Foto: Almin Zrno/MESS
(povodom knjige Lipovički sutoni, Sarajevo, 2022.)
Gradimir Gojer, bosanskohercegovački teatrolog, redatelj, književni kritičar i pjesnik, je živi egzemplar društveno angažiranog intelektualca, pri čemu treba reći, kako on svojim ukupnim djelom, dramom, poezijom, angažiranim tekstovima i esejima neprestano svjedoči, kako je pisac „angažiran kad nastoji steći najbistriju svijest da je uključen, tj. kad nastoji, za sebe i za druge, prevesti angažiranost iz neposredne spontanosti u smišljenost“, kako to sjajno definira Žan Pol Sartr (Jean- Paul Sartre), u njegovu djelu Šta je književnost. Dakle, pisac posreduje u punom smislu riječi, „a njegov angažman je posredništvo.“ Ovaj način razumijevanja angažirane umjetnosti, mada Sartr ovdje isključuje muziku i slikarstvo, trebalo bi distingvirati sa većinom teorijskih značenja, koji su bliski pojmu tendencija, termin koji je upotrebljavan sredinom devetnaestog stoljeća u Njemačkoj i u književnostima, u kojima je ta književnost imala uticaja. To je onaj isti termin, koji su upotrebljavali pisci kao Marks, Engels i Mering, pobornici ideje, pisci Prve, Druge i Treće internacionale, kao i pisci lijeve orijentacije između dva rata u južnoslavenskim književnostima. Termin se koristio u okvirima personalističke grupe oko časopisa Esprit, u značenju i razumijevanju bliskom vjernosti i privrženosti konkretnoj ideji, koja pledira na stav, kako se „riječi bez angažmana pretvaraju u elokvenciju“, (E. Mounier, Révolution personnaliste et communautaire, 1933.) dok Gojerov angažman, i uopće angažiranost recentnih umjetnika, izražen i realiziran na jednoj mnogo široj platformi univerzalno shvaćenog čovjekoljublja kao i njegovog društvenog statusa u današnjem svijetu, odbacuje tu vrstu uske, utilitarne tendencioznosti i odbacuje ideju življenja u „kuli od bjelokosti“, dok se oko tebe zbiva konkretni život. Ne mogu se brati ljubičice, dok oko tebe padaju granate, neko je ustvrdio. Taj neko je htio ne samo da akceptira potrebu društvene angažiranosti nego da interpolira i neizbježnost jedne takve aktivne, plemenite misli. Osim toga, danas u svijetu, niko ne može reći kako postoji aktivna politička ideja, oko koje bi se neko ozbiljan angažovao, pa u takvom interregnumu i političkom vakumu samo nam ostaje jedan hrabri lični angažman na tome višem univerzalnom, kosmičkom nivou, poput svjetionika na otvorenoj pučini, kakav je stav Gradimira Gojera. Dakle, razlika između tendencioznog angažmana u književnosti u ime jedne ideje, bez obzira na njezino poslanje i današnjeg modernog književnog nastojanja, kojemu je Gojer lučonoša, jeste u tome što se ovaj Gojerov stav tiče općenitosti i sveobuhvatnosti života, dok se onaj historijski, tendenciozni, uvijek tiče pojedinačnosti. Time je ta tendencija bivala obezvrijeđena upravo zato što je služila praktičnoj svrsi, a nije davala uvida u društvena zbivanja iz rakursa kritičkog stajališta.
Sada bismo trebali poduprijeti ovakvu jednu tvrdnju o posebnosti modernog angažmana u poeziji, a na primjeru jedne Gojerove pjesme.
„U tišini lipovičkoj
Naviru slike, prizori
Ratnog vihora iz
Minulih dana i godišta
Proživljenih. Zaklapam
Knjigu koju dočitati
Ne mogu. Zato ovo
Nije moj glas već
Vrisak para perivoj
Lipovički: kamo svijete?!
Kamo, za ime Boga, kamo… (Gradimir Gojer, Lipovički sutoni, Sarajevo 2022.)
