,  kao što su ‘financijski kapitalizam’, ‘imperijalizam’ u kome Lenjin vidi posljednji stadij kapitalizma, zatim ‘kolonijalizam’ i njemu prateći pojam ‘oslobodilačkih borbi potlačenih naroda’, te na kraju i pojam ‘prava naroda na samoopredjeljenje’ zahvaljujući kojemu je niz naroda koji su se nalazili pod kolonijalnom vlašću carske Rusije, kao što su Ukrajina, Finska, Poljska i Baltički narodi i drugi, po prvi put steklo svoju nacionalnu slobodu. Vođen idejom da je suština proleterskog pokreta internacionalizam, odnosno da, kako je rečeno u Manifestu komunističke partije ‘proleter nema svoju domovinu’, „za Lenjina, ‘proleterski internacionalizam’ ide ruku pod ruku sa odbranom prava malih naroda od velikih: za ‘velike’ narode koji dominiraju nad drugima, davanje punih prava malim narodima jeste ključna indikacija ozbiljnosti njihove posvećenosti internacionalizmu“ (Žižek, 2018: 20).

Prava promjena mora ciljati na rušenje kapitalističkog sistema. Za takvo što potrebna je radnička partija. Međutim, ono što Lenjin tada vidi na djelu u europskim državama, jeste samo još jedna u nizu ‘građanskih partija’ koja se također kreće unutar dozvoljenih okvira buržujskog društva. Namjesto jedne revolucionarne partije radničke klase, ono što se nudi radnicima po pitanju političke organizacije, razne su ‘socijaldemokratske’ partije (uključujući i tadašnju Lenjinovu partiju) koje su izgubile oštricu klasne borbe i postale ‘demokratskim partijama socijalnih reformi’. Namjesto udarne pesnice ugnjetenih slojeva, socijaldemokratske partije širom Europe i u Rusiji postale su, kako to Lenjin plastično opisuje, ‘prirepkom liberalne buržoazije’. Dakle, kraj XIX i prva decenija XX stoljeća zatiče potpuno kooptirane i političke i sindikalne vidove borbi za prava radnika na način koji je bio prihvatljiv vladajućoj buržoaziji. Taj oportunizam za Lenjina je bio neprihvatljiv.

Zašto se vođe socijalističkog pokreta u Europi radije zadovoljavaju malim i parcijalnim ustupcima koje im, kao ‘mrvice sa stola’, s vremena na vrijeme, udjeljuje vladajuća buržujska klasa? U svom predavanju O državi na Sverdlovljevu univerzitetu 1919. godine Lenjin objašnjava tu nevoljnost socijalističke inteligencije da izađe iz neke svoje ‘zone komfora’:

Buržoaska republika, parlament, opšte pravo glasa – sve to s gledišta svjetskog razvitka društva predstavlja ogroman progres. Čovječanstvo je išlo kapitalizmu, i tek je kapitalizam, zahvaljujući gradskoj kulturi, omogućio ugnjetenoj klasi proletera da postane svjesna sebe i da stvori onaj svjetski radnički pokret, one milione radnika koji su širom cijelog svijeta organizovani u partije, one socijalističke partije koje svjesno rukovode borbom masa. Bez parlamentarizma, bez izbora, taj bi razvitak radničke klase bio nemoguć. Zato je sve to u očima najširih masa ljudi dobilo tako veliki značaj. Zato prelom izgleda tako težak (Lenjin, 1977: 131).

