Foto: Josip Prkić: CROPIX
“Albert Camus i Thomas Mann zasigurno nisu bili jedini koji su odmah po svršetku rata shvatili ono što bismo mi sada tako rado htjeli zaboraviti : u tijelu masovne demokracije će bacil fašizma uvijek ostati virulentno prisutan. Poricanjem te činjenice ili nazivanjem bacila drugim imenom nećemo steći otpornost. Naprotiv. Želimo li se prikladno boriti protiv njega, prvo moramo priznati da je opet aktivan u našem društvenom tijelu i nazvati ga pravim imenom: fašizam. Fašizam nikada nije bio izazov, nego je uvijek veliki problem, jer neizbježno vodi u despotizam i nasilje. Avet što sa sobom donosi takve posljedice, zove se opasnost. A svaka politika koja nastoji zanijekati problem, ili, što je još gore, opasnost, zove se nojevskom politikom. I tako nepromijenjenom ostaje istina da onaj tko ne uči iz povijesti biva osuđen na njeno ponavljanje. ” (Rob Riemen: VJEČITI POVRATAK FAŠIZMA)
Kao školnica koja je uvijek voljela talentiranu, bistru i lucidnu djecu, zapravo ne bih ni trebala pisati o njihovoj suprotnosti: prkosnima, ekscesnima, zaluđenima i napadnima “hormonalcima”, koji će se popaliti na svaku nastranu ideju i poticaj, demonstrirajući svoje osobine u javnosti. Jadni, kilavi netopiri u apoteozi krvi i krvožednosti. Jedno fašistoidno revanje poznatog krezumice, sračunato da uzburka krv i zatomljene strasti prethodnih generacija, naći će u njemu idealnoga vođu i svjetionik. No, taj svjetionik, okrenut od dobra i pozitive, proizvodi tamu, šireći je po cijelom raspoloživom prostoru.
Na spomenik pjesnika koji se dičio kozmopolitizmom, širinom, sinkretičkim poimanjem svih religija, koji je tražio da čovjek postane duhovni Vasionac, objesit će znakovlje kvislinškog, sramnog, fašističkog i poraženog režima, u ime “velikog domoljublja”. Ima li veće groteske i većeg paradoksa?
Postoji u javnosti jedna struja oportunizma, koja tvrdi kako je sve to zanemarivo, nevažno, nema u tome realne opasnosti, sve je mladenački bunt protiv bilo čega, udružen sa željom da im se pod svaku cijenu “nešto događa”. Umjesto toga, možda bi valjalo naći načina da im se kaže, predoči dokumentira ono što se realno pod tim znakovljem i režimom događalo.
Možda se tada ne bi toliko dičili što su ostali kao njegov rudimentarni ostatak, onaj majmunski “repić” na nekim ljudolikim spodobama, kojega se uravnoteženi stide, a nenormalni ga ponosno pokazuju u javnosti. Zaključujem da su ostali u fazi primata, kad se toliko busaju u prsa svojom primitivnošću.
“O Bože, Bože sjeti se svih obećanja blistavih, što si ih meni zadao”, pjeva ubogi Ujević. Blistavost, prosvijetljenost, um otvoren prema zvijezdama, okrenutost bića od Zla, najveći oblik altruizma. Svaka bi osoba koja istinski voli svoj jezik (hrvatski) trebala znati jednu njegovu strofu, jedan ulomak zapisa.
I trebala bi se bojati fašizma, ljudi koji pale knjige, prizivaju klanje, bacanje u rijeku, “mesarenje neistomišljenika, ponižavanja mirnih građana, zvjerskog nasilja prema ženama, nejačadi, djeci. Svaka NORMALNA ljudska persona prezirala bi vukodlake, krvnike, psihopate koji vješaju ljude u gradskom parku (Koprivnica), koji dođu iz krša i divljine i po mirnim krajevima gdje ljudi gledaju svoja posla i misle samo o preživljavanju, siju užas, smrt, apokaliptičnu stravu i pustoš.
Virus koji je preživio više od pola stoljeća, ponovo se uvlači u naše živote. Odvratni, netalentirani manipulator, “pjeva” o ubojicama i slugama, slavi poraze, pali vatre na brdima, dok se križ njiše iznad pupka i “svjedoči” njegovu vjeru i viteštvo. Prekrasno. Jedna od opsjena Nečastivog na djelu: izvrnut gnjus pod krinkom vrline, fašistički zamah pod habitom vjernosti Gospi i Domovini. Reći ću da se jednostavno užasavam i bojim budućnosti koju će mi takvi krojiti, o kojoj će odlučivati.
I ponovit ću Riemena: “Onaj tko ne uči od povijesti biva osuđen na njeno vječno ponavljanje”. Srećom, ja neću biti tu da to doživim.
