Švedski demokrati (foto Wikipedia)
Zadnjih su desetljeća širom zapadne Europe u usponu desno populističke stranke, a ni Danska, Švedska i Norveška, koje su po mnogočemu i dalje među najprogresivnijim državama, na to nisu ostale imune – iz niza razloga i u njima je autoritarna ideološka pozicija postala dostupna za artikulaciju
emda su skandinavske zemlje – Danska, Švedska i Norveška – po mnogočemu među najprogresivnijima, ni one nisu imune na uspon desnog populizma. Posljednja zabrinjavajuća vijest došla je iz Švedske, gdje su krajnje desni Švedski demokrati na izborima u rujnu 2022. bili iznimno uspješni. Zadnjih su desetljeća širom zapadne Europe u usponu desno populističke stranke, čiji su najpoznatiji predstavnici francuska Nacionalna fronta i austrijski FPÖ.
Marksistički povjesničar Enzo Traverso ove stranke naziva postfašističkima – iako gotovo nitko od njih ne govori otvoreno o fašizmu i ne ističu ideološki kontinuitet s njim, usporedbe su neizbježne. Povijesni korijeni su u fašizmu, no dogodile su se transformacije i metamorfoze, i sada se kreću u smjeru čiji je krajnji ishod nepredvidiv. Ove stranke zagovaraju obnovu nacionalnog suvereniteta, usvajanje oblika ekonomskog protekcionizma i obranu ugroženih “nacionalnih identiteta”. U postfašističkom imaginariju islamski terorist zamjenjuje komunista kao arhetipskog, smrtnog neprijatelja.
Što se tiče definicije populizma, Traverso ističe kako je izrazito problematično u istu kategoriju trpati desne i lijeve populiste – Jobbik i Zlatnu zoru sa Sirizom i Podemosom. Generalno, populizam je prije svega politički stil, prije nego ideologija, koji narod suprotstavlja elitama, mase sustavu. Karakteriziraju ga autoritarnost, radikalni nacionalizam, karizmatično vodstvo, nesklonost pluralizmu i vladavini prava, monolitna i homogena vizija “naroda”, demagoška retorika, mobiliziranje resantimana protiv niza jasno definiranih neprijatelja, podjela na “nas” i “njih”.
Desne populističke stranke u zapadnoj Europi su ksenofobične i rasističke, a cilj im je upravo isključivanje najnižih, najnesigurnijih i marginalnih slojeva stanovništva, prije svega imigranata. Populisti tvrde da govore u ime “običnih ljudi”, “tihe većine” ili “naroda” te artikuliraju jednostavna rješenja za složene probleme. Većina ovih stranaka zagovara takozvani novi rasizam, koji se razlikuje od klasičnog po tome što naglasak stavlja na kulture, a ne na genetiku, a umjesto rasne hijerarhije vodi se po načelu koje bi se moglo sažeti kao “jednake, ali odvojene” – različite kulture imaju jednaku vrijednost, ali su nekompatibilne i ne bi se trebale miješati, dakle etnopluralizam umjesto multikulturalizma.
Etnopluralistička doktrina je osigurala intelektualnu platformu koja omogućuje kritiziranje imigracije, izbjegavajući pritom stigmu diskreditiranih ideologija poput nacizma. Naravno, lijevi kritičari ove ideologije itekako su svjesni da je etnopluralizam umnogome samo nastavak tradicionalnog fašističkog i rasističkog načina razmišljanja i da legitimizira najgore oblike ksenofobije. “Pobjednička formula” novih krajnje desnih stranaka sastoji se od ekonomije slobodnog tržišta, etnocentrizma i autoritarizma. Kao kontrast percipiranim “prijetnjama” nacionalnom identitetu tu je nostalgija za prošlošću temeljena na etničkoj homogenosti.
