Godina njegovih i naših jubileja: Dvadeset godina od smrti Alije Izetbegovića

Prošlo je i 40 godina od Sarajevskog procesa. Evo kakav odnos bošnjačka hagiografija njeguje prema tim događajima

foto: Prvasmjena

U višedecenijskoj povijesti Titove Jugoslavije najmarkantnija godina bila je 1977., kojoj se oficijelno, gdje se to moglo, a moglo se svugdje, tepalo kao „godini Titovih i naših jubileja“. Tad se navršavalo 85. godina života i 40 godina dolaska na čelo Partije Josipa Broza. Sve je bilo u znaku ovih dvostrukih jubileja, mediji najviše, pa je u subverzivnoj usmenoj književnosti, dakle vicu, opričan slučaj nekog nesretnog izgubljenog mladića, sa, kako se to sada kaže, posebnim intelektualnim potrebama, od kojeg su policajci neuspješno pokušavali saznati ko je, šta je, odakle je, čiji je. Ne zna pa ne zna. Ali kada su ga pitali koja je ova godina, on je ko iz topa nepogrešivo kazao: „Ovo je godina Titovih i naših jubileja“!

Sličan svečarsko-komemorativni status u novijoj bošnjačkoj hagiografiji ima tekuća 2023. godina. U njoj se navršilo 20 godina od smrti Alije Izetbegovića, te 40 godina od Sarajevskog procesa na kojem se sudilo Izetbegoviću i još trinaestoro njegovih prijatelja, poznanika, suradnika, sličnomišljenika. Ovaj „njegov i naš jubilej“ obilježavao se na relativno prigušen, decentan i medijski slabo vidljiv način. To se vjerovatano može objasniti gubitkom vlasti i realnog utjecaja stranke koju je Izetbegović osnovao, kao i političkim marginaliziranjem njegovog sina Bakira, kojem je stranku u amanet ostavio.

Dva datuma

Centralni događaj komemoriranja ova dva datuma bio je trodnevni simpozij „40 godina od Sarajevskog procesa 1983. – historijski, pravni i medijski aspekti montiranog sudskog procesa bošnjačkim intelektualcima“, održan sredinom prošlog mjeseca u Tuzli. Organizatori su bili tamošnji Pravni fakultet i Fondacija „Alija Izetbegović“. U medijima su nešto iscrpnije prenesene samo uvodne riječi dekana Pravnog fakulteta dr. Amira Karića i profesora Fahrudina Rizvanbegovića, člana Upravnog odbora Fondacije. Profesor Karić je konstatirao da poruke Sarajevskog procesa imaju „vrlo aktuelne implikacije na današnju Bosnu i položaj Bošnjaka“, jer se i danas može čuti da je Izetbegovićeva „Islamska deklaracija“ temelj i cilj određenih („bošnjačkih“) politika“. Ima li ili nema Islamska deklaracija reperkusije na „aktuelne politike“, nije tema ovog teksta, tek da napomenemo da je dr. Karić prije izvjesnog vremena zbog izbora za dekana Pravnog fakulteta u Tuzli, dakle sukoba interesa,  morao podnijeti ostavku na članstvo u Rijasetu Islamske zajednice BiH gdje je godinama bio član.

(Može li se danas biti na čelnim funkcijama u akademskoj zajednici ako prethodno, barem tangentalno, obiteljski, nisi bio povezan za Islamskom zajednicom, pitanje je o kojem, također, vrijedi nekom drugom prilikom raspraviti!)

Drugi uvodničar je bio Fahrudin Rizvanbegović, nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i također bivši ministar u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Kao što nije ostavio nikakvog ozbiljnog traga na književno-kritičkom, pedagoškom,  akademskom polju, a ni tokom ministarskog mandata, mali su izgledi da Rizvanbegović bude uspješniji kao (re)interpretaror istorijsko-političkih procesa. Način na koji on tumači modernu povijest obično se naziva revizionističkim, jer se umjesto na činjenice, oslanja na sjećanje, politički konjunkturno i institucionalizirano.

Evo kako on situira politički kontekst i povijesni ambijent u kojem je došlo do Sarajevskog procesa 1983. godine.

