FOTO: FAH
Igrati se vojskom vlastite države, dirati u njezin sigurnosno-obrambeni habitus – koji mora biti izvan svake političke svrstanosti – neodgovorna je, politikantska, nezrela i krajnje opasna manipulacija, koja se izravno tiče državne stabilnosti. Pače, to može biti (ne)svjestan veleizdajnički potez za koji ne postoji nikakvo opravdanje. Pa kad umirovljeni general iz HDZ-ova predizbornog obora i bivši načelnik Glavnog stožera OSRH Josip Lucić, kao da je pao s Marsa, bubne u javni prostor da „u sustavu i vrhu Hrvatske vojske postoje duboke podjele“, jer da ih je izazvao baš vrhovni zapovjednik OSRH i državni lider – poimence izabran u narodu na petodogišnji mandat – to ne zvuči kao slučajni kiks nekog senilca ili samo neslana šala bivšeg vojnika, koji ne znâ što njegova tvrdnja znači i da jest istinita. To je ozbiljan propust na štetu nacionalne sigurnosti zemlje.
Nema izgovora ni opravdanja. Kakvi vražji parlamentarni izbori!? Kakva vražja gramzljivost za unosnom zastupničkom apanažom u Hrvatskom saboru!? Kakva vražja „osveta“ uvrijeđene vlaške mlade državnom lideru vlastite domovine, pa baš odavanjem „državne tajne“ o tomu da „sustav i vrh Hrvatske vojske“ ne funkcioniraju zbog navodnih „podjela“!? Što bí Josipu Luciću da politikantskom dijarejom zagađuje sigurnosni prostor RH i svjesno ruinira obrambenu sposobnost domovinske oružne sile!? Jedan bivši visoko pozicionirani vojni časnik, navodno domoljub i Hrvat, pače praktičan katolički vjernik, sada predizborno angažirani HDZ-ov jurišnik na treći stranački mandat za državnim kormilom, ne bi smio u tako rovitim sigurnosnim okolnostima u svijetu i regiji ni pomisliti, kamoli bubnuti urbi et orbi o navodnim podjelama, nejedinstvu u OSRH.
Alavanja prije Jovića
Jedan od nevjerojatno iritantnih balvana u HDZ-Plenkovićevom oku je nepodnošljiva činjenica što nema politički utjecaj na Hrvatsku vojsku, jer više nema pod svojim instituciju vrhovnog zapovjednika. Aktualni lider RH Zoran Milanović, ustavnom voljom i vrhovni zapovjednik OSRH – je li, za razliku od bivše HDZ-ove gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, ovisnice o vojničkoj odori, puškama i naslikavanjima u borbenim pozama – nije došao na Pantovčak iz HDZ-a ni Plenkovićevom kombinatorikom. I, drčan kakav već jest, brz i žestok na jeziku, a HDZ-ova premijera – kaže: „komunističkoga gojenca“ i „sina lekarke JNA“, sic transit – baš ne može smisliti ni nacrtanog, nije propustio posjet Plitvičkim jezerima u povodu 33. obljetnice redarstvene akcije „Plitvice“ protiv pobunjenih hrvatskih Srba na tzv. krvavi Uskrs 1991. godine, da opet ne opandrči po premijeru i HDZ-u. Ali i po Luciću, koji se „samopozvao“ naslikavati u skupini HDZ-ovih izbornih aduta na čelu s Davorom Božinovićem i Tomom Medvedom.
Državni poglavar Milanović nije pozvan na komemoraciju uz spomenik poginulom tzv. prvomu hrvatskom redarstveniku Josipu Joviću (zapravo, prvi je bio hrvatski Srbin Goran Alavanja, ubijen u noći tri i pol mjeseca ranije na službenom zadatku na cesti Obrovac-Benkovac), kao ni itko – čak ni važni sudionici tog okršaja, zapovjednici, generali – za koga se u HDZ-u procijenilo da predizborno nije podoban. Da nije HDZ-ov glas ili da bi mogao iskoristiti naručeni buljuk režimu odanih tv-kamera/medija za mutiti HDZ-ov predizborni med i mlijeko u već nemilosrdnoj kampanji. „Nepozivanje tih ljudi koji su vodili akciju ‘Plitvice’ je državni udar, možda ne vatrenim oružjem, ali jest pljuvanje na svetinje ove države u režiji ljudi koji su političke olupine i prevrtljivci“, raspalio je Milanović na Plitvicama. „Ova uzurpacija, pozivanje i plaćanje autobusa državnim novcem od strane ministarstva onima koji tu smiju biti, kao Josip Lucić (sada HDZ-ov kandidat za Hrvatski sabor, op. a.) i slični. Lucić je bio uskrsni zeko Stipe Mesića, bio mu je lojalan kao pomeranac, onaj mali pesko preslatki, tako je bio lojalan, šmajhlao se oko njega i strizao ušima… Tko njega plaća, gdje prima novac, pratite novac, u stvari doći će vam sam.“
Očevici su primijetili da su Milanovićeve riječi primjetno pogodile Josipa Lucića, pa je suznih očiju i s knedlom u grlu procijedio novinarima: „Ja sam pripadnik specijalnih postrojbi MUP-a, dragovoljac od 1990. godine i hrvatski general kojeg je promovirao prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman. Moje misli su danas s poginulima, ranjenima i umrlima i o Milanoviću ne želim uopće razmišljati“. A nije mogao ne razmišljati. Štoviše. Dan-dva kasnije ipak reagira. Izazvanog ega ili pak nabrkan u HDZ-u. Milanović je Andreju Plenković „irelevantan i sasvim nebitan“ (sic transit), ali gotovo da nema dana i sata da u ovom ili onom povodu ne spomene „onoga koji krši Ustav RH i zakone; neka podnese ostavku i sve će biti drukčije“. No, budući da ostavka ne dolazi u obzir – Milanović: „Neću dopustiti da HDZ i Plenković okupiraju baš cijelu državu“ – Lucić je došao HDZ-Plenkoviću kao as na desetku.
