Demistifikacija i negativna slika rata

(Stanko Krnjić, Ostavljeni, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022)

Piše: Alija Pirić

Nekada je neko pametan ustvrdio jednu paradoksalnu misao, a takve su uvijek najbolje, baš zato što su paradoksalne, kako ne vrijedi gubiti vrijeme sa onim ko nije propatio, ko nije okusio iskustvo patnje, fizičke ili duševne svejedno. Naravno, po principu intertekstualnosti i referiranja na prethodne tekstove što je princip fungiranja književnosti od njenih početaka, veliki broj pisaca je na neki način parafraziralo i interpoliralo ovu filozofsku mudrost u svoje tekstove. Tako će Fjodor Dostojevski jednom prilikom kaže, kako „se čovjek samo stradanjem penje na visinu“,  a malo dalje veli, kako će „čovjek spoznati sebe samo u patnji“. Kada bismo sada zaronili u dubinu pučke frazeologije i usmenog  stvaralaštva i naravno svetih knjiga, našli bismo mnoštvo potvrda toj antitetičkoj tvrdnji, kako je čovjek jedino potpun i završen, ako se to ikad za čovjeka može reći, samo kada lazne i patnju, koja često prevazilazi njegove mogućnosti, odnosno, kako čovjek nikada ne bi ni znao za te svoje mogućnosti ili nemogućnosti da ih  nije testirao u  bolu i patnji. Budući da govorimo o „penjanju u visinu“ i testiranju ljudskih granica, onda je to govor o spoznaji, o saznanju nepoznatog, nekad nepojamnog, ali u svakom slučaju, riječ je o ljudskom poslanju, koje je determinirano općeljudskom potrebom za znanjem za propitivanjem čovjekovog dometa i njegovih kognitivnih mogućnosti. Rat je „sjajna prilika“ za takvo nešto, budući da je rat kosmički haos, koji nudi niz takvih mogućnosti, u kojima se mogu testirati kako fizičke, isto tako psihološke, moralne, kognitivne i konačno, ljudske osobine. Rat, kao nijedna druga ljudska kataklizma, oljušti ljudsko biće od svih maski i pretvaranja, i ponudi ga kao srž, kao goli život, kao temeljni bitak, kao stvar koju možete zaviriti sprijeda, odpozadi, iznutra, odozdo, i odozgo. Pa konačno, evropski moderni roman nastao je upravo na toj ironijskoj demistifikaciji i detronizaciji epske daljinske slike „slavnih epopeja“, postignutoj jednim odmjerenim i reduciranim ironijskim  diskursom, općeprihvaćenim književnim postupkom ironijskog modusa, koji stvari dovodi u zonu grube stvarnosti, i tako sa njih subverzivno ljušti sloj po sloj njihove epske, mitom izatkane, odore.

Čitanje roman Stanka Krnjića, Ostavljeni, mogao bi se razumjeti na ovim poetičkim osnovama modernog, ponekad i postmodernog romana, koji se kontekstualizira u ovu vrstu poetike romana, čija je temeljna vrijednost u tome što ne slijedi ideološki normiranu sliku rata, kao epski, antički sudbonosnog djelovanja čovjekovog, u trenucima kada ratne trube, poput helenskih Sirena, označe početak haosa. Na fonu subverzivnog posredovanja ratne zbilje, uz jedan intelektualno uzdržan, ironijski ton, autor ovoga romana autobiografskim diskursom priča o svom ratnom iskustvu devedesetih godina prošlog stoljeća. Paradoksalnost i subverzivnost  Krnjićevog romana temelji se na iznevjerenom horizontu očekivanja, u kojem jedan dobrovoljac i akter ratne balkanske zbilje, dakle sam autor, iznevjerava kanonski postuliranu ideologiju patriotizma i viteštva i očekivane ratne ostrašćenosti i nudi jednu sjajnu psihološku sliku i interaktivnu komunikaciju čovjeka i rata te rata i čovjeka. U tom uzajamnom mrvljenju i dehumaniziranju ne štede se ni čovjek ni rat. Zapravo, onoliko koliko ratni užas destruira i razara ljudsku i društvenu supstancu, istom mjerom, sam autor, razara mit o ratu kao svetoj kolektivističkoj doktrini, u kojoj je otkinuti pojedinac samo otpadnik i beočug koji će nestati, promičući u svojoj umjetničkoj nakani i podređujući svoju priču osnovnim principima individualizacije  čovjeka u užasu rata. Na taj način, roman Ostavljeni, realitivizirajući kolektivistički i ideološki princip epski kodiranog života,  legitimira individualni princip smisla ljudske egzistencije, pri čemu svoje likove i sebe, kao sveznajućeg pripovijedača, stavlja u sam fokus ratne zbilje u kome se testiraju sve strukturne i elementarne vrijednosti i nevrijednosti čovjeka. Kako je, dakle, rat u ovom Krnjićevom romanu, viđen i doživljen iz ličnog rakursa i na poetici modernog romana, a budući oslobođen od ideoloških maglina i stega, on nudi negativnu sliku ratne zbilje, po svemu ljudsku i napokon, kritički intoniranu.  Autor, dakle, iznevjerava očekivanu sliku rata, kao epske, muške epopeje i emanira duhovitu  sasvim pronicljivu, psihološki relevantnu, negativnu ratnu zbilju.