Međutim, ta republika, njezin parlament, ono opće pravo glasa, opća prava i slobode građana, to lice buržujskih sloboda imalo je svoje neprijatno naličje – eksploataciju, klasni poredak i ideologiju koja je partikularne interese vladajuće klase uspijevala prikazati kao opće interese društva. Ta država, građanska, parlamentarna republika koja se prihvaća kao ‘slobodna’ i ‘demokratska’, kaže Lenjin, „sve dok postoji privatna svojina“, ona neće biti „ništa drugo do mašina u rukama kapitalista za ugušivanje radnika i ukoliko je država slobodnija, utoliko se to jasnije ispoljava“ (Lenjin, 1977: 131). U kojoj mjeri je socijalistički pokret u stvari bio uvučen u mašineriju buržujske države, u kojoj mjeri nije bio dorastao svojoj izvornoj zadaći artikulacije klasne svijesti proletarijata pokazat će Prvi svjetski rat. Njegovo izbijanje je radništvo podijelilo u nacionalne torove i isporučilo ih kao topovsko meso konfrontiranim imperijalizmima uz puno saučešće socijalističkih političkih prvaka. U tekstu „Stanje i zadaci Socijalističke internacionale“ objavljenom u novembru 1914. Lenjin piše: „Najteže u sadašnjoj krizi je pobjeda buržoaskog nacionalizma, šovinizma, nad većinom oficijelnih pridestavnika evropskog socijalizma“ (Lenjin, 1976: 9). Uhvaćeni u ‘patriotsku zamku’ da se pod krinkom ‘odbrane domovine’ stave u odbranu imperijalizma i interesa krupnog kapitala, socijalističke i socijal-demokratske partije kontinenta, preko noći su odbacile ‘internacionalizam’ i zbile redove s buržoazijama svojih zemalja i ušle u njihove, kako kaže Lenjin, ‘reakcionarne’ vlade. S ovim preokretom, proleter koji ‘nema svoju domovinu’, čiji su interesi suštinski internacionalni, odjednom je ‘dobio svoju domovinu’ koju je trebao braniti u blatnjavim rovovima nekog od europskih ratišta.

Samo unutar proleterske države moguće je stvoriti pretpostavke za konačno oslobođenje većinske, radničke klase uz pomoć uspostavljanja sistema novih ekonomskih, pa time i društvenih odnosa. Historijski, svaka država je historijska tvorevina koja počiva na odnosima dominacije jedne klase nad drugim klasama. Država je instrument klasne vladavine, kako to uče i Marx i Engels. Razumno je postaviti pitanje, koje je često dolazilo iz anarhističkog tabora, zašto uopće, nakon revolucionarnog svrgavanja buržujskog poretka, stvarati proletersku, socijalističku državu koja je, u svakom svom obliku, instrument klasne hegemonije. Lenjin smatra da je taj prelazni, socijalistički period proleterske države neophodan, jer se revolucionarnim činom ukinuća buržujske države ne ukida i buržujska klasa. Državni aparat je neophodan upravo radi osiguranja klasne hegemonije, ali ovaj put, u socijalističkoj državi, hegemonije većinske, proleterske klase nad ostacima manjinske, buržujske klase. Dakle, forma moderne državnosti bit će neophodna sve dok postoji klasno društvo. Takav oblik vladavine Lenjin, u skladu s Marxovim i Engelsovim učenjem, naziva diktaturom proletarijata. Diktatura proletarijata predstavlja naročiti tip dekonstrukcije državne aparature koja počiva na privilegiranju onoga društvenog sloja koji je tradicionalno bio deprivilegiran, marginaliziran, potlačen, koji je bio objektom ugnjetavanja, diktature privilegirane, dominantne klase kroz razgranate mehanizme kapitalističkog potčinjavanja, ucjene i eksploatacije. Diktatura kao oblik vladavine ostaje, međutim sada, u proleterskoj državi. Bivša dominantna klasa biva deprivilegirana i svjetlu novih društveno-ekonomskih odnosa koji počivaju na ukidanju privatne svojine, postaje objektom diktature nove privilegirane klase, proletarijata, jer je diktatura proletarijata, u stvari, „proletarijat organizovan kao vladajuća klasa“ (Lenjin u Filipović, 1980: 247). Proleterska država kako je zamišlja Lenjin, istovremeno operira u dvije funkcionalne sfere: „kao funkcija demokratije prema proletarijatu i sirotinji“ i kao „funkcija diktature prema buržoaziji i neradnicima“ (Filipović, 1980: 249).