„Sarajevski proces je došao na valu afirmacije BiH kao države, što se desilo nakon usvajanja Ustava SFRJ iz 1974. godine“, kaže Rizvanbegović.

Potom podsjeća da je „Bosna i Hercegovina izrasla u jednu afirmiranu republiku koja nije bila samo nerazvijena, nego se počela pojavljivati sa njenim subjektivitetom“. Zbog svega toga, objašnjava član rukovodstva Fondacije „Alija Izetbegović“, „iz pozicije velikosrpskog hegemonizma moralo se nešto učiniti. Očito je odlučeno na najvišem mjestu da se u BiH napravi jedan proces i da se uhapsi jedan značajan broj intelektualaca, a saslušano ih je oko 300“. I sam Rizvanbegović je, kaže, doduše efemerno, bio zahvaćen ovim valom državne represije. „Znam, kad su mene saslušavali tri dana, jer iz moje kuće je uhapšen Hasan Čengić, pitali su me o intelektualcima, a ne o ljudima koje su hapsili. Dakle, pokušaj afirmacije Muslimana, a u BiH Bošnjaka kao naroda. Vodilo je pokušaju difamiranja jedne nacionalne grupe, a to se i danas događa“.

Jezičke nezgrapnosti

Na stranu jezičke nezgrapnosti i stilske brljotine („iz moje kuće je uhapšen H. Č.“) koje sebi profesor književnosti ne bi smio dopustiti, nešto je značajno iz te razbarušenosti na koncu ipak iznjedreno. „Pitali su me o intelektualcima, a ne o ljudima koji su uhapšeni“, kaže on i tako pravi čvrstu distinkciju između uhapšenih u Sarajevskom procesu, sa jedne, i „intelektualaca“, sa druge strane.

Fahrudin Rizvanbegović je godinama sudjelovao u organizaciji književne manifestacije „Slovo Gorčina“ u Stocu i bio domaćin brojnim piscima i intelektualcima iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ponosan je, govorio je studentima, i dan-danas na pažnju koju su mu ukazivali veliki pisci, Ivo Andrić, prije svih. Dakle, o toj je strukturi „intelektualaca“ policija ispitivala Rizvanbegovića, a ne o Hasanu Čengiću, tadašnjem imamu džamije u Stocu, kojem je, pretpostavljam, on rentao stan.

„Istorija Bosne i Hercegovine je istorija prešućenih činjenica“, kazao je Rizvanbegović, da bi odmah i sam upao u istu zamku, prodavajući slabašna i tendenciozna  sjećanja pod kano klisurina čvrste činjenice. Bilo bi dragocjeno da je Rizvanbegović, ili bilo ko od autora na čiju se školu mišljenja on oslanja (generali Fikret Muslimović i Selmo Cikotić, Mustafa efendija Spahić, kao najproduktivniji predstavnici te „škole“), dao činjenični doprinos makar kroki ilustracijom na koji su način osobe suđene u Sarajevskom procesu davale doprinos „afirmaciji Bosne i Hercegovine kao države, koja nije bila samo nerazvijana pokrajina, nego se počela pojavljivati sa svojim subjektivitetom“. I, drugo što ostaje maglovito, koje je to „najviše mjesto velikosrpskog hegemonizma“ koje je tražilo „da se uhapsi značajan broj intelektualaca“.

Odgovor na prvo pitanje, ili grupu pitanja (odnos suđenih intelektualaca prema afirmaciji BiH i njenih Muslimana), potražit ćemo na njenom samom izvorištu, dakle u riječima Alije Izetbegovića izgovorenim tokom suđenja 1983. godine. U nedavno objavljenoj knjizi “Robije Alije Izetbegovića“ (autori F. Muslimović i M. Spahić) nalazi se dio njegove odbrane od optužbi da je u „Islamskoj deklaraciji“ propagirao ideju „panislamizma“ i „muslimanske BiH“. Izetbegović je prepričao sadržaj razgovora kojeg je u Austriji vodio sa Teufikom Velagićem, nekadašnjim pripadnikom organizacije Mladi Muslimani, dugogodišnjim političkim emigrantom.

