Foto: Ilustracija
Gošća prvog, u seriji od deset podcasta „Mrzim kada sam šetam noću“ koji će se kroz eksplanatorno novinarstvo baviti problemom nasilja nad ženama je Fatima Bećirović, projektna koordinatorica u Gender Centru Federacije Bosne i Hercegovine. Kroz razgovor, Bećirović je definisala šta sve jeste nasilje nad ženama, fenomen nasilja smjestila u kontekst našeg patrijarhalnog društva i zbilje koju živimo, ali i govorila o postupanju prema ženama koje su preživjele nasilje, tretmanu počinitelja, odnosu javnosti, institucija i medija prema ovom složenom problemu koji nije samo rezervisan za naše društvo i socijalno zapuštene zajednice, nego je sveprisutan.
„Sva istraživanja, statistike i evidencije govore o tome da ne samo u BiH, nego u cijelom svijetu kada se dešava nasilje u javnom prostoru ili unutar partnerskog ili bračnog odnosa, preko 90% su počinitelji muškarci, a žene su žrtve. Različiti su razlozi za to, prije svega uvjerenja, predrasude i patrijarhalni kontekst, kada govorimo o našem društvu. Muškarci su jači spol i u tom smislu žene su više izložene raznim oblicima nasilja. Ono što je dodatni problem jeste pitanje uvjerenja, odnosno razumijevanja ove problematike, jer vrlo često nasilje opravdavamo, izostavljajući da razumijemo da je za svaki oblik nasilja kriv isključivo onaj ko to nasilje vrši, a da je žrtva ta koja nije odgovorna za nasilje koje se dešava.“- pojašnjava Bećirović.
Govoreći o oblicima nasilja nad ženama, naša sagovornica kaže da su osnovne vrste nasilja fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko, ali da se one uglavnom zajedno dešavaju: „Kada pričamo o nasilju nad ženama, najčešće mislimo na fizičko nasilje, jer je ono vidljivo i imamo dokaze da se to dogodilo. I same žrtve se vrlo često obraćaju za pomoć instituciji ili nevladinoj organizaciji tek kada imaju vidljive povrede iz prostog razloga što u tom trenutku imaju dokaze da se to dešava i samim tim žrtvi je lakše otići u instituciju i prijaviti da je nečemu takvom izložena. Tek nakon razgovora i daljnjim tretmanom, uglavnom vidimo da je osim fizičkog nasilja tu prisutno i psihičko nasilje i nažalost seksualno, ali nerijetko i ekonomsko koje je teže dokazivo. Ono što je važno da znamo jeste da je vrlo rijetko prisutan samo jedan oblik nasilja. To imamo samo u slučajevima silovanja, ali kada govorimo o partnerskim odnosima vrlo često je to kombinacija svih ovih oblika. Nasilje se dešava u svim krugovima, u ruralnim i urbanim sredinama, razvijenim i nerazvijenim zemljama, u zajednicama sa visokoobrazovanima, ili onima koji to nisu. Ono što je razlika kad govorimo o psihičkom nasilju je to što oni koji su visoko obrazovani koriste razne „kreativne metode“ prilikom psihičkog zlostavljanja žrtve nasilja. Oni koji su nižeg obrazovnog statusa su uglavnom fizički nasilni ili vrše seksualno nasilje prema žrtvi nasilja.“
Na pitanje zašto žena koja doživljava nasilje u braku/partnerskom odnosu odbija da prihvati to što joj se dešava, Bećirović navodi nekoliko razloga među kojima su strah da bi počinitelj mogao povrijediti nekoga njoj bliskog, stigma, odgovornost, činjenica da su i naše pretkinje trpile, te sam ciklus nasilja koji ne rezultira odmah fizičkim nasiljem: „Ciklus nasilja se odvija kroz nekoliko faza. Prva faza je nasilni čin kada se dešavaju situacije koje mogu biti rizici da se nasilje dogodi. U tom trenutku osoba pokušava da spriječi takav ishod ugađajući potencijalnom nasilniku kako bi spriječila da se nasilje dogodi i ublažila tu situaciju, jer je uvjerena da je njeno ponašanje razlog da se nasilje dogodi i iz te uloge dolazi osjećaj odgovornosti i krivnje da je ona odgovorna za nasilje. Druga faza je sam nasilni događaj. Žrtva nasilja je u šoku, u strahu je i odlazi u instituciju u potrazi za pomoći i podrškom. U tom trenutku