Grad na sedri: Od historijskog AVNOJ-a do kulta boga Mitre

Zabavno je vraćati se na mjesta na kojim ste stranac. Gledati blago zbunjena i ovlaš začuđena lica kojima je sumnjivo što stranac zna više nego što bi trebao. Hvatati poglede dok traže poznate tragove. Sresti one koji vas prepoznaju i čude se zašto ste opet tu. Sve ispada sumnjivo, opća formalna logika s kojom živi savremeno konzumerističko društvo, kojeg neki nazivaju i kasnokapitalističkim, nema kapacitet da razložnim predstavi ljudsko ponašanje ukoliko ga ne može povezati sa brzom zaradom, dobivanjem moći i lagano stećenom udobnošću.

Piše: Edin Salčinović 

U Jajce sam se vraćao godinama. Prvo sam dolazio onako, bez posebnog povoda, naprosto da vidim, moglo bi se reći turistički. Kasnije sam dolazio kao novinar na Pozorišne/Kazališne igre Bosne i Hercegovine. Poslije toga opet onako, da vidim… Ovog puta došao sam sa kolegom i prijateljem Harunom Dinareviće, kako bismo uradili reportažu o kulturnom životu u Jajcu. Sve to treba staviti u kontekst odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, u čemu ovaj gradić u Srednjoj Bosni nije izuzetak od ostatka države. Jedan od naših sagovornika reći će nam da, dok se obrazovanje u ovom gradu i 28 godina nakon rata suočava sa etničkom segregacijom i diskriminatornim praksom „dvije škole pod jednim krovom“, najviše srednjoškolaca u Jajcu upisuje medicinsku školu. Uz to će napomenuti: „Školujemo djecu za odlazak“.

Neobični događaji

Nismo odabrali Jajce bez razloga. To je grad sa 30 nacionalnih spomenika. Nerijetko spomen njegovog imena prati sintagma grad-muzej pod otvorenim nebom. Svojedobno je grad bio kandidat za upis na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine, a o tome zašto je kandidatura povučena i koje su naredne strategije na putu prema ovoj listi ponešto ćemo čuti od naših sagovornika. U svakom slučaju, turistički potencijali Jajca provociraju maštu u najširem rasponu, od jeftinih lagarija do apsolutnih fantazija.

Jajce nije jednostavno opisati. Kao da riječima nedostaje oblika. Naravno, majstori jezika lako prevazilaze geometrijske nepodudarnosti. Velikom pjesniku Nikoli Šopu bila su dovoljna svega dva stiha da opiše svoj grad:

Nad njim se nebo nisko uvijek muti.

Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Neobične stvari događaju vam se tamo gdje ih niko ne bi očekivao. Zbog toga volim posjećivati mjesta na kojim vam nisu nametnuta velika očekivanja. Jer očekivanja, bar u mom slučaju, najčešće budu iznevjerena.Razmišljam o tome dok jedemo hamburegere u kući u kojoj je rođen Nikola Šop. Oko nas se gosti gastro puba natječu u znanju. Sjajna, veličanstvena ironija koju nam je priredio lukavi princip koji oblikuje svijet. Zabavlja me da zamišljam kako su baš na mjestu na kojem biramo sosove nastali ovi stihovi:

Za goste sve je spremljeno i u redu.

Tankim nitima vezan je za sto pladanj s jestvinama,

a jestvine za dno pladnja,

da sve ne odleti,

al svakog časa sve od lakoće podrhtava

lahorasto, plavo, paperjasto.

 

Al gdje su, gdje su naslućeni gosti,

gjde ih njihove odnesoše lakoće.

 

Oko stola pričvršćenog za prostore nove poredani

su naslonjači i za njih će se pridržavati

dozvanici,

 

da ih ne odnese nagla olakšalost.

 

Jer stvari sve u ovoj sredine izgubiše težinu,

pa ih vezati moraš, da ne odlete.

Petnaestak sati kasnije, riječi slične mojim razmišljanjima o neobičnim događajima na mjestima gdje ih ne očekujete, izgovorit će arheolog Franjo Leovac, kustos Franjevačkog muzeja u Jajcu: „Mi o našoj zemlji ništa ne znamo. Tek kad dođu ljudi sa strane, vidimo da naši gradovi imaju zanimljivih stvari o kojima bi mogli danima i satima govorit, a suštinski često ništa ne znamo o tome“.