Teufik Velagić, kazao je Izetbegović, „opsjednut idejom Bošnjaštva, govorio je da sadašnji status Muslimana u BiH nije dobro riješen, da naziv ‘Musliman’ nije adekvatan jer označava vjersku, a ne nacionalnu pripadnost, te da je pravo rješenje u narodnosnom smislu ‘Bosanac‘, ili ‘Bošnjak’, pod čime po mom razumijevanju on označava stanovnike BiH, uključujući Muslimane, Srbe i Hrvate“.

Aliji Izetbegoviću se nimalo nije sviđalo Velagićevo stajalište, što mu je i rekao. „Objašnjavao sam mu da ovo rješenje nije realno jer da, po mom mišljenju, ni Srbi ni Hrvati ne bi prihvatili taj naziv ako on znači odricanje od njihove nacionalnosti… On je bio začuđen i razočaran mojim neinteresiranjem za diskusiju o nacionalnom pitanju… na šta sam mu odgovorio da me interesuje samo islam kao ideja i da sam tome posvetio svoje zanimanje… Prekorio me prigovarajući da bih se trebao baviti ne islamom kao idejom, nego Muslimanima i svojim sunarodnjacima…“

Optuženima odnosno njihovim advokatima je na sudu dopuštena svaka vrsta i taktika odbrane – Izetbegovićeva odbrana se kretala linijom da se „Islamska deklaracija“ nije bavila prilikama u Jugoslaviji, niti u Bosni i Hercegovini, pa ni „svojim sunarodnjacima“ Muslimanima u njoj. Što je potpuno tačno: do BiH i Muslimana se u tom tekstu drži kao do jučerašnjeg snijega.

Životni intervju

Šest-sedam godina kasnije, nakon što je osnovao Stranku demokratske akcije i pripremao njen izlazak na izbore, Alija Izetbegović je dao opširan, sveobuhvatan, „životni“ intervju tadašnjem magazin VOX. „Jesi li primijetio nešto neobično u Alijinom intervjuu?“, pitao me nakon njegovog objavljivanja autor, danas istaknuti novinar SDA-ovog glasila STAV. Nakon što sam odgovorio da baš i nisam, uputio me da pročitam ponovo: „Vidjet ćeš da u 30-40 kartica teksta Alija nijednom nije spomenuo Bosnu i Hercegovinu“. I to je bilo potpuno tačno i neobjašnjivo: da lider najveće stranke u predizbornom intervjuu ne pominje republiku na čije sudbinske parlamentarne izbore izlazi.

Pogledajmo sada kako stoje stvari sa „pozicijom velikosrpskog hegemonizma“, koji je, kako veli Fahrudin Rizvanbegović, na „najvišem mjestu odlučio da se mora nešto učiniti“.

Ko je na individualnom planu tih godina, nakon Brozove smrti pa sve do danas, najtransparentniji zagovornik „velikosrpskog hegemonizma“? Vojislav Šešelj, naravno. Kakav on doprinos daje odluci „najvišeg mjesta“ da se učini nešto protiv „muslimanskih intelektualaca“? Tako što odmah po okončanju suđenja na jednom međunarodnom skupu filozofa i sociologa na Korčuli inicira potpisivanje peticije za puštanje na slobodu osuđenih u Sarajevskom procesu. Znači li to da Šešelj ne smatra „panislamizam“ opasnom prijetnjom po Bosnu i Jugoslaviju? Ne, to znači da Izetbegovića i njegovo društvo on smatra benignim, a da je ubijeđen da prava (pan)islamistička opasnost prijeti sa druge strane, državne, institucionalne, od najviših njenih predstavnika. Šešelj istovremeno traži da se sankcionišu Hamdija Pozderac, tadašnji šef Partije, i nekolicina njemu bliskih intelektualaca, profesori Atif Purivatra i Hasan Sušić. „Pripremi se za zatvor, Hamdija!“, napisat će Šešelj nešto kasnije.

Penzioneri i krupne ribe

„Bosanci su nas zeznuli, pohapsili neke penzionere, pjesnike i hodžice, umjesto da u zatvor strpaju krupne ribe među muslimanskim fundamentalistima“, žalio se tih godina Dobrica Ćosić, patrijarh velikosrpskog hegemonizma.

