foto: Privatna arhiva
Potaknuta člankom od 17.6.2024. kojeg sam pročitala na tacno.net a koji je privukao moju pažnju naslovom “Partizanske pjesme Slovenija je proglasila nacionalnom baštinom, ostali ih brišu iz pamćenja” autora Borisa Pavelića pišem ovaj prilog kojeg ću započeti jednostavnim uzvikom:
“Bravo, Slovenci!”
Napokon netko ima petlju (da ne budem banalna upotrebom nekog drugog izraza koji bi ovdje bio sasvim adekvatan) jasno i odvažno reći da su p a r t i z a n i bili p o z i t i v n a s n a g a; da su oni bili ONI koji su uz mnogo odricanja i požrtvovnosti stvorili sve ono dobro u kojem smo uživali 50 godina a koje je nestalo, isparilo u dijametralnoj suprotnosti toj slavnoj epohi – u nepravednoj, nedorečenoj i nezreloj današnjici. Napokon netko želi javno zaštiti tekovine jedne epohe naše nedavne i slavne povijesti iz koje su proizašle dobre stvari – radna mjesta, stanovi, škole, vrtići, bolnice; optimizam, nada, povjerenje, prijateljstvo, tolerancija, suživot. Ovoj tvrdnji u prilog ide i moje nedavno iskustvo sa putovanja po Istočnoj Hercegovini kada sam ogorčena i razočarana viđenim i doživljenim punim plućima i grlatim glasom zapjevala “Bilećanku” i to onu drugu strofu:
“Daleko si zavičaju/ Mi prognani smo/
Progone nas zbog zločina/ Šte te ljubismo.
Čuje se odjek koraka …”
Iskreno se nadam da nisam usamljena u svom razmišljanju i da ima još ljudi u dobi od 40 godina pa na više, odnosno ljudi koji su najljepše godine svoga života proživjeli bezbrižno i sretno u sigurnom gnijezdu svojih roditelja i da ne žive svi u Deželi! Svjesna sam da ima i drugih, manje sretnih koji su bili obilježeni nesrećom svojih bližnjih, no ne razumijem mržnju. Nikada neću prihvatiti opravdanje za bilo koju i bilo čiju mržnju prema ikome.
×××
Boraveći u Stocu, onako iz čista mira i bez nekog pravog razloga osim moje urođene znatiželje ali i želje da odem na jezero na kojem sam bila davno, davno i gdje smo obiteljski uživali u zajedničkom ručku i prekrasnom pogledu na staklasto-plavu površinu šutljivoga jezera rekoh: “Hajmo u Istočnu Hercegovinu.” Ne pamtim koje je to jezero bilo, ali pamtim tu ljepotu, taj mir, ugodni ambijent novoizgrađenoga hotela, opuštenost i bezbrižnost. Pođosmo. Ah, koja naivnost. Moja lakovjernost nema ni mjere ni granice.
×××
Prva stanica – DOL, selo iznad Stoca u Republici Srpskoj. Teško mi je to i napisati i izgovoriti. Njihovom zastavom obilježen je početak njihovog teritorija. Kafana uz cestu. Nekoliko stolova. Dva zauzeta. Sjedamo za treči. Konobar – momčić odmah dođe. Primi našu narudžbu, dva espresa i dvije čaše vode i brzo se vrati s kafama. Odlično miriše. Mi razvili kartu i gledamo kako doći do Gackog. Priskaču nam u pomoć promatrači sa susjednih stolova. Objašnjavaju, pokazuju, tumače kad će jedan od njih: ”Ja vas poznam. Vi ste profesorica iz Stoca. Vaš suprug mi je predavao francuski. Nisam baš bio neki đak, ali je on bio odličan.” Meni drago to čuti i zapodjenusmo razgovor. Gdje je ovaj, onaj; tko se oženio, koliko imaju djece, unučadi (!)… Platismo kafe 4 Km i produžismo kako nas uputiše. Radovi na putu pa često zastajemo. Do Gackog cesta vijuga. Malo se penje, malo spušta, ali uglavnom idemo uzbrdo. Nakon otprilike sat vožnje uđosmo u Gacko. Iako je još uvijek proljeće, vruče je i sparno. Parkiramo u blizini hotela u centru i ulazimo u veliki, otvoreni, ograđeni prostor koji je povezan sa hotelom. Po svemu sudeći hotel je izgrađen u “mračno” doba socijalizma (a kako bi bilo drukčije?) i ima i bar i restoran i vanjsku terasu i veliku baštu gdje u hladu ispod visokog drveća (platane?) sjedi mnoštvo ljudi. Ulazimo u hotel pračeni pogledima dvostruko više očiju. Mlađahna konobarica nam se smiješi. Pitamo kako možemo doći do jezera Klinje, prvog umjetnog jezera u BiH. Nije odavdje pa ne zna, ali zna konobar, a znaju i svi gosti koji su se tu zatekli i čuli pitanje. Opet svi objašnjavaju, pokazuju rukama i zagonetno nas gledaju kao da se pitaju što ćemo tamo. Prošetasmo po gradu. Ne dugo i ne daleko. Tu je autobusna stanica, nekoliko trgovina. U centru velika raskrsnica. Semafor. Na tabli sa strelicom piše Foča. Preko puta nas velika crkva. Desno od nas je ogromni spomenik. Zapravo radi se o širokom platou u čijem se središtu na visokom postolju izdiže kruna. Kruna?! Spomenik je to borcima koji su poginuli u ovom posljednjem ratu. Ćirilićnim pismom ispisana imena i prezimena. Ima ih puno. Jako puno. Meni grč u želucu i tisuću pitanja u glavi, a jedno nadglašava sva ostala – z a š t o? Ne osjećam se dobro, pa žurimo u auto. Tu se umijem mlakom vodom iz plastične boce. Blaga nesvjestica traje nekoliko minuta. Polako dolazim k sebi i gotovo ridajući izgovorih to bolno ZAŠTO. Čim sam se oporavila nastavismo put, krenusmo dalje prema jezeru.