Rast ovih stranaka i njihovu zapanjujuću popularnost među radničkom klasom moramo staviti u kontekst makrostrukturne transformacije iz industrijskog prema postindustrijskom društvu. Proces postindustrijalizacije nosi dramatičan pad udjela radne snage zaposlene u industrijskom sektoru i povećanje udjela zaposlenih u uslužnim djelatnostima (pogotovo u periodu između sedamdesetih i devedesetih godina). Tradicionalni miljei radničke klase su fragmentirani, a klasna svijest i identitet slabe, kao i klasno glasanje (glasanje u skladu s klasnim interesima). I jedan od temelja stranačkih sustava u Skandinaviji – snažna identifikacija radničke klase sa socijaldemokratima – narušen je ovim trendovima.
Proces postindustrijalizacije stvorio je nove “gubitničke skupine”, koje se ne nose najbolje s povećanim zahtjevima za obrazovanjem, internacionalizacijom i fleksibilnošću i sklone su podržati političke programe koji obećavaju povratak stabilnim vrijednostima i vrlinama prijašnjeg statusa quo. Ovaj je razvoj rezultirao situacijom u kojoj su brojni glasači osjetili da njihovi stari okviri za razumijevanje društvenog svijeta postaju sve manje adekvatni – i posljedično su postali otvoreniji za alternativne okvire.
U sve tri skandinavske zemlje krajnja desnica izrazito ovisi o glasovima manje obrazovanih muškaraca iz radničke klase i starijih građana. Kako se polarizacija lijevo-desno u tradicionalnom stranačkom sustavu smanjila, a u isto vrijeme većina je stranaka krenula prema libertarijanskoj poziciji, autoritarna ideološka pozicija postala je dostupna za artikulaciju, što su itekako iskoristile stranke poput Švedskih demokrata.
Uza sve negativne trendove, važno je ipak imati na umu da su u anketama Europskog društvenog istraživanja (European Social Survey, ESS) stavovi prema imigraciji u Švedskoj dugi niz godina bili najpozitivniji od svih europskih zemalja uključenih u istraživanje, a i Norveška i Danska su bile pri vrhu. Stavovi su postali negativniji nakon povećanja broja izbjeglica između 2015. i 2016., no vratili su se u relativnu normalu do 2018., kada se 62 posto ispitanika složilo s tvrdnjom da imigranti čine Švedsku boljim mjestom za život. Oko 20 posto stanovnika Švedske rođeno je u inozemstvu, uključujući 11 posto njih iz Azije i Afrike. Dakle, iako postoji tendencija ka ksenofobiji i antiimigrantskim stavovima među nezanemarivom manjinom stanovništva, u usporedbi s ostatkom Europe skandinavska su društva još uvijek među najtolerantnijima.
Anders Breivik, ekstremni desničar koji je u terorističkom napadu u Oslu i okolici 22. srpnja 2011. ubio 77 ljudi, neko vrijeme je bio član Fremskrittspartieta (FrP), u vrijeme napada druge najveće stranke u norveškom parlamentu. Premda stranka nije eksplicitno pozivala na nasilje, retorika protiv establišmenta i imigracije značajni su dijelovi njezinog programa. Desetak mjeseci prije napada, u susjednoj Švedskoj Sverigedemokraterna (Švedski demokrati) ušli su u parlament, što je ranije u toj zemlji bilo nezamislivo.
Kampanja Danske narodne stranke za izbore za Europski parlament 2014. godine – plakat u Kopenhagenu (Foto: Wikipedia)
Fremskrittspartiet se ne čini posve očitim izborom za nekoga s Breivikovim ekstremnim stavovima. Akademska literatura nije jednoglasna u klasificiranju FrP-a kao ekstremno desne stranke. Nastali su kao protestna stranka protiv visokih poreza i velikog javnog sektora, a s vremenom su se transformirali u stranku “socijalnog šovinizma” – za državu blagostanja i socijalne pomoći, ali samo za Norvežane. Ovaj pristup do 2000-ih postao je vrlo uobičajen među mnogim sličnim strankama diljem Europe. Fremskrittspartiet sami sebe ne definiraju kao nacionaliste, nego kao liberale. Bili su partneri u vladajućoj koaliciji koju je predvodila Konzervativna stranka od 2013. do 2020., kada su nadgledali oformljivanje ministarstva za integraciju i pojačali proces deportacije neuspjelih tražitelja azila i migranata s kaznenim presudama. Prema imigrantima iz EU-a i ukrajinskim izbjeglicama imaju relativno pozitivan stav. Problem su, kao i obično, oni “drugi”. Iz vladajuće koalicije povukli su se u siječnju 2020. Uzrok povlačenja bila je repatrijacija norveškog državljanina koji se bio dobrovoljno pridružio ISIS-u.