Ćosić je u to vrijeme, pored toga što krvnički radi na kreiranju Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, siva eminencija i u Odboru za odbranu misli i izražavanja. Članovi tog odbora Ljubomir Tadić i Tanasije Mladenović, pišući Predsjedništvu Jugoslavije zahtjev za puštanje na slobodu osuđenika iz Sarajevskog procesa, iznose svoj pozitivan stav o Izetbegovićevoj „Islamskoj deklaraciji“.

„U njoj se (ID) daje vizija savremenog humanističkog i tolerantnog islama, zastupa načelo svih ljudi i slobode savesti, kritikuje totalitarni oblik vlasti i kult ličnosti, odbacuje načelo ‘cilj opravdava sredstvo’ i osporava uloga konzervativnih hodža i šeika… U njoj se govori i o vascelom islamskom svetu… ali u njoj nema nijedne reči o Jugoslaviji, njenim prilikama i neprilikama“, pišu Tadić i Mladenović.

Istovremeno, drugi jedan član tog Odbora, prof. Kosta Čavoški, angažira se na štampanju „Islamske deklaracije“ u Beogradu kod nezavisnog izdavača Slobodana Mašića. U citiranoj knjizi „Robije Alije Izetbegovića“ nalazi se pismo koje Čavoški piše Bakiru Izetbegoviću.

„Dragi Bakire, u prilogu Vam dostavljam saopštenje našeg Odbora. Jednu kopiju smo poslali Vašem ocu u Foču, ali nisam siguran da će mu biti uručena. Danas sam dva puta zvao sam Mašića, ali još nisam ugovorio sastanak. Čim nešto uradim, javiću vam se.“

Treba li uopće podsjećati da je tokom rata Čavoški bio agilan i utjecajan senator Republike Srpske, a nakon rata čelnik Odbora za oslobađanje Radovana Karadžića?!

„Ni sami niste svjesni koliku ćete korist imati od hapšenja i suđenja vas i vaših najbližih“, rekao je Dobrica Ćosić rodbini ljudi suđenih u Sarajevskom procesu. Taj susret je održan u Beogradu, u kafani minuciozno odabranog naziva „Šeher“.

„Ti se više ne možeš predstavljati kao predsjednik Predsjedništva BiH, nego isključivo kao lider Muslimana u BiH“, kazat će Ćosić nekoliko godina kasnije, 1992. godine, Aliji Izetbegoviću u Sarajevu „na marginama“ susreta srpskih i muslimanskih intelektualaca. Usput ga je podsjetio koliko su energije i resursa on i njegovi partneri potrošili tokom proteklih godina na podršku Izetbegoviću i ostalim iz njegovog „kulturno-povijesnog kruga“.

Ni Dobrica Ćosić ni bilo ko od članova slobodoljubivog Odbora za odbranu slobode misli nisu prstom mrdnuli, a kamoli humanistička saopćenja pisali nakon divljačkog hapšenja Alije Izetbegovića na Sarajevskom aerodromu početkom maja 1992. godine.

Šta iz ovih nekoliko primjera možemo zaključiti?

Prvo, da „Beograd“ nije bio uključen u Sarajevski proces, jer da jeste, do njega nikad ne bi došlo. Ergo, Bosna i Hercegovina je tih 80-ih godina bila toliko suverena da je mogla montirati sudske procese mimo i protiv znanja i volje Beograda!

Drugo,  „velikosrpski hegemonizam“ nije mogao zamisliti poželjnijeg, nekompetentnijeg neprijatelja u Bosni i Hercegovini uoči događaja koji su slijedili od onih koji su bili obuhvaćeni Sarajevskim procesom („penzionera, pjesnika i hodžica“) i zahvaljući njemu se dočepali vlasti. Sarajevski proces, odnosno manipulacija njime, nije bio cilj, nego sredstvo destrukcije BiH.

I treće, bosanskohercegovački komunisti ovom aferom, i drugim koje će dirigirano uskoro uslijediti, nisu suđeni zato što su komunisti, rigidni, netolerantni, nego jer su bili bosanskohercegovački!

analiziraj.ba

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ako zagrebemo malo dublje od 8. Kongresa koji će biti samo teatar, vreća za nabijanje poljuljanog autoriteta Bakira Izetbegovića, SDA je samo u prvom mandatu...