Svoju šansu za ostvarenje proleterske države Lenjin je vidio u kolapsu ruskog carističkog režima s početka 1917. godine. Gubici na ratištu, teška ekonomska kriza, glad duboko su uzdrmali carsku vlast u Rusiji, pa je u dva navrata u februaru i oktobru (tačnije početkom novembra) 1917. godine ona u potpunosti zbačena, a vlast je zauzela, zahvaljujući jakoj organizaciji, Lenjinova boljševička partija. Tako je nastala prva radnička republika čiju su strukturu činili radnički i vojnički savjeti (sovjeti), kao naročiti „ruski oblik proleterske diktature“ (Lenjin, 1976: 47), institucija organizirane radničke klase, odnosno njen demokratski subjektivitet. Birani na mjestu rada, u samom procesu proizvodnje gdje ljudi ostvaruju dohodak, sovjetski delegati, kao naročiti vid političkog predstavništva ostvaruju neposrednu vezu s masama u omjeru koji je nezamisliv u građanskim parlamentarnim demokratijama. Vlast se kroz razgranatu mrežu sovjeta kvalitetno podruštvljava jer treba, kako Lenjin kaže, „da svi neko vrijeme budu ‘birokrati’ i da stoga nitko ne bi mogao postati ‘birokrat’“ (Lenjin u Vranicki, 1982: xxi). Dalje podruštvljavanje, a u sklopu ideje o odumiranju države, dovodi do toga da političko upravljanje postaje sve manje političko, a sve više društveno. Model sovjeta imao je intenciju ostvarivanja demokratske funkcije diktature proletarijata usmjerenu prema ‘radničkoj klasi i sirotinji’, pa je takva demokratija „mnogo šira od buržoaske, u kojoj radni ljudi neposredno uzimaju u svoje ruke upravljanje društvom – dakle, i politikom i ekonomijom – i tako ga postepeno pretvaraju u asocijaciju slobodnih proizvođača“ (Vranicki, 1982: xxxi).

Na žalost, najprije usljed združene agresije savezničkih sila koje su otvoreno podržale carističke, kontrarevolucionarne snage, a potom i sloma socijalističkih revolucija u Njemačkoj i Mađarskoj, ‘model sovjeta’ je ubrzo propao, a zadržao se i nezaustavljivo jačao partijski aparat koji se, ubzro poslije Lenjinove smrti, dolaskom na vlast Josifa Visarionoviča Staljina, doslovno stopio s državom, odnosno s državnom aparaturom. Lenjinova početna ideja djelovanja na dva kolosijeka, upravljanje društvom preko sovjeta i upravljanje državom preko partije s ciljem osposobljavanja radničke klase da se oformi kao zaokružen i samostalan politički subjekt postepeno se izopačavala ka potpunom „birokratskom deformiranju sovjetske vlasti“ (Vranicki, 1982: xlviii) i potpunom isključenju najširih narodnih slojeva iz upravljanja. Sovjeti su izgubili svaku svrhu. Svega nekoliko godina nakon revolucije politička sfera u Sovjetskom Savezu odvojila se od ostatka društva i nastanila u svom ideološkom mjehuru od sapunice. Možda su se stvari odvijale upravo onako kako je naslutio Lenjin u svom tekstu: „Treća internacionala i njeno mjesto u istoriji“ kada se, osvrćući se na Oktobarsku revoluciju primijetio da je Rusima „bilo lakše početi veliku proletersku revoluciju, ali će im biti teže nastaviti je i dovesti do definitive pobjede, u smislu potpune organizacije socijalističkog društva“ (Lenjin, 1976: 151).

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Asim Mujkić

Asim Mujkić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Razumno je biti pesimista kada smo suočeni sa izborom između parazitskog kapitalizma i neofašizma u nastajanju. Ali s obzirom na to da ni kraj sveta...
„Vrijeme da malo razmislimo da li smo kao društvo spremni napraviti iskorak van ZAVNOBiH-a, da li smo spremni sebi priznati da pored toga što...
Teoretičari zavere ispravno su shvatili bar dve stvari: da se istina može dramatično razlikovati od onog što nam se zvanično govori i da je obično...
Prošao je vek od smrti Vladimira Iljiča i više od tri decenije otkako je njegov boljševički projekat propao. Međutim, njegov nemilosrdni pragmatizam, nazovimo to tako,...