počinitelj nasilja počinje da se izvinjava i kaje i želi da dobije još jednu priliku. On u tom trenutku možda to i želi, ali to ne može napraviti sam, bez stručne pomoći i podrške. U trenutku kada on obeća da će se promijeniti, žrtva nasilja istinski želi da mu vjeruje, da mu da priliku i šansu u želji da spasi tu zajednicu. Tada se nerijetko vraća i zaustavlja proces svjedočenja i kažnjavanja počinitelja nasilja. Nakon povratka traje faza tzv. medenog mjeseca, gdje sve djeluje idilično, do sljedeće faze nasilnog čina. Istraživanja stručnjaka govore o tome da je potrebno oko sedam izlazaka iz nasilnog odnosa, dok žrtva nasilja na kraju ne prekine krug nasilja.“
Veliki broj žrtava se ne usuđuje da prijavi nasilje zbog nepovjerenja u institucije, ali naša sagovornica naglašava da su to propusti neodgovornih pojedinaca koji rade u institucijama i koje treba sankcionisati, a da same institucije i civilni sektor, iako potkapacitirani, daju sve od sebe i prave velike pomake kada je u pitanju tretiranje nasilja nad ženama kod nas: „U određenim situacijama u institucijama imamo propuste pojedinaca. To nisu propusti institucija, nego treba govoriti o individualnoj odgovornosti, kada žrtva nasilja ne dobije adekvatnu reakciju nakon što se obrati za pomoć. Prvi kontakt može da bude vrlo presudan. Kao što može da ohrabri žrtvu nasilja da se zaštiti do kraja, tako isto može da je potpuno udalji od puta izlaska iz kruga nasilja. Svako od nas mora biti svjestan koliko je važan prvi kontakt i povjerenje.”
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici je definisana odgovornost svakog od nas kao građanina da reagujemo kada sumnjamo na nasilje ili mu svjedočimo, što implicira da smo svi kao društvo odgovorni za nasilje koje se dešava oko nas. Važno je da edukujemo mlade o tome da je nasilje krivično djelo i da ne postoji opravdanje za njega, da žrtvi nasilja vjerujemo i pružimo joj adekvatnu podršku, a ne da okrećemo glavu. Najmanje što možemo da uradimo kao građani kada svjedočimo nasilju je da ga prijavimo na SOS telefon ili policiji. To je promjena svijesti kada shvatimo da smo obavezni da reagujemo. Promjenom svijesti dolazimo do promjene uvjerenja i razbijanja predrasuda.
Osim podrške i zaštite žrtava nasilja i sankcionisanja počinioca nasilja, neophodno je raditi i na obaveznom psiho-socijalnom tretmanu počinioca, jer se na ovaj način sprječava nastavak nasilja i recidivi su vrlo rijetki nakon što počinioci prođu kroz ovaj tretman.
Važno je i da mediji na pravilan način izvještavaju o nasilju nad ženama, izbjegavajući senzacionalizam i sekundarnu viktimizaciju, jer takav sadržaj žene koje trenutno trpe nasilje ne motiviše da ga prijave i stvara nepovjerenje u institucije.
Mr.sci. Fatima Bećirović je socijalna radnica, supervizorica u psihosocijalnom radu i geštalt psihoterapeutica u edukaciji pod supervizijom. Ima dugogodišnje radno iskustvo u oblasti nasilja u porodici.
Od 2016. – danas, angažirana je kao projektna koordinatorica u Gender Centru Federacije BiH na poslovima vezanim za izradu i provedbu Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u prodici, aktivnosti vezane za podršku uspostavi i jačanju općinskih multisektorskih timova i kantonalnih koordinacionih tijela (sastanci, konferencije, edukacije…). Aktivna je članica strukovnih udruženja: Asocijacije socijalnih radnika Kantona Sarajevo i Asocijacije supervizora u BiH.
U periodu od 2002. do 2016. godine direktno je radila sa žrtvama nasilja i počiniteljima nasilja (UG Vive Žene Tuzla). Edukatorica je u okviru edukacija za rad sa žrtvama nasilja u porodici i edukatorica u okviru edukacije provođenja zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja. Članica je različitih radnih grupa za izmjene i izradu zakona, podzakonskih akata, strategija i programa obuke.