Krenućemo, za početak, od posljednjih stihova ove pjesme jer bi se u ta dva posljednja mogao skriti odgovor koji nas zanima: gdje se to čita pjesnikova angažiranost na višem nivou od onih koje znamo iz historije književnosti. Osim toga svi prethodni stihovi su evokacija i sjećanje na minuli rat, kome je pjesnik svjedočio, pa stoga ih vidimo i čitamo kao legitimiranje za dramatično pitanje o sudbini svijeta, na kraju pjesme. Dakle, dva posljednja stiha, a zapravo jedno pitanje, ćemo staviti „na rendgen“ ne bismo li našli nešto od onoga o čemu govorimo, pa smo ih označili italikom u prethodnom citatu.
Ovdje je riječ o retoričkom pitanju, a poznato je kako je to stilska figura konstrukcije, u kojoj se plasira pitanje a, paradoksalno, ne očekuje odgovor. Upitna rečenica je ujedno i izjavna jer ne očekujemo odgovor. Retoričko pitanje je česta stilska figura kojom se oslovljava čitalac i uvlači u dijalog, koji se opet neće ostvariti, ali hoće pojačati efekat isticanja i motivirati čitatelja na intelektualni, analitički napor. Istovremeno, povećaće se višeznačnost, otvoriće se više pitanja i što je najvažnije sugerisaće odgovor ili odgovore, koji nas zanimaju. Dakle, ako pjesnik ne očekuje odgovor onda možemo, s pravom, pomisliti kako ga on već znade, ali računa i sa našim, čitalačkim znanjem i zato nas intrigantno uvlači u mrežu svojih nedoumica i domislica, draškajući i mameći i naš stav ili barem slično stajalište o problemu, koji tišti pjesnika. Pa da vidimo šta se može pročitati u ovoj snažno markiranoj stilskoj figuri. Markirana je arhaičnom, stilski potentnom, upitnom riječju kamo, umjesto očekivane, ali stilski potrošene kuda. Zatim je markirana i snažno istaknuta evokacijom i zaklinjanjem u Boga, a što se čini u bezizlaznim i teškim trenucima, kada se ne vidi izlaz i kada čovjek povjeruje kako je ostavljen i od samog Boga. I konačno, ova stilska figure, koja je ujedno i poenta u pjesmi, pojačana je trostrukim ponavljanjem upitne riječce kamo, a što se čini u trenucima općeg haosa, razočarenja i konačno vriska, kad nekoga trostrukim pitanjem želiš, po svaku cijenu, odvratiti od puta kojim je krenuo.
Učitavanje značenja ovog retoričkog pitanja, u jednoj mini vivisekciji, prepoznaćemo na tri nivoa; dijagnosticiranje stanja, subverzivan kritički otklon autora i konačno, pitanje o budućnosti svijeta/čovječanstva, općenito.Ovako bismo markirali metodički pristup samog pjesnika ali i našeg čitanja, odnosno učitavanja značenja. Poznato je, naime, kako pjesnici, poput jasike, trepere i prepoznavaju društveno stanje, i bolesno i ono zdravije, i prije svih ostalih misle svijet na način kakav je običnom smrtniku nedostižan. Pjesnik je, na taj način, jedna vrsta detektora, koji na dubini otkriva „mine“ koje nas zloguko čekaju. On postavlja dijagnozu onoga od čega boluje organizam. Pjesnik zna, a mi ne znamo, ili mi znamo ali šutimo o tome „spavamo“ a pjesnik to glasno kaže, kako je stanje alarmantno, apokaliptično i kako svijet, ovaj naš svijet a ne neki drugi, zajedno sa svima nama „boluje“ od političkog licemjerja moćnih, političke infantilnosti nemoćnih, kako je pogazio ljudske, etičke, religijske, klimatske i socijalne vrijednosti i one standarde na kojima je opstajao. Isto tako valja učitati trenutak kada je pjesnik to stanje, općeg hoda u provaliju, otkrio pa postavio pitanje u obliku vriska. Dakle, nije to početak, nije ni klimaks, nego je to posljednji stadij silazne putanje u ambis.
