Nedavno je javnosti predstavljena knjiga umirovljene profesorice francuskog i engleskog jezika, Dunje Tokić, (diplomirala na FF-u u Zadru 1977), pod naslovom “Zvjezdani bal”.
To je knjiga od 134 str. na kojima možete pročitati točno 20 bajki i priča namijenjenih prvenstveno najmlađima i njihovim bakama i didama, mamama i tatama, tetama, ujacima… dakle svima onima koji dio svog slobodnog vremena provode u ugodnom druženju, igranju i indirektnom učenju.
Izdavač ove krasane i korisne knjige jeste Biakova d.o.o. iz Zagreba, koji je prepoznao vrijednost i kvalitetu Dunjine knjige te ju je tiskao u 300 primjeraka. Naslovnicu knjige formata 15,5 x 21,5 cm tvrdih korica oslikala je spisateljica osobno i prava je šteta što takvih crteža nema i unutar knjige, jer djeca vole “slike” u knjigama. No ovako imaju priliku da bez sugestije i primjera drugih, velikih, sami nacrtaju ili oslikaju priče ili priču po želji – što olovkom i bojama na papiru, što maštom u sebi. Ali da se vratim na naslovnicu…
Dakle već na samim koricima vidimo sve ono što je za ovu knjigu bitno: rasplesanog dječaka, zaigranu djevojčicu, pružene i spojene ruke i bezbroj zvjezdica, čime nam autorica sugerira o čemu će biti riječi, a bit će riječi o djetinjstvu, igri i prijateljstvu, zaljubljenosti i prvoj simpatiji, sanjarenju, maštanju i o još puno toga.
Sjećate li se vaše prve knjige, mislim prve koju ste pročitali tamo negdje kad ste imali pet ili šest godina, kada još niste znali slova, ali ste je ipak “čitali”, listali, prelistavali sami ili s mamom, možda bakom, kada ste ručicom prelazili preko sjajnih stranica, kada ste je pomirisali? Sjećate li se te radosti, tog ushita, te želje, tog ponosa, zahvalnosti, možda? Osjećaji koji su nas tada ispunjavali nikada ne nestaju i uvijek nas ponovno ispunjavaju na isti način kao i tada kada ih se sjetimo, kada im se vratimo. A povratak je neminovan kad-tad u životu i to sve češće što smo stariji. Knjiga je putovanje kroz prostor i vrijeme, avantura koja nas mami i ispunjava znatiželjom. Stoga hajmo biti znatiželjni i odvažni te krenuti stazama koje je Dunja trasirala kroz priče i bajke koje nam je ponudila.
Pa, krenimo…
Iza devet gora, iza sedam snova i jednog, jedinog nam mora živjela je svoje bezbrižno djetinjstvo princeza Sydonia Oblonga (grčki naziva za dunju), jedina kći u svojih roditelja. Živjeli oni tako u Gradu čardaku, ni na nebu ni na zemlji, upijajući mirise, boje i okuse Mediterana, što je bilo dovoljno da njezine velike, plave oči bilježe svakodnevnu radost i ljepotu življenja; da se duša ispunjava uzdasima, a srce čežnjom i željom otkrivanja ovog velikog svijeta (dunjaluka), jer vanjska ljepota nije dovoljna – bez duše, bez promišljanja i uranjanja u one skrivene mudrosti – ‘sve je ništa’. Zato su tu knjige, posebno bajke – one mijenjaju svijet, ali i nas u njemu. One nam otvaraju put do novih spoznaja. Uz knjige rastemo i onda kada smo već odrasli ili postajemo ponovo djeca, kada ova realnost postane preteška za naša vremešna pleća.