Roman Ostavljeni je strukturiran kao zbir dvanaest efektno ispričanih ratnih priča, koje su povezane u romanesknu, doduše labavu strukturu, prisustvom istih likova i naravno samog pripovijedača u svakoj od ovih cjelina. Istovremeno, valja primjetiti kako svaka od ovih priča ima taj iznevjereni horizont očekivanja, taj poetički efektan paradoks kao temeljni stilistički postupak moderne, što, uostalom, ima i sam roman, mada je on u romanu izveden postupno od početka do kraja, a u pričama je bjelodaniji i efektniji. Ovim se Krnjić primarno legitimira kao vrstan autor kratke priče ( dvostruki je dobitnik prestižne bosanskohercegovačke nagrade za kratku priču „Zija Dizdarević“) ali je komponiranje kratkih priča, u njegov romaneskni prvjenac, vrijedno pažnje. Uvjerljivost Krnjićevog pripovijedanja može se testirati u potpunom izostanku demonizacije i sotonizacije neprijatelja u ratu, mada mu to niko ne bi zamjerio u tim pismima iz pakla, pa  bismo mogli govoriti o usporedbi sa antičkim postupcima iz Homerove Ilijade (boginja Atena u jednom trenutku staje na neprijateljsku stranu) ili barem o viteškoj percepciji antitetički suprostavljenih strana. Ovim postupkom roman nadilazi prezentsko, recentno vrijeme zapjenušanih strasti i emocija i pretendira na dugoročnije, racionalnije odmjeravanje ljudskih granica i što je najvažnije ostavlja mogućnost ponovnog komuniciranja  i razumijevanja temeljnih etičkih vrlina, koje nas čuvaju od onog opasnog i, za sve, pogubnog gubitka ljudskog lika. Iako Krnjić piše o „izgubljenoj generaciji“ (termin iz Prvog svjetskog rata) i, da se poslužimo njegovim naslovom i sastavimo sintagmu „ostavljena generacija“, čini se kako se autor više uticao autentičnom svjedočenju o ratu, na prvoj borbenoj liniji, jer neprestano sugerira antiherojsku i antiratnu sliku rata. Njegovi likovi, zapravo suborci koji dijele zajedničku sudbinu (Dugi, Laki, Fake, Hans) pokazujući strah i izostanak svake vrste sotonizacije protivnika, nastoje sačuvati integritet vlastitog tijela i sopstvenog bića, koji se neprestano svakim danom destruira i mrvi u hiljade krhotina za koje niko ne može garantirati kako će se jednog dana, kada sve ovo prođe, sastaviti i prepoznati ponovo. U trenutku najtežeg bombardovanja i zbijanja u podzemni bunker ( Granata) kada život zavisi od bizarne činjenice da je protivnički minobacačlija zaboravio izvući osigurač, pa mina, koja je pala pred vrata bunkera, nije eksplodirala i to im spasilo život, Miki ne osuđuje neprijatelja niti ga proklinje, što bi bilo očekivano, nego bježi, iz te neprirodne i čovjeku neprimjerene situacije, u sarajevsko, studentsko sjećanje i zagrljaj djevojke, kako bi bio siguran da je još uvijek čovjek sa prirodnim porivom za život. To transponovanje  bića, u suočenju sa smrću na samoj granici života i smrti, potvrđuje univerzalnu ljudsku prirodu, koja pridolazi iznutra i koja se protivi poništavanju života i svakoj destrukciji Tanatosa, u trentku kada prevlađuje Eros, kao primordijalni bog stvaranja u grčkoj mitologiji.