Na drugom nivou čitanja ove stilske višeznačnice, prepoznajemo snažan subverzivni odnos spram vladajućih elita, ili protiv onih koji bi mogli učiniti nešto, a ne čine, i što je još poraznije, oni potiču takvo stanje stvari i sve čine da pogoršaju situaciju. Otuda je pitanje postavljeno i adresirano svim elitama; političkim, svešteničkim, intelektualnim, ekonomskim moćnicima, koji, što je opet paradoksalno, profitiraju upravo na tom apokaliptičnom rušenju svih ljudskih i civilizacijskih supstanci. Gojer nas tim pitanjem upozorava kako ćemo u konačnici svi biti gubitnici. Ovakav njegov pjesnički angažman ne ide u korist nijedne ideološke opcije, ni jednog pojedinca, ne koristi ni jednoj sociogrupi, ali je kritika upućena svima pa otuda njegova potreba da ih ovim pitanjem animira, kako bismo svi imali koristi.
I konačno, zašto pitanje o sudbini i budućnosti čovječanstva, zašto pjesnički krik, zašto vapaj Bogu za pomoć, zašto njegovo prizivanje u ovom trenutku. Dramatičan pjesnikov krik je posve logičan, očekivan i dobrodošao, kako bi se u zadnjem trenutku probudila svijest odgovornih, moćnih, i nažalost, onih koji su nas i doveli u tragičnu situaciju. Paradoks našeg usuda i jeste u tome, da oni koji uništavaju svijet moraju biti ili trebali biti, istovremeno, i njegovi spasioci. Da li je to moguće?
Pjesnik se, dakle, angažira, obraća javnosti u ime općeg, univerzalnog principa, a da njegov stav ne mora, nužno, biti lijevi, mada mu niko zbog toga ne bi zamjerio, da bismo ga čitali korisnim i sada sudbinski potrebnim.
U svojoj pjesmi Dostojanstvo (Lipovički sutoni, str.112.), Gradimir Gojer kaže: “Umijemo li, znamo li, /Hoćemo li, konačno,/ Naći način da ćutimo /Žrtvu svaku, od one/ u trojanskom boju/do srebreničkih i inih/“. Nije nimalo lako govoriti o poetici pjesnika, kao što je Gradimir Gojer, nakon tako nestvarno velikog broja knjiga, koje je objavio ovaj neumorni neimar u kulturi, i istovremeno pogoditi koje su uporišne tačke njegove poetike, odnosno prepoznati one koje odražavaju samu suštinu pjesnikova angažmana. Ali evo unatoč takvoj kompleksnosti usuđujem se „uprijeti prstom“ u ovu, koja mi se čini najvažnijom.
Dakle, umijemo li, znamo li, i hoćemo li ???? Šta se sve da pročitati iz ovoga pjesničkog pitanja što hladno leži pred nama, na ovoj bijeloj hartiji Gojerove pjesme, pri čemu valja imati na umu kako prava poezija pita, formulira pravo pitanje, u pravo vrijeme. Pa u čemu je onda vrijednost poezije, ako samo postavlja pitanja, a da pri tome ne nudi rješenja. Čemu pitanje i ko će na njega odgovoriti, hoće li uopće odgovoriti, ili će ostati samo kao krik i opomena, kako je bio živ glas koji opominje, kako je pjesnik sugerirao dijagnozu bolesti i potakao na razmišljanje, nekoga? U jednom svome eseju francuski esejist Mišel de Montenj, piše kako je svojevremeno Sokrat pitao Memnonija, gramatičara onoga vremena, šta je to vrlina.“ Postoji, reče Memnonije vrlina muškarca i žene, državnika i privatnog lica, deteta i starca. – Odlično, uzviknu Sokrat: bili smo u potrazi za jednom vrlinom, a evo ih čitav roj.“ (Montenj, Ogledi, Beograd, 1977.) Zašto ovo pričamo sada? Ova ilustracija zapravo podiže pitanje u status i nivo poezije, prije svega, što odgovori pružaju niz mogućnosti, rukovet višeznačnosti, misli i primisli, prisjećanja i asocijacija, čitanja i tumačenja, pri čemu bi valjalo znati granicu takvim spektrima značenja, jer bismo mogli, tim mnoštvom, zamagliti suštinu stvari.
