Hrvatska vojska – američka ili ruska?
Tihomir Kundid, Ivan Anušić, Andrej Plenković i Zvonimir Frka Petešić u Banskim dvorima (foto X)
“Slika govori više od riječi.”
To mora da je pomislio Andrej Plenković par sati nakon što se salvom teških kvalifikacija ostrvio na Zorana Milanovića. Najprije je dakle predsjednika RH optužio da “provodi državni udar”, da demonstrira “diktatorske, faraonske i autoritarne osobine”, da je “štetan za hrvatsku demokraciju”, da visokorangirano vojno lice “drži u pritvoru na Pantovčaku”, pa slijedom toga pozvao “vojnike i vojnikinje” da se odupru tome nečuvenom jarmu, da bi zatim, koji sat kasnije, na svojem profilu na platformi X objavio fotografiju koja predstavlja vijest: predsjednik Vlade RH primio je u svom kabinetu načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH Tihomira Kundida. Uz spomenutu dvojicu, od kojih je drugi pozirao u vojnoj radnoj uniformi, na slici su još ministar obrane Ivan Anušić i predstojnik premijerova ureda Zvonimir Frka Petešić, dok pobožno zure u objektiv dvorskog fotografa.
O čemu su ovi u vladarskim odajama divanili, nije precizirano – a i publici se, objektivno govoreći, za to živo jebe – jer stvarni sadržaj ilustrirane informacije glasi: Kundid je naš! Tko naime doista izdaje zapovjedi načelniku Glavnog stožera? Po Ustavu, to bi trebao biti predsjednik Republike, no poznato je da se vijesti, pogotovo kada su generirane u Vladinu laboratoriju, ne pišu po slovu Ustava.
Zanemarimo li nijanse na kojima se uporno inzistira i čija je svrha da nas stalno navode na krivi trag, baražna izmjena psovanja i slikanja dočarava bit aktualnoga političkog pičvajza, započetog između Banskih dvora i Pantovčaka, a nastavljenog u Saboru. Okršaj se očigledno vodi oko patronata nad oružjem. Na površini, pitanje je sljedeće: Pod čijom je komandom Hrvatska vojska – Plenkovićevom ili Milanovićevom? Suštinski, pitanje je sasvim drugo: Čija je Hrvatska vojska – američka ili hrvatska? Iz rakursa HDZ-ove propagande, pak, pitanje je sasvim treće: Čija je Hrvatska vojska – američka ili ruska?
Metafora koja se po stranačkoj direktivi danima papagajski ponavlja – da predsjednik “drži u pritvoru” načelnika Glavnog stožera – sročena je kako bi se predstavila normalnom namjera HDZ-a da Hrvatsku vojsku “oslobodi” kaveza i terora naredbodavnog zlotvora. Njome se na banalno slikovit način šalje poruka da Milanović nije zapovjednik, već tamničar i zlostavljač Hrvatske vojske.
Mimo metafora, Plenković je oko toga bio izravan do razine otvorena huškanja na pobunu: “Ovo je državni udar, udar na Hrvatsku vojsku. Šaljem poruku svim generalima, časnicima vojske, vojnicima, vojnikinjama: ovo što Milanović radi Kundidu, radi svakome od vas ponaosob…”
Vojska je, drugim riječima, zarobljena od strane onoga koji nezasluženo raspolaže zapovjednim ingerencijama, pa premijer i njegova partija grozničavo rade na tome da se ona oslobodi okova i ostvari svoju autonomnu volju, kao da slobodno i autonomno djelovanje ima biti prirodna odlika državne vojne sile. U pričuvi, razumije se, postoji i tajni amandman: karakter slobodnog i autonomnog djelovanja definira Vlada na čelu s premijerom.
Nakon kategoričnih izjava da je predsjednik Republike ruski plaćenik čija je kampanja financirana ruskim kapitalom, optužba za “državni udar” – praćena pozivom “generalima i časnicima”, “vojnicima i vojnikinjama” da se osvijeste – ne zvuči nimalo naivno: želi se sugerirati da Hrvatska vojska nije samo izložena hirovima destruktivnog lunatika, nego i da je pod izravnom ruskom komandom, te bi Vladino preuzimanje pune kontrole nad njom predstavljalo oslobodilački čin, a time i prvorazredan nacionalni interes. Jedini je problem što štetočina na funkciji predsjednika države ima demokratski legitimitet, a bogme i Ustavom zajamčenu ovlast da Hrvatskoj vojsci izdaje naređenja.