Drugo neobično iskustvo doživjet ću upravo u ovom muzeju. Pratimo kustosa kroz hladne i mračne hodnike, u kojima se, kao da poštuje razdaljinu između vodiča i posjetilaca, javlja prigušeno svjetlo, sve dok se ne nađemo u prostoriji kojom dominira veliki crni predmet pravougaonog oblika. Podsjeća na sarkofag. Ili stećak. Zaveden dubokim i ugodnim glasom kustosa ne obraćam pažnju na njegove pokrete, sve dok se jedna strana crnog stećka ne otvori. Blagi šok. Pred mojim očima u staklenom kovčegu leži skelet. „Zemni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića“, objašnjava naš vodič kroz podzemni svijet.

„Ćiro Truhelka je 1889. godine pronašao zemne ostatke posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomašavića. Kosti glave bile su na prsima, što ukazuje da pokojnik nije prirodno preminuo. Odnosno, jasno je da je pogubljen. Nepunu godinu kasnije, ‘kaže se’ na Uskrs 1890. godine, zemni ostatci kralja Stjepana Tomaševića dati su jajačkim franjevcima na čuvanje“, objašnjava Franjo Leovac.

Zemni ostaci Stjepana Tomaševića

Za razliku od mene koji smatram da je prošlost mračna provalija i da nema veze između sadašnjosti i prošlosti, Franjo Leovac je uvjeren da je prošlost učiteljica života. „Historia est magistra vitae“, ponovit će više puta tokom našeg razgovora, napominjući uglavnom da nas na ovim prostorima „historija, povijest nije ništa naučila“.

„Nakon Jasenovca su se dogodili i Vukovar i Srebrenica. Imamo problem nepoznavanja historije. Kako ćemo govorit o tim stvarima, a govorimo svi, kad povijest ne poznajemo?“, pita i sebe i nas Leovac, vraćajući nas, biće neminovno, u 90-e godine, koje su oblikovale i naš svijet i naše živote. Osim toga, mnogi predmeti u Franjevačkom muzeju, koji postoji od 1905. godine, 90-ih su, kako kaže naš vodič, „dobile noge i odšetale iz samostana“. Ne samo da su nestali muzejski eksponati, Jajce je 90-ih, uz Derventu, postalo jedno od rijetkih mijesta u svijetu koje je ostalo bez svih bogomolja. Srušene su i spaljene džamije, pravoslavne i katoličke crkve (džamija Esme Sultanije, Crkva Uspenja presvete Bogorodice, Crkva u Podmilačju itd.), a franjevački samostan pretvoren u zatvor za Bošnjake i Hrvate. Spaljena je i srušena i crkva u kojoj su čuvane kosti Stjepana Tomaševića. Pred nama je misterij, ako je crkva spaljena, kako su ostaci posljednjeg bosanskog kralja sačuvani?

Odgovor ne može proći bez, kako kaže naš sagovorni, teških tema: „Kosti Stjepana Tomaševića iznesene su prije, jer je Stjepan Tomašević bio posljednji despot Smedereva. Kako to već ide kod nas, odmah se kaže bio je naš kralj, dakle bio je srpski kralj. Mi na ovim prostorima imamo potrobu sve unijeti u svoj kolektiv. Iz historije i povijesti uzimamo samo ono što nama odgovara, ne uzimamo sve. Jer ako uzmemo sve, svi ovi kolektivi bi pali, i sprski, i hrvatski i bošnjački“.

Brojne stvari nestale su 90-ih iz Franjevačkog samostana u Jajcu, a osim skeleta Stjepana Tomaševića vraćene su mnoge slike, zapisi i hronike. Problem predstavlja i to što su 90-ih uništene i administrativne knjige: „Nemamo spiska šta je sve bilo tu, pa ne možemo kazati ni šta je sve odnešeno. Ljudi koji se sjećaju, kažu da je bilo puno više i puno zanimljivijih stvari, kojih danas nema“, kaže kustos ovog Muzeja.

Unatoč pljački, Franjevački muzej i danas čuva brojne eksponate koji svjedoče o prošlosti, ne samo Jajca, nego i Bosne i Hercegovine. Među zanimljivim muzejskim predmetima vidjet ćemo i mač star 3.000 godina, relikt koji svjedoči o dubokom civilizacijskom kontinuitetu ovog kraja.

Našeg vodiča prati strah da o tim stvarima više nema ko skrbiti. Neizbježno se dotičemo i odlaska mladih iz BiH.

„Mislim da je važno, pogotovo za mlade u Bosni i Hercegovini, upoznati svoj grad, mjesto gdje žive, da sutra kada odu, a evidentno je da će velika većina otići, da znaju kazati nešto o svom gradu. Često više poznajemo Evropu i svijet, nego što poznajemo svoju zemlju“, blago pesimistički rezonira kustos Franjevačkog muzeja u Jajcu.