Jer kad jedan razvikani general kalibra bivšeg načelnika Glavnog stožera OSRH očita lekciju vrhovnom zapovjedniku Hrvatske vojske i izravno ga okrivi za nered „u sustavu i vojnom vrhu“ za što je osobno odgovoran, pa još usred predizborne kampanje, računaju u stranačkoj središnjici na Trgu žrtava fašizma, to je čisti K.O. u drugoj rundi. Prvu je dobio Zoran Milanović na bodove nakon što je šokirao političku i društvenu javnost te Ustavni sud RH najavom da će voditi SDP-ovu listu u I. izbornoj jedinici (središte Zagreba), gdje će se suprotstaviti Plenkoviću, postati premijer i otpraviti HDZ u oporbu na barem 20 godina. Heeeej, čovječe, ne luduj, skočili su u HDZ-u na zadnje noge, ostavi se predsjedničkog mandata, koji ustavno preuzima HDZ-ov predsjednik Sabora Gordan Jandroković (inače, Milanovićev šogor, sic transit), pa makijavelistički gurnuli u vatru i jednog Josipa Lucića. Cilj opravdava sredstvo!?
A kako je naknadno reagirao taj umirovljeni general, bolje da nije, jer u verbalnom šaketanju s „ustavnim ignorantom“ iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku unaprijed nije imao šanse. Izazvao je lavinu. „Milanović praktično razara strukturu hrvatskih institucija i sebe postavlja kao jednog suca koji ultimativno prosuđuje što je pravo i zdravo u sustavu države, vojske i cjelokupnog sigurnosnog sustava“, ustvrdio je Lucić. „Milanović djeluje destruktivno i izazvao je duboke podjele u sustavu i vrhu Hrvatske vojske.“ Inače, taj je umirovljeni general kum HDZ-ova potpredsjednika vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda. Baš kao što je, je li, predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović – koji je bio zabranio Milanoviću sudjelovati u predizbornoj kampanji pod prijetnjom poništenja izbora, a SDP-u spominjati Milanovićevo ime – bivši HDZ-ov ministar pravosuđa i kum stranačke tzv. sive eminencije Vladimira Šeksa, kojeg pak Plenković drži kao dragocjenu kap vode na dlanu. Kum do kuma, fan do fana, lova do krova – ne pitaj otkud! – i izborni te bog te veseli?
Pismo admirala Hranja
„Ništa ne radi, a euri sjedaju“, jedva je Milanović dočekao odgovoriti na zakašnjelo reagiranje HDZ-ova umirovljenoga generala Josipa Lucića te obavijestio javnost o pismu kojim je donedavni načelnik Glavnog stožera OSRH admiral Robert Hranj odlučno odbacio Lucićeve objede. Pismo je dobio i HDZ-ov ministar obrane Ivan Anušić. „Budući da kao odgovoran i častan vojnik nikad nije javno govorio o politici, niti se politički ili stranački svrstavao, admiral Hranj pismo je uputio predsjedniku Milanoviću uz dopuštenje da ga se javno objavi isključivo u cilju zaštite ugleda Hrvatske vojske kojoj je do nedavno bio načelnik“, priopćio je Ured predsjednika RH. „Josip Lucić prvi je umirovljeni načelnik GS OSRH koji se aktivno bavi politikom i pri tome ssmišljeno, u interesu HDZ-a i svom osobnom, iznosi laži na račun Hrvatske vojske. Njegove tvrdnje kako ‘u sustavu i vrhu Hrvatske vojske postoje duboke podjele’ opasan su presedan jer se nitko prije njega nije usudio na tako kvaran nači uvući OSRH u predizbornu kampanju.