Knjiga ‘Zvjezdani bal’ otvara se neobičnom bajkom čiji nas naslov odmah zbunjuje ali zbog kojeg se odmah i nasmješimo – ‘U potrazi za smijehom’. Naravno da se bez razmišljanja bacamo na čitanje iste, jer… ‘reci ti meni, jesi li čuo da se negdje prodaje smijeh?’ ili… ‘jeste li kojim slučajem čuli za neko mjesto gdje bih mogao kupiti malo smijeha …?’ – pita njegovo Visočanstvo, nesretni Kraljević, koji je unatoč svom bogatstvu i obilju koje ima, duboko nesretan jer se ne zna, zamislite samo, smijati! Spisateljica je dobro dijagnosticirala uzrok nesretnosti koji je tako prisutan u ovom našem, nebajkovitom svijetu, svijetu u kojem je skupljanje materijalnih dobara ugušilo smijeh. Srećom, ona je našla i lijek takvom bolesnom stanju, a nalazi ga u jednostavnom, naivnom, nespretnom, sasvim prirodnom ponašanju jedne čobanice. No osim neobične ideje koja nas tjera na razmišljanje i prekrasne poruke za mala, neiskvarena srca spisateljica se pokazuje ne samo kao vrsna poznavateljica dječje psihologije, već i kao odlična, rekla bih virtuozna pripovjedačica i kreatorica dijaloga koji odišu toplim humorom:
‘Mladić priđe djevojci i uljudno je pozdravi:
– Dobar ti dan, čobanice!
Nije ga čula da dolazi pa se trgne preplašeno, skoči na noge, a knjiga padajući na tlo zašušti listovima. Kad ugleda Kraljevića još se više uznemiri, korakne unazad, spotakne se o kamen iza sebe, jaukne i sruši se u travu.
Kraljević je gledao djevojku kako pada, kako joj suknja i podsuknja lete u zrak, dok su joj noge, odjevene u dugačke čipkaste gaće, bespomočno mlatarale zrakom. Taj neobični prizor izazove u njemu neki čudan osjećaj koji ga poškaklja negdje duboko u trbuhu pa odatle poleti u grudi i nahrupi na usta. A onda se razvukoše u široki osmijeh. I mladić se prvi put u svom životu počne glasno smijati, smijao se, smijao, držeći se za trbuh sve dok mu suze smijalice nisu počele kapati iz očiju.
Za to vrijeme djevojka je ustala pa poče sa sebe otresati zemlju i travu ljutito gledajući Kraljevića.
– Što se smiješ, glupane? Što je tu uopće smiješno? Ta mogla sam poginuti!
Kraljević će kroz navalu smijeha:
– Oprostite mi, molim Vas… ja… zbilja… nisam Vas htio preplašiti… samo sam… samo sam htio…
Djevojka će bijesno:
– Ma fućka mi se što si htio, mamlaze! Mogao si normalno hodati, a ne se tu šuljati kao najgori lopov…’
Dakle priče odišu humorom, ali i brigom i empaijom za siromašne, slabe, nesrtene, obične nespretne, zaboravljene, neprimijećene, odbačene ljude. I ne samo ljude! Njezina je empatija poučna i zarazna i odnosi se i na biljke i na životinje, insekte, na sve one druge i drugačije, što se posebno osjeti u pričama ‘Čokolina’, ‘Mala princeza’ ili ‘Sarina velika utrka’. U priči ‘Čokolina’ saznajemo da je djevojčica napravljena od čokolade – kosa joj je od smeđe šećerne vune, oči od tvrdih svijetloplavih bombona, usta od crvenog želea, noktići od macipana; da ima puno prijatelja s kojima se rado igra; da je brza kao munja kad se nađe u opasanosti ako je netko pokuša zagristi (a kako i ne bi kad je sva slatka);
U ‘Maloj princezi’ susrećemo čudnu djevojčicu koja je u svom svemirskom brodu došla s druge planete s namjerom da nađe svoju veliku ljubav, a to je, nitko drugi doli Mali Princ, glavom i bradom. Eto, opet nas spisateljica iznenađuje svojom idejnošću, maštom, iskrenošću… Genijalna priča za male genijalce. Ali u toj priči, koja je po svemu posebna, autorica savršeno ocrtava i likove dvojice znatiželjnih dječaka koji žele biti ‘face’ pa se pred Malom Princezom prave važni i odvažni, zadirkuju je, rugaju joj se, izazivaju je, a stvari su sasvim obični, nestašni dječaci, nepovjerljivi, sramežljivi, ponekad nespretni, ali unatoč svemu – simpatični.