U priči Otkupnina,  koja počinje tipičnom vojničkom dijagnozom ljudskog stanja u ratu; „u govnima smo!“, tematizirana je sudbina vojnika Rokija, koji je pod nejasnim okolnostima otišao na protivničku stranu i tamo zarobljen. Drama nastaje u trenutku kada počinje pogađanje oko visine otkupnine za Rokija. Protivnici traže, putem motorole, petsto maraka da vrate zalutalog mladića, koji „s uniformom i čizmama nema ni pedeset kila “, a Rokijevi zapovijednici nemaju taj novac, pa jedan od njih dolazi na spasonosnu ideju da ponude dvoje teladi, koje su našli u selu, za Rokija. Vrijednost i cijena dobrovoljca, viteza i dobrog momka vrijedi, dakle, koliko dvoje teladi, čime autor posreduje sliku čovjeka, ne više ironijski, što čini vrlo često i vrlo efektno, nego je sada na djelu groteska rata i čovjeka u njemu, bez obzira na njegov karakter. To je prekomjerno i fantastično, u osnovi komično, izobličenje ratne zbilje  i gorka priča o izobličenoj stvarnosti i same egzistencije. Taj osjećaj da od, naoko, malih stvari napravi opću, univerzalnu vrijednost, jedna je od književno-estetskih i stilističkih vrijednosti Stanka Krnjića i njegove ratne proze. Stilskim postupcima o kojima je bilo govora (paradoks i groteska), osim književno-estetskog učinka, koji legitimira ozbiljnog pisca, autor postiže mnogostrukost i višeznačnost čitanja i otvara mogućnosti za niz životnih pitanja  kojih u trenutku pisanja i ne mora biti svjestan, kako pisac isto tako čitalac nakon prvog čitanja. Stoga se takva literatura čita više puta, i traga za istinom, kao kada idemo unatražno i tražimo neku izgubljenu dragocijenost.

Na kraju valjalo bi „uprijeti prstom“ na priču Hans, to je konspirativni nadimak jednog od njegovih drugova s bojišnice, koja figurira kao završni udarac, kao epilog  u književno-teorijskoj nomenklaturi, jedna vrsta podvlačenja crte nakon svega. U Hansovoj izgubljenosti i tupoj zagledanosti u sugovornika zapravo čitamo užasne sudbine svih preživjelih „slavnih ratnika“, kojima je sada „teško hoditi zemljom“, kako piše Meša Selimović o ratnicima iz Hoćinske bitke ili Ivo Andrić o junaku iz Banjalučkog boja (Mustafa Madžar) i čitav niz svjetskih pisaca od Hemigveja (Hemingway) do Remarka (Remarque), i sve tako ukrug do današnjeg dana, do Stanka Krnjića i Faruka Šehića. Uzalud pisci pišu, uzalud svjedoci svjedoče, uzalud očajnici očajavaju i vrište, čovjeku se i dalje ratuje, ratne trube i danas sviraju civilizacijski poraz. Ipak, neko mora vrisnuti i reći istinu, na bilo koji način. Eto zbog čega vrijedi gubiti vrijeme nad ratnom prozom Stanka Krnjića.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Možda u tom suđenom času ništa na ovom svijetu njemu nije bilo važno, jer se već tada nalazio s one strane vremena i prostora, u...
Svetlana Broz, Galaksija Gojer (stazama poezije i teatra), Gariwo, Sarajevo, 2023.)...
Hadžem Hajdarević bio, prije svega i poslije svega, najvećma pjesnik. On je svojim intelektualnim i duhovnim  habitusom rođen da bude pjesnik. On je bio zaronjen...