Lucićevo političko divljanje do kraja ga razotkriva kao pokvarenog čovjeka koji je, kao još jedan u nizu HDZ-ovih besčasnika, lagao u Hrvatskom saboru tvrdeći da nije član HDZ-a. Vjerojatno je, iz koristoljublja, svoju odanost HDZ-u samo zatajio i kada ga je tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić imenovao za načelnika GS OSRH. Ironija pokvarene HDZ-ovske politike ipak ga je sustigla. S dužnosti načelnika GS OSRH smijenjen je 2011. Na zahtjev tadašnjeg HDZ-ovog ministra obrane Davora Božinovića, Lucićev mandat je završen prijevremeno i naslijedio ga je Drago Lovrić. HDZ ga je smijenio, a sada je na HDZ-ovoj listi – to može samo čovjek bez časti. Čvrsto se uvezao sa svojim kumom TomomMedvedom kojemu je upravo Lucić 2009. Godine dodijelio čin brigadnog generala. Iako Medved nije imao za taj čin potrebno obrazovanje, već novcem stečenu priručnu diplomu.
A kad se kum Medved dohvatio moći i novca, odužio se Luciću. Imenovao je Lucića ravnateljem svih veteranskih centara u Hrvatskoj. Snimanje reklama za državne tvrtke valjda nije dovoljno unosno, pa je Lucić dobio od Medveda dužnost na kojoj se ništa ne radi, ali euri sjedaju na račun. Još malo, jer će HDZ-ove kumske veze na račun poreznih obveznika nestati s HDZ-ovom vlašću.“
Admiral Robert Hranj je bio jasan u svom pismu: „Smatram da nikad nije dobro kada se vojska spominje u javnom prostoru u političkom kontekstu, a pogotovo u predizborno vrijeme. Stoga mislim da su izjave jednog umirovljenog generala, bivšeg načelnika, o podjelama u vojnom vrhu, koje se praktično nastavljaju na nedavne spekulacije nekih novinara o potencijalnom vojnom udaru, neprikladne, potencijalno opasne, a po osobnim spoznajama i netočne. Uvjeren sam da su OSRH i njezin vrh jedinstveni i da im je jedina preokupacija da što bolje i efikasnije izvršavaju Ustavom i zakonima propisane zadaće, prvenstveno da brane Domovinu, u skladu s naredbama i odlukama legitimno izabranih političkih autoriteta (PRH, Sabor, MO). Na to su se vojnici i obvezali i moralno, davanjem prisege.
Kao donedavni načelnik uložio sam silnu energiju da OSRH budu apolitične i jedinstvene. Izazova u tom kontekstu je bilo i, na žalost, bit će ih i dalje. Nadam se, ipak, da sam velikim dijelom u tome uspio i uvjeren sam da je i novom načelniku to jedan od glavnih prioriteta. Njemu i Oružanim snagama treba pomoći tako da se one ostave izvan predizborne utakmice i političkih rasprava te da svi akteri pridonose stvaranju atmosfere koja će Oružanim snagama olakšati izvršenje njezinih ionako teških zadaća“.
Denver plavi Juda
Vojska, policija i sudstvo su tri presudno važna državna sustava, koja moraju ostati polit-ideološki neutralna i čije djelovanje ne smije ovisiti ni o kakvim stranačkim politikama ili političkim šaketanjima za prevlast. Ni na izborima niti u međuizbornom razdoblju. Mir, sigurnost i stabilan razvoj zemlje nije obrambeni leno političke stranke/koalicije trenutno na vlasti, jer ona to u slučaju ozbiljne ugroze/agresije nije u stanju sama odraditi, nego sigurnosno-obrambenog sustava koji čine svi građani bez obzira na bilo koju njihovu pripadnost. Polit-ideološku, stranačku, etničku, rodnu, vjersku… Lucićevo politikantsko laprdanje u predizbornom oktogonu o tomu da „sustav i vojni vrh Hrvatske vojske“ ne funkcioniraju kažnjivo je djelo, osim što je izdajnički nedostojno umirovljenoga generala s, je li, pedigreom bivšega visoko rangiranog šefa Glavnog stožera OSRH.
Na kakve je političke, moralne ili koje već bodove osobno računao Josip Lucić „otkrićem“ urbi et orbi „nesposobnosti/razjedinjenosti“ zapovjednog dijela Hrvatske vojske, osim što se u javnosti prokazao kao politikantski Juda? Kakvu je Lucić predizbornu korist namro HDZ-Plenkovićevoj utrci za trećim mandatom blamirajući vojsku kojoj je pripadao, koja mu je dala natprosječne karijerne i materijalne probitke? Baš nikakve. Nabacio se blatom na denver plavu ZNA SE kampanju. Koliko je Lucić naudio šefu države i vrhovnom zapovjedniku OSRH time što je paušalno bubnuo laž bez pokrića o tomu da „Milanović djeluje destruktivno i izazvao je duboke podjele u sustavu i vrhu Hrvatske vojske“? Uopće mu nije naudio. Da bi mu itko mogao/trebao povjerovati, morao je dokazati „duboke podjele“ u vojsci, a onda i to da vrhovni zapovjednik „djeluje destruktivno“ te da je time „izazvao je duboke podjele u sustavu i vrhu Hrvatske vojske“.
Bez tih argumenata, Lucićevo se prohadezeovsko izborno politikantstvo svodi na parafrazu: što se Lucić-Plenkoviću snilo, to se Lucić-Plenkoviću zbilo. Nazdravlje.