Cesta sve uža, sve krivudavija. Piše 8 km. Eno ga! Vidim ga! U meni se opet probudi nada. Taj komadić plavetnila, taj rez u sjaćanju bljesnuše kao zraka nade kojoj se obradovah kao malo dijete. Prskočih vremensku barijeru između sadašnjosti i prošlosti i postah “normalno ljudsko biće”. Ali, avaj! Kratak bješe moj ushit, jer sam, u želji da saznam možemo li se autom spustiti do samog jezera, možemo li prošetati, možda ručati, zaustavila neki džip. Unutra dvojica muškaraca, stariji i mlađi, obojica bradati sa šajkačama na glavi. Uh, stresoh se. Opet mučnina i nesvjestica. Kao da ih i sad gledam kako šetaju onako grubi i rogobustni u uniformama i naoružani do zuba, miroljubivim i uspavanim gradićem kojeg oplakuje rijeka Bregava… Odgovoriše na moja pitanja, a zubi im zlokobno bljesnuše iz onih crnih bradurina kao u gladnih vukova. Voljela bih da ih nisam zaustavila, no sad je kasno. Sakrila sam svoju slabost pridržavši se za džip i blago im se osmjehnuh uz riječi zahvale. Do jezera se na ovoj strain ne može. Tu je velika brana. Zabranjen pristup. Zabranjeno fotografiranje. Trebali smo ići drugom putem koji se vidi s ove visine. Na brani se zadržasmo vrlo kratko, tek par koraka. Nigdje nikoga. No, tu su kamere. “Big brother” nas promatra. Prati. Neugodan, jezovit osjećaj. Sjedamo u auto i vratismo se u Gacko. Vrijeme je ručku. Kuhinja u hotelu ne radi. Recepcionerka nas uputi u obližnji restoran. Restoran velik i pun ljudi razne dobi i uzrasta. Dječica trčkaraju, neke bebe u kolicima plaču, zveckaju žlice i vilice, liže se sladoled, konobari i konobarice imaju pune ruke posla. Sve izgleda kao “prije”, a ništa nije kao “prije”. Ili je to tako samo u meni? Sjedamo za stol i naručujemo. Ne znam što smo naručili i ne znam što jedem. Konobar je bio ljubazan, hrana valjda ukusna ali strah i nemir me ispunjavaju i prate svaki moj pogled, svaki dodir, okret. Muči me onaj spomenik, ona ogromna kruna, krunetina koja osvaja i vlada i trgom, i gradom, i sa mnom… Olakšanje je nastalo tek kada smo sjeli u auto i krenuli u Bileću. Do Bileće nije daleko a ja sasvim spontano zapjevah:
“Sred pušaka, bajoneta/ Straža oko nas/
Tiho kreće naša četa/ Kroz bilećki kras.
Čuje se odjek koraka/ Po kamenu hercegovskom
Hej, haj , hoj!”
Pjesma je odagnala strah i nelagodu isto onako kako je to radila i pola stoljeća prije dok su se kolone umornih boraca polako i strpljivo kretale gudurama, brdima i dolovima tvrde Hercegovine, vođene idejom slobode i vjerom u pobjedu. Ulijevale su i ulile su te pjesme hrabrost i poput infuzije dadoše im, dadoše mi snagu te zapjevah “Po šumama i gorama naše zemlje pono-o-sne ide čete partizana/ Slavu borbe pronose”… I gle čuda! Nestao je strah koji je počeo palucati mislima i savladavati tijelo.
×××
Bileća. U grad nismo ušli kako bi izbjegli negativna iskustva i moguće neugodne susrete. Ponavljam, sve je u meni i vremenski razmak od trideset godina nije dovoljan da se “oporavim” od šokova koje je donio RAT. Zaustavili smo se tek na livadi na kojoj mirno i miroljubivo ležahu stečci. Ima ih puno. Spavaju razasuti okolo kao da ih je neki div, neki džin iz Šeheradinih priča iz “Tisuću i jedne noći” pobacao onako nonšalantno i razigrano iz velikog, čupavog dlana. Obilazimo ih, milujemo dlanom, pokrivamo svilenim pogledima i slikamo. Vlaga ih rastače dok ih mahovina polako osvaja. Prekrasni su ovako napušteni i usamljeni. Par momaka i djevojaka sjedi na njima. Sjedosmo i mi pogledom uperenim ka jezeru. Prepuštamo se tišini i meditaciji kad začusmo blejanje. Okrenuh se i nasmijah iskonskoj slici stećaka, kamena i stadu ovaca koje se polako kretalo između njih. Kao da smo vratili kazaljke sata par stotina godina unatrag, kao da između stećaka, ovaca i nas nema drugih dimenzija, ni prostornih, ni vremenskih, ni ideoloških…
“Hoćemo li na kolače?”, prene me Borisov glas pokazujući glavom na obližnji restoran.
“Može”, rekoh ne prepoznajući vlastiti glas.
Naručih sladoled. Nemaju. Ali, ima tufahija i baklava. Dovoljno. Treba mi šećer da me vrati, da mi popravi raspoloženje, da me utješi.