Pa krenimo redom. Gradimir Gojer je postavljajući prethodno, pjesničko, retoričko pitanje, mogao sugerisati, dakako kritički, našu civilizacijsku nedoraslost i neukost (umijemo li), naš hronični izostanak empatije prema patnji drugih (znamo li) i konačno, ono što je najporaznije, ako sve ovo znamo, manjak volje (hoćemo li), vidjeti i ćutiti patnju svih stradalnika, a ne samo „naših“. Koliko nam se god činilo sve ovo užasno društveno stanje našim, samo nama bliskim, balkanskim, jer svakodnevno u javnim istupima, uglavnom, govorimo isključivo o „našim“ žrtvama, nerijetko manipulišući njima zarad ličnih probitaka; pa i takva čitanja su sasvim legitimna. Ipak, Gojerova poezija vidi stvari na jednom mnogo širem planu, višedimenzionalno; i prema dijahronijskoj (Sparta, Troja, Helada) i prema sinhronijskoj ravni (recentni zločini), a to znači ljudsko zlo vidi kao konstantu, historijsku i identitarnu podjednako, univerzalnu koliko i užasavajuću. Konstruirajući jedan onirički luk, dijahronijski od fiktivne Helade, preko Huma, Mostara, kao rodnog podneblja, pa do recentne romantične Lipovice, koja se doima kao Kranjčevićev pogled „iza spuštenijeh trepavica“, Gojer se legitimira kao angažirani pjesnik na tragu Istine, one koja hoće uspostaviti davno izgubljeno i pogaženo čovjekovo dostojanstvo. Nekada se čini kako Gojer budi čovjeka, koji se pravi da spava, ali unatoč takvom uzaludnom i beskorisnom poslu, njegova poezija ne gubi Nadu vjerujući kako je moguće i ono nemoguće; probuditi one koji se prave da spavaju. U takvom paradoksu, a paradoks je najubojitija stilska figura evropske moderne, sadržan je sav naš svijet, odnosno slika svijeta, koji se urušava u provalije ljudske moralne apokalipse, a pjesnici su jedino u stanju, upravo svojim angažmanom, postaviti sigurnosne skele oko „kosog tornja u Pizi“.
Pjesnici su neprestano na tragu istine. Oni su uvijek tu pred vratima, u predvorju otkrića, bez mogućnosti spoznaje apsolutne istine, ali uporno i dosljedno na dohvat one iluzije Pravednika, koji slijedi ideju utopije, bez koje bi ovaj naš svijet zaista postao samo središte „ništavila, instanta ludila“ od kojega nas ne bi spasili ni ovi romantični lipovački sutoni, kao posljednja utočišta naših snova o boljem i pravednijem svijetu. Dakle, slijedeći trag uvjerljivosti i čestitosti, Gojer uzdiže ljudsko dostojanstvo u rang najvećih poetskih, univerzalnih vrijednosti, ne samo njegove poezije što je bjelodano, nego nas pojedinačno opominje na buđenje vlastite savijesti i sopstvenog dostojanstva pitanjem „Hoćemo li kleknuti/ Moliti za spas duše/Vlastite dok u ropcu/Smrtnom nestaju/ ljudi, Ruše se gradovi,/ Barbarstvo trijumfuje. /Moramo znati i htjeti!!! (isto).
Osim što detektira krajnje apokaliptično stanje našega trenutka, kazuje nam šta nam se događa, otkriva šta radimo sami sebi, Gojer pokušava probuditi svijest o Drugome, ali i o izvjesnosti naše sudbine, ukupne sudbine čovječanstva. Otuda se sa sigurnošću može kazati kako Gojerova poetika, učitana samo na ovome primjeru, slijedi onaj tanki sjaj utopijskog amalgama na ovoj „tvrdoj višegradskoj stazi“, koja bi mogla spasiti svijet od sve izvjesnije apokalipse, kojom upravlja, paradoksalno, sami čovjek.
