foto: RSE
Dan pred najavu da će se gasiti Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i u danima kad čekamo hoće li se dozvoliti gašenje svjetla koje osvjetljava sveukupni bosanskohercegovački mrak, ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni, ni kao institucije, ni kao individue, niti doslovno kao ljudi!?
S tugom i gorčinom smo dočekali vijest da ukoliko “vlasti ne ponude rješenja, vrata Nacionalne i univerzitetske biblioteke bit će zatvorena 25. augusta, simbolično na dan kada je ratne 1992. zapaljeno više od dva miliona njenih knjiga, spisa i publikacija, u granatiranju sarajevske vijećnice s položaja vojske Republike Srpske” (izvor: https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-nacionalna-biblioteka-zatvaranje/33034070.html).
To su od onih vijesti u koje možete i ne možete da vjerujete, potom ne želite prihvatiti, da bi uslijedilo suočavanje sa stvarnošću s kojom nas i suoče procesi poput ovih koji dešavaju tako bitnoj instituciji.
Od svih informacija koje su upućivale na probleme Nacionalne i univerzitetske biblioteke, ključna je ona da brigu o institucijama kulture od značaja za BiH, zbog ustavnog uređenja, nije u potpunosti preuzeo nijedan nivo vlasti te da njihov pravni status treba riješiti Ministarstvo civilnih poslova BiH. To podrazumijeva i osiguravanje da budu imenovani upravni i nadzorni odbori i imenovani novi direktori, što su, očito i uzročnici problema.
S druge strane, fascinatni su podaci koji stoje na stranici Nacionalne i univerzitetske biblioteke, koja prati i implementira najnovije profesionalne standarde, predstavljajući bh. bibliotekarstvo u najmeritornijim evropskim i svjetskim organizacijama, naučnim bazama, koja pored građe koju redovno predstavlja, prati i s časopisom Bosniaca, koji je indeksiran u Web of Science – Emerging Sources Citation Index, EBSCO-CEEAS i EBSCO, CEEOL-u i ROAD-u, uspješno vodi nacionalne agencije za ISBN, ISMN i ISSN, kao i ViBBiH centar; stručno osposobljava bibliotekare u Centru za permanentno obrazovanje; digitalizira knjižni fond i pruža brojne profesionalne servise svojim korisnicima, odnosno ukupnoj kulturnoj i akademskoj zajednici. Pored navedenoga, Biblioteka u svojim kolekcijama, posebno u Staroj periodici i Specijalnim zbirkama, baštini i s ponosom čuva i daje na korištenje bogato kulturno vjekovno naslijeđe BiH, a neki od tih eksponata stigli su i do Kuće evropske historije (House of the European History) u Briselu.
Priznat ćete: dosta ovoga i ne razumijemo, a kamoli da vodimo brigu o svemu tome?
Očito je – sve su ovo radili uposlenici pod pritiskom i bez redovne plaće, stoga i ne čudi da se ističe njihov nevjerovatan entuzijazam, koji se može naći kod samo istinskih zaljubljenika u knjigu.
Takvi su entuzijasti bili i oni ljudi koji su spašavali knjige iz Vijećnice, koju su bezdušno gasili oni kolji su učinili najveći kulturocid i urbicid, pa s obzirom na vremensku distancu i razvoj civilizacije veći nego onoj kada su kontinuirano spaljivali Aleksandridu… Mogli bismo ići u nedogled u nabrajanju svega onoga iz prošlosti, pa čak se i vratiti na prvu kamenu ploču starih Sumeraca, na kojoj je stari Sumer koji uči sina kako da čita, a ne da se služi mačem.
I, mogli bismo se, također simbolično, prisjetiti Nobelove nagrade, koja je otišla bosanskohercegovačkom piscu Ivi Andriću, a koji je svu novčanu nagradu (današnjih oko milion eura) poklonio bosanskohercegovačkim bibliotekama: “Iznos Nobelove nagrade bio je 250.232,88 švedskih kruna. Andrić je cjelokupni iznos Nobelove nagrade iz dva dijela poklonio Republičkom fondu za unapređenje bibliotekarstva Bosne i Hercegovine. Sedamnaestog maja 1962. godine poklanja prvu polovinu iznosa Nobelove nagrade. Drugi dio poklonio je 8. aprila 1965. godine. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine (iz knjige Pisac i priča Žanete Đukić Perišić, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 493).
Bitni su ovi podaci jer, sigurno je, da smo koristili bogatu bosanskohercegovačku bibliotekačku građu i čitali je, da nismo vodili polemike šta je rekao (o sebi) Meša Selimović, Mak Dizdar, Derviš Sušić, već čitali njihova djela, ili da nismo vodili brigu o tome je li naš nobelovac rođen, zamislite, ne u “katoličkoj” već “hrvatskoj obitelji”, ili pisali spekulacije je li mu otac Srbin ili Bošnjak, beg s imanja na kojemu je majka radila – da smo posvetili pažnju tome kako je sve svoje novčane nagrade dao obnovi biblioteka u Bosni i Hercegovini, izvjesno je: danas ne bismo strepili iznad neizvjesne sudbine Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine.
Ukoliko pak dođe do toga da ugasimo najveće i najjače svjetlo ovoga društva, trebamo znati da ćemo se gasiti i mi, na ovaj ili onaj način, a tada možemo s još trunkom civilizacije u sebi tražiti od svih odgovornih da učine još jedino preostalu odgovornu stvar i napuste svoje pozicije jer s takvim nemarom i neodgovornosti i ne trebaju biti na tako odgovorim mjestima.
Na koncu, nadati se da još uvijek postoje oni koji će, kao onomad kada se iz žara zapaljene Vijećnice iznosilo i spašavalo ovo svjetlo kao što je Nacionalna i univerzitetska biblioteka, učiniti da ona dalje obasjava, jer je Biblioteka bila i ostat će bȉlo bosanskohercegovačkog društva i nas samih: institucija, čovječanstva, individua, ljudi.