U hramu boga Mitre

Arheologinja Ana Marija Antunović, stručna saradnica u Etno muzeju Jajce, nakon studija se odučila vratiti u svoj grad i tu ostati. Jajce, izgrađeno na sedri, kako nam priča dok prolazimo kroz povijesnu jezgru grada, idealno je mjesto za arheologa. Iskopavanja, nažalost, nema. Posla, na svu sreću, ima, shvatamo i sami dok šetamo od nacionalnog spomenika do nacionalnog spomenika. Pomalo požurujemo našu sagovornici, jer nas, od svih tih zanimljivosti, ipak najviše zanima Mitrej, Hram boga Mitre, najstariji nacionalni spomenik u Jajcu, za kojeg nam i neki stanovnici grada nisu znali reći gdje se nalazi.

Kamenim stepenicama spuštamo se uz zapadnu stranu zidina, pa odmičemo jugozapadno od starog grada sve dok ne dođemo u mirnu ulicu u kojoj u tišini stoje moderne privatne kuće. Ništa se ne pomjera dok idemo duž ulice i kada se učini da smo u ćorskokaku, sa desne strane, kao još jedna privatna kuća u nizu, stoji antički spomenik.

Ovo svetište boga Mitre, kako će nam ispričati naša sagovornica, datira iz 3. ili 4. stoljeća nove ere (neka novija istraživanja ukazuju na mogućnost i da je stariji, tj. da potiče iz 2. vijeka), a pronađen je slučajno, početkom prošlog vijeka, kada je neki dobri građani, s namjerom da sagradi kuću, zakopao temelje.

Reljef Mitre koji se može vidjeti u Jajcu jedinstven je primjer u BiH, jer se na njemu pored prikaza lučonoša nalaze i dvije slobodne mitraičke skulpture. Reljef prikazuje boga Mitru odjevenog u perzijsku nošnju, s ogrtačem koji leprša, kako koljenom naliježe na bika, lijevom rukom ga drži za gubicu, dok mu desnom zabija nož u srce. Pomažu mu pas, zmija i škorpion.

Kult ovog nepobjedivog boga sunca, kako čujemo od naše voditeljice, bio je raširen po svim provincijama Rimskog carstva, uključujući i provinciju Dalmaciju, u čijim je granicama bio i najveći dio današnje Bosne i Hercegovine.Pripadnici mitraizma nastojali su smjestiti svoja kultna mjesta u pećinama, ali su gradili i male jednoćelijske hramove – speleje, pa ih ukopavali i u zemlju, ako im je, kako to kažu arheolozi, teren dopuštao. Baš takav spelej izdubljen u stijeni nalazi se u Jajcu, u ulici koja nosi ime po ovom iranskom božanstvu, i predstavlja jedinstven i rijedak primjer ostataka kulta.

Spomenik je obnovljen 2012. godine, oko oltara izgrađen je novi zaštitni objekt od stakla sa metalnim krovom koji ventilira zrak, što bi trebalo spriječiti propadanje spomenika. Prilikom obnove pronađena je skulptura lava, koja se sada može vidjeti u hramu.

Pokušavao sam saznati da li su se negdje u lokalnim običajima sačuvele prakse ili vjerovanja koja bi se mogla povezati sa ovim kultom, ali sve bezuspješno. Kada je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine mitrej u Jajcu proglasila nacionalnim spomenikom, u odluci je navedeno da je potrebno „izvršiti dalja arheološka istraživanja“. Spomenik je od tada konzerviran, ali obimnih arheoloških istraživanja nije bilo.

Ana Marija Antunović svakako je sretna što može biti arheologinja u svom gradu, a na rastanku uz zahvale i pozdrave poželjeli smo joj i da dočeka dane kada će u Jajcu voditi iskopavanja.

Put AVNOJ-a

Devedesetih godina u Jajcu nisu srušeni i opljačkani samo sakralni objekti i Franjevački muzej, opljačkan je i Muzej drugog zasjedanja AVNOJ-a. Zgrada u kojoj su se 29. novembra 1943. godine sastali Vrhovni štab NOB-a i POJ-a, CK KPJ-a i ostali vojno-politički rukovodioci Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, nekadašnji Sokolski dom, nakon 90-ih bila je potpuno devastirana i napuštena. Bitna tačka na mapi anfifaštističke baštine Jajce ponovo postaje 2002. godine, kada je zgrada proglašena nacionalnim spomenikom.