Dansk Folkeparti (Danska narodna stranka) osnovana je 1995. i jedna je od najuspješnijih i najutjecajnijih stranaka krajnje desnice u Europi. Godine 2002. etablirala se kao stalni partner desne koalicije na vlasti i utjecala na reformu imigracije i integracije, paket mjera kojemu je cilj bio značajno smanjiti imigraciju u Dansku. Partijski manifest iz 1997. kaže da “Danska nije i nikada nije bila zemlja imigracije, a DF ne želi da Danska postane multietničko društvo”. Pojedini zastupnici uspoređivali su imigrante sa štakorima. Muslimani su predstavljeni kao glavna prijetnja: “Nigdje na kugli zemaljskoj nije bila izvediva mirna integracija muslimana u drugu kulturu.” Ili, kako bi rekao zastupnik Per Dalgaard: “Svim sredstvima pokušavamo te divlje ljude koje je nemoguće integrirati poslati kući.” Suradnja s konzervativno-liberalnom koalicijskom vladom rezultirala je provedbom nekih od ključnih zahtjeva DF-a, što je dovelo do onoga što se često opisuje kao najstroži europski imigracijski zakon.
Nova vlada donijela je pravila koja su spriječila danske državljane i druge osobe da dovedu stranog supružnika u zemlju osim ako ne ispuni strogo određene kriterije. Neka socijalna davanja za izbjeglice također su smanjena za 30 do 40 posto. Antiimigracijska retorika DF-a podrazumijeva “socijalni šovinizam”: imigranti navodno crpe resurse socijalne države koji bi se inače mogli upotrijebiti za pomoć starim i bolesnim etničkim Dancima. Stranka je 2010. predložila da se potpuno zaustavi imigracija iz nezapadnih zemalja. Koriste “dobitnu kombinaciju” antiestablišment stavova i etnopluralističke ksenofobije, kao i brojne druge desno populističke stranke iznikle na tlu zapadne Europe. Kako bi ispeglali imidž, u DF-u su se povremeno rješavali pojedinaca koji su preotvoreno zastupali rasizam, pa su tako 1999. iz stranke izbacili 19 članova koji su bili u rasističkoj organizaciji Danski forum. Na izborima 2015. s 21 posto glasova postaju druga najveća stranka u zemlji, ali od tada bilježe pad podrške, a 2022. svoj najgori rezultat na općim izborima ikada – mizernih 2,6 posto. Taj sunovrat DF-a u Danskoj tumače kao posljedicu prebjega brojnih članova u novu antiimigracijsku stranku Danskih demokrata i kao posljedicu normalizacije rigidnih stavova o imigraciji i njihovu aproprijaciju od brojnih drugih stranaka, pa i socijaldemokrata.
Švedska je dugo smatrana “posljednjim bastionom”, zemljom koja je dugo vremena odolijevala naletu krajnje desnog populizma. Nažalost, u rujnu 2010. slika o švedskoj izuzetnosti promijenila se probojem Sverigedemokraterna (Švedskih demokrata, SD) i njihovim ulaskom u parlament. Ova stranka specifična je po tome što, za razliku od navedenih primjera iz Danske i Norveške, ima vrlo jasne, direktne i nedvosmislene veze s fašizmom. U svojim prvim godinama Sverigedemokraterna je među svojim članovima i pristašama imala brojne fašističke/nacističke veterane. Neki su bili članovi nacističkih švedskih stranaka iz 1930-ih i 1940-ih. Prvi lider SD-a, Anders Klarström, prethodno je bio učlanjen u Nordiska Rikspartiet, otvoreno neonacističku stranku. Umjereniji elementi u stranci shvatili su da nikada neće nikamo stići ako se ne uklone najkompromitantnije značajke. Tako su ispeglali imidž – riješili se niza nepodobnih pojedinaca i distancirali se, barem deklarativno, od nacizma, te su se počeli predstavljati kao umjereni desničari. Kada su izgradili više-manje respektabilnu fasadu, tada im je krenulo na izborima.