Plenković je stoga suočen s dilemama koje, zbog nemogućnosti da ih uspješno razriješi, rezultiraju provalama srdžbe. Kako zaobići demokratske procedure i sabotirati demokratske norme radi osiguravanja “prirodnog” razvoja demokracije? Ili: kako stornirati demokraciju u Hrvatskoj da bi se onesposobilo onoga koji je “štetan za hrvatsku demokraciju”? Ili: kako oduzeti ustavne ovlasti Kršitelju Ustava? Ili, nešto preciznije: kako prekršiti Ustav da se osujeti Kršitelj Ustava?
Količina nesporazuma proporcionalna je količini javno ispoljenog bijesa. Građanima već pucaju bubnjići od silovita lupanja šakama o stol. Nakon što je tokom osam godina uspješno obavio uzurpatorski pohod na institucije i praktički dovršio proces koncentracije vlasti, toliko da ga je sa zavišću počeo pogledavati i Veliki vođa Srbije, čovjek se pita zbog čega Plenković – kada već povrh svega želi biti i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske – nije istaknuo svoju kandidaturu na izborima za predsjednika, nego je u bitku gurnuo zmijski elegantnog Dragana Primorca, marionetu s nesagledivim gubitničkim potencijalom.
U svakom slučaju, uz veliku su se pompu na scenu vratili oni Tuđmanovi “zeleni i žuti vrazi”, u rusificiranim varijantama, prilagođeni zadnjim modnim trendovima, s tim što sada ne borave tek u opozicijskim budžacima i opskurnim medijskim brlozima, nego i na najvišoj državnoj funkciji. Za nevolju, potonji još i ne dopušta da ga se mirnim putem odloži u formalin.
Pored ostaloga, velika partijska hajka na Milanovića i njegove “trabante” (a to je više-manje cijela opozicija) kao da slavi manjak inteligencije i promiče tupost kao nacionalno dobro, jer sadržaj optužnice protiv Vrhovnoga zlotvora – pod uvjetom da se opskrbi činjenicama i dokaznim materijalom – sasvim lijepo funkcionira kao autoportret režima. Objekt mržnje nominalno je na Pantovčaku, a faktički u zrcalu. Tako svjedočimo borbenoj euforiji čija pokretačka snaga leži u kolektiviziranju misaone, pa onda i moralne invalidnosti. Tragikomični saldo, s Milanovićem kao figurom na koju su projicirane vlastite političke niskosti, nije zgoreg evidentirati:
optužuju ga da zloupotrebljava vojsku, iako je nedvojbeno da sami to upravo čine, između ostalog i tako što načelnika Glavnog stožera silom nastoje uključiti u političke okršaje, sve sa foto-seansom u Banskim dvorima;
optužuju ga za kršenje Ustava, iako je nedvojbeno da se sami tome upravo odaju, negirajući ustavna ovlaštenja predsjednika Republike, podižući najveću larmu kada ih se ovaj strogo pridržava i izjednačujući takve njegove postupke s nacionalnom izdajom;
optužuju ga za verbalno nasilje i vrijeđanje političkih protivnika, iako je nedvojbeno da količina muklih kletvi ispaljenih na njegov račun višestruko nadmašuje onu koja putuje u obrnutom smjeru;
optužuju ga za “diktatorske, faraonske i autoritarne osobine”, iako je nedvojbeno da iste krase predsjednika Vlade, čija je histerična dreka izazvana upravo nemogućnošću uspostave svevlasti i kontrole nad vojnim trupama;
optužuju ga da je “štetan za hrvatsku demokraciju”, iako je nedvojbeno da je pod suptilnim djelovanjem vladajuće stranke ta slavna tekovina – “hrvatska demokracija” – iznjedrila političku scenu koja se oštro dijeli na poklonike HDZ-a i ruske plaćenike.
Plenković, međutim, stvari ne vidi takvima. Sposobnost samoobožavanja pokazuje se otpornom na činjeničnu građu. Fakti bježe od njega kao vrag od tamjana. Sve veći intenzitet gnjeva koji ga preplavljuje kada stvari ne idu po njegovome, ukazuje na navadu da se stvarnost uzima u obzir jedino ukoliko je podređena vladarskim ambicijama.
U takvim okolnostima nije podnošljivo da netko drugi – a ne on – izdaje direktive Hrvatskoj vojsci. Uostalom, struktura vlasti trenutno je vrlo povoljna za preuzimanje komandne moći nad oružanom silom: neofašisti u svojstvu koalicijskih partnera i neonarcist na čelu Vlade.