„Možda je taj čin bio prekretnica za Muzej da počne raditi i živjeti, zaslugom jednog Jajčanina, profesora Dubravka Lovrenovića. Zaživjela je ideja obnove Muzeje. Tada je u Jajcu bilo udruženje koje se borilo za obnovu spomenika, na čelu je bio bivši direktor Muzeja, dr. Enes Milak. Uz profesora Dubravka Lovrenovića, on je najviše zaslužan da Muzej ponovo počne sa radom“, priča nam Elvedin Imamović, direktor Muzeja AVNOJ-a.

Zgrada je obnovljena 2008. godine. U obnovi su učestvovale sve nekadašnje jugoslovenske republike, čime je, ističe naš sagovornik, pokazano da Muzej nije samo naslijeđe BiH, nego svih bivših republika. Sada se svake godine, zadnjeg vikenda u novembru, u Jajcu, na obilježavanju Dana AVNOJ-a,okupi oko 5.000 ljudi iz svih republika koje su činile SFRJ.

Nakon obnove Muzeja napravljen je popis stvari koje su nestale 90-ih. Jedan od primjera je muzejska biblioteka u kojoj nedostaje oko 70 posto nekadašnjeg fonda. Prije rata biblioteka je imala 10.000 naslova, sada je to oko 3.000.

„Za dio knjiga koji je sačuvan i vraćen možemo biti najviše zahvalni Franjevačkom samostanu u Jajcu“, kaže Elvedin Imamović.

Zanimljiva je i priča sa crtežima Božidara Jakca, slovenačkog slikara, fotografa i filmskog autra. Osim što je bio delegat na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, čuveni umjetnik nacrtao je seriju crteža koji dokumentuju put AVNOJ-a i tok Narodnooslobodilačke borbe. Nekada je u Muzeju bilo nekoliko stotina Jakčevih crteža, a nakon obnavljanja uspješno su vraćene tri stotine i svi stoje u posebnoj galeriji nazvanoj „Put AVNOJ-a“.

„Kada je Muzej otvoren neki ljudi su anonimno dostavljali crteže, događalo se da ispred Muzeja nađemo kovertu. Zadnji slučaj je kada je jedan gospodin iz Beograda, koji živi u Beču, kupio dio crteža na buvljoj pijaci u Beču i čuvao ih preko 20 godina. 2021. godine odlučio je da vrati crteže“, prepričava nam anegdote Elvedin Imamović.

Naš sagovornik se slaže da je Jajce turistički grad, da su njegovi potencijali veliki, ali naglašava da za turizam nisu dovoljni samo spomenici materijalne baštine i prirodne ljepote, potrebno je ponuditi i druge sadržaje. Kada je riječ o Muzeju AVNOJ-a, u godini prije početka pandemije Covid-19, Muzej je obišlo skoro 20.000 posjetilaca, a do kraja ove godine trebali bi opet bilježiti takve cifre.

„Najviše dolaze domaći turisti, zatim iz regije, nekako su najviše ovoj zgradi ostali odani gosti iz Slovenije. Baš smo jutros imali posjetu srednjoškolaca iz Slovenije“, kaže naš sagovornik, a kada se dotaknemo teme odlaska mladih reći će da taj trend jeste prisutan i u Jajcu i da je činjenica koju ne smijemo zanemariti.

Praznik teatra

Da Jajce nije izuzetak u odnosu na bilo koji dio BiH kada je riječ o odlasku mladih, reći će nam i Fikret Čančar, direktor Doma kulture Jajce.

„Ono što nas brine je što je Jajce mali grad, pa koliko god ljudi da ode na jedan način je problem. Te probleme kultura itekako osjeti. Nekad ste mogli napuniti veliku dvoranu, sada je to malo teže, jer je pitanje koliko ljudi realno ima. Mladih je sve manje i manje i to je problem sa kojim se suočavamo“, objašnjava Čančar.

Veliku dvoranu ne pominje bez razloga, jer se na njenoj pozornici održavaju Pozorišne/Kazališne igre BiH, najstariji teatarski festival u Bosni i Hercegovini. I na ovaj festival devedesete su ostavile traga, od 1992. do 2002. igre se nisu održavale, pa je tako 2021. godine, uz 40. igre obilježen jubilej 50 godina postojanja festivala.

Migracije stanovništva utiču i na festival, pa se datum održavanja pokušava smjestiti u period godine kada najviše Jajčana boravi u gradu.