Taj dugogodišnji nedostatak respektabilnosti SD-a jedan je od glavnih razloga zašto je u Švedskoj sve do 2010. krajnja desnica bila gubitnička. Stranka je službeno odbacila nacizam, a posljednjih se godina sve više distancira od drugih europskih ultranacionalističkih ili krajnje desnih stranaka. Unatoč tome, izvješće švedskih istraživača Acta Publica iz 2022. nabrojilo je 289 švedskih političara koji su izražavali rasističke ili nacističke stavove, a 214 njih bili su članovi SD-a. Ispeglanu službenu ideologiju vodstvo stranke promovira u intervjuima i izjavama za štampu, neslužbena ideologija povremeno zna iscuriti iz zatvorenih stranačkih prostorija, dok ona “divlja” cvjeta među aktivistima i simpatizerima.
U manifestima, SD kao svoje ideološko nadahnuće između ostalog navodi socijaldemokratski koncept “narodnog doma” (Folkhemmet), poetičan izraz za švedsku državu blagostanja; svrha je navodno kombinirati načela socijalne pravde i tradicionalnog konzervativizma. Manifest iz 1989. govori o “homogenom sastavu stanovništva” kao “neprocjenjivom bogatstvu” za Švedsku. “Visok stupanj etničke i kulturne sličnosti među stanovništvom” uvjeti su “zajedničkog identiteta”, koji je pak najvažniji čimbenik “sigurnog, harmoničnog i solidarnog društva”. Suprotstavljanje multikulturalizmu pozicionira SD blizu etnopluralističke doktrine “jednakih, ali odvojenih”. Što se tiče stavova prema imigraciji i prijedlozima poput repatrijacije, retorika je s vremenom ublažena. Stranka je bila za smrtnu kaznu do 1999. i euroskeptična je. Tijekom posljednjeg desetljeća pokušali su se rebrendirati kao alternativa za LGBT glasače.
To je još samo jedan vid postupne i dugotrajne deradikalizacije stranke, od koje su itekako profitirali nizom recentnih izbornih uspjeha. Za uspjehe je ključno bilo i to što je dovoljan broj birača zabrinutih zbog imigracije, koji smatraju da je to važno pitanje koje druge političke opcije zanemaruju, sada pronašao stranku navodno vrijednu njihovog glasa. Na izborima 2018. dobili su 17,5 posto glasova i osigurali 62 mjesta u parlamentu, postavši treća najveća stranka u Švedskoj. Tijekom izbora 2022. vodili su kampanju za smanjenje migracije i prihvata azilanata, strožu politiku oko radnih dozvola, niže račune za energiju i duže zatvorske kazne za osobe optužene za sudjelovanje u nasilju bandi. Na tim izborima nastupili su kao dio širokog desničarskog saveza i bili drugi u ukupnom poretku s 20,5 posto glasova.
Švedski demokrati su prethodno bili izolirani u Riksdagu jer su druge stranke odbijale suradnju s njima. Nakon zadnjih izbora i tzv. sporazuma iz Tidöa dogovoreno je da će SD podržati vladu koju će voditi liberalno-konzervativna Stranka umjerenih (Moderaterna) zajedno s demokršćanima i liberalima. To je prvi put da SD ima izravan utjecaj na vladu. Ovaj sporazum u praksi funkcionira tako da vlada treba podršku SD-a za više-manje svaku odluku. Svakako zabrinjavajući razvoj situacije u jednoj od najprogresivnijih i, unatoč svemu, najtolerantnijih zemalja svijeta – bilo bi sjajno ako bi nakon ovoga socijaldemokrati počeli artikulirati pozicije bitno ljevije od centra ili ako bi odnekud iznikla prava lijeva alternativa…