Zatim su tu priče koje bih posebno istaknula, jer imaju ‘ono nešto’ i koje se nisu potuno utopile u bajke, jer govore o realnijim odnosima – odnosu između prijateljica i simpatije (‘Zvijezda padalica’ – Dora i Jana i Dorina tajna ljubav Marko), a tu se čak pojavljuje i mobitel HJU koji govori, savjetuje, ljuti se…
Zapravo, knjigu ‘Zvjezdani bal’ mogli bismo podijeliti sadržajno na dva različita dijela. Prvi dio uključuje osam klasičnih bajki u kojima susrećemo kraljeve i kraljice; kraljeviće i kraljevne; prinčeve i princeze; vile i čarobnjake i cijelu svitu likova karakterističnih za klasičnu bajku, ali i siromašne seljake, šumare, ribare, čobane, mudrace, … s čijim se prisustvom uspostavlja potrebna ravnoteža i red. Zapravo u tom bajkovitom svijetu uvijek vladaju općeprihvaćeni klišei, tradicija i konzervatizam – sve su princeze lijepe, vitke, dugih kosa, prekrasnih očiju, pomalo ohole, pomalo zle i sve čeznu udati se za princa koji mora biti zgodan, visok, elegantan, šarmantan, mora znati sve viteške discipline i biti silno bogat. Udajom za tavog, nadasve poželjnog mladoženju one rješavaju sve svoje egzistencijalne probleme. Često ih na to nagovaraju njihovi roditelji – kraljevi i kraljice, naravno u dobroj namjeri. Pitam se koliko smo danas daleko od tih i takvih shvaćanja. Bogati su lijepi, zgodni, dokoni i zločesti dok su siromašni dobri, radišni, skromni i poslušni! Dobre vile i vilenjaci ona su ružičasta, tampon-zona…
Drugi dio knjige sadrži 12 priča koje napuštaju svijet bajki i imaju moderniju i suvremeniju tematiku, ali su jednako tako tople i maštovite. Tu sam već spomenula priče ‘Čokolina’, Mala princeza’, ‘Sarina velika utrka’, ali ću dodati još i priču ‘Malo jača žarulja’, gdje se opisuje vrlo nježan odnos između brata i sestrice, brata koji tješi i umiruje seku koja ja tužna i rasplakana zbog izgubljenog prstena. A zašto se priča zove ‘Malo jača žarulja’ – morat ćete otkriti sami ili upomoć pozovite svoju maštu.
Spisateljica Dunja Tokić svoju dobrodušnost i velikodušnost pokazuje i izražava i na javi baveći se i urbano-ekološkim temama, osvješćujući tako djecu da paze i brinu se o kućnim ljubimcima, o cvijeću i drveću, o vjevericama, zrikavcima, leptirima, pticama, pa čak i kišnim glistama! Sve su to živa bića, upozorava nas ona, koja zaslužuju našu pažnju, ljubav, brigu i zaštitu. Pročitajte priče ‘Dječak i Jura’, ‘Novi dom’, ‘Fiona leti u nebo’ ili ‘Ispunjena želja’, pa se i sami uvjerite u istinitost ove tvrdnje.
Mogla bih još govoriti o autoricinoj sklonosti bojama koje ona slaže na stranicama ove knjige poput bogatog akvarela, ili pak o njezinom pronicljivom oku koje uočava i bilježi sve, pa i najsitnije detalje, o njezinom altruizmu i vjeri da zlo mora biti ovako ili onako kažnjeno i da DOBRO uvijek pobjeđuje. Budimo i ostanimo djeca i vjerujmo autorici koja nas ovom knjigom štiti od svih zala.