„Posljednjih godina igre se održavaju u drugoj polovini juna ili početkom jula. Zbog intresa dijaspore da prisustvuje, to se pokazalo dobrim. Ovo pozicioniranje ima itekako veze i sa turistikom ponudom Jajca. Pokušavamo da ne budemo samo dio kulturne scene, već i dio turističke ponude koju Jajce ima“, pojašnjava Čančar. Čini se da se ta praksa pokazala dobrom, jer su ovogdišnje 42. Pozorišne/Kazališne igra BiH bile dobro posjećene.

Kada govori o kulturnoj sceni, on ističe da se Dom kulture može pohvaliti i „bogatim Kulturnim ljetom“:

„Još u proljeće smo krenuli sa festivalom Plivske omahe, šesnaestim po redu, to je festival duhovne poezije i muzike, bosanskohercegovačko višeglasje, koji je na jedan način zbližavajući faktor kojim želimo okupiti sve vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Imali smo i likovnu koloniju koja je održana krajem jula, osmi put. Tu je i čitav niz drugih događaja, promocija, izložbi itd.“, navodi naš sagovornik.

Muzej pod otvorenim nebom

Turizam je svakako grana privrede koja bi mogla smanjiti, ako već ne spriječiti, broj odlazaka mladih iz BiH. Ali prošlost, za koju Franjo Leovac tvrdi da je učiteljica života, kao da nije vodila mnogo brige o budućnosti, a čini se da i sadašnojst previše ne mari.

Prva inicijativa za upis Jajca na listu svjetske baštine UNESCO-a pokrenuta je još 1979. godine, a oživljena 2005. Međutim, 2009. godine Predsjedništvo BiH usvojilo je zaključak da se povlači kandidatura Jajca za upis na listu svjetske kulturne baštine, nakon što je Međunarodni savjet kulturnih spomenika nominacionom fajlu za Jajce dao negativne ocjene. Kao osnovni problemi navedeni su urbanistički haos u historijskom jezgru grada, bespravna gradnja i sanacija vodopada u Jajcu.

„Grad je nakon 1992. godine doživio veliku izmjenu unutar srednjevjekovnih zidina. Do 2003. ili 2004. Godine mnogi ljudi su obnovili kuće po projektima koje su općinske vlasti dozvolile, a izgled grada je izmijenjen. Promijenjeni su materijalni i autentični izgled samog grada. Evidentno je da čitav grad ne može biti uvršten na listu, ostaje mogućnost da pojedini segmenti grada, spomenici i objekti kao što su hram boga Mitre, katakombe, Crkva sv. Marije, džamija Esme Sultanije, kandidiraju da vidimo da li mogu na taj način biti uvršteni“, objašnjava nam Franjo Leovac, napominjući da od 10 kategorija koje je trebalo ispuniti da bi grad bio upisan na UNESCO-vu listu nije ispunjena niti jedna.

Posljednjih godina ponovo se govori o obnovi kandidature, a naš sagovornik je donekle skeptičan, a odnekle optimističan:

„Mislim da je vjerovatnija opcija koju je zamislio profesor Dubravko Lovrenović, da pojedini segmenti uđu na listu, jer smo mi, stanovnici, kumovali da UNESCO ne bude zaštitnik cijelog grada. Svako ponaosob je dao određeni doprinos da se brojne stvari mijenjaju, a unutar samog grada je o tome teško i govoriti, jer se oni koji imaju vladajuću moć, osjećaju ugroženi“, kaže Leovac, napominjući da postoje mjesta koja bi mogla biti zaštićena:

„Bojim se da, ukoliko to ne bude brzo i sustavno državno praćeno, u dogledno vrijeme ta mjesta ne samo da neće biti značajna za Evropu i svijet, nego ni za Bosnu i Hercegovinu. Mi hoćemo sve eksploatirati što je u redu, svi u svijetu to rade, s tim da u svijetu ljudi i brinu o tome i gledaju kako nešto i vratiti, a ne samo kako zaraditi. Priroda je zanimljiva, jer daje ali i traži. Ukoliko se samo uzima, a ne vraća natrag, ona naplati sama“, zaključuje naš sagovornik.

Nebo se mutilo, baš kao u Šopovoj pjesmi, dok smo boravili u Jajcu. Oblaci se zgušnjavali, izlila se kiša, pa opet granulo kasnoljetno ili ranojesenje sunce, umjereno kao da grije po našoj želji. Tako je bilo i dok smo odlazili.  Tokom dva dana u Jajcu bilo je toliko neobičnih i čudnih iskustava, kao da smo boravili među Šopovim „Kućicama u svemiru“.

naratorium.ba