foto: REUTERS/PIXSELL
To što je kapitalistička gramzljivost učinila Plavom planetu u svojih cca 150 godina od predindustrijskoga parnog stroja i još čini u digitalno doba u tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan), više se ne dâ ne samo popraviti nego ni budućnosno zadovoljavajuće zakrpati. Dovoljno je spomenuti porazan podatak s najvećega klimatskog summita u novije doba COP-28 na kojem su se u Dubaiju okupili državnici iz cijelog svijeta te vodeći predstavnici globalno najjačih energetskih i inih korporacija: više nije dohvatljiv cilj da se ograniči zagrijavanje planeta na najviše 1,5°C. Pitanje je za milijun eura je li „ekološki svjesna“ i je li „savjesna“ tzv. međunarodna zajednica sposobna u idućem razdoblju zadržati suicidno zagrijevanje planeta Zemlje ispod 2°C, što je kritična granica nakon koje čovječanstvu više nema povratka iz stanja za koje – „ne želi znati“.
Neki mediji, uključujući Hinu (je li, Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju), izvijestili su kako je CRO premijer Andrej Plenković „u Dubaiju pred šefovima država zaneseno pričao o dolini vodika, a u publici mu se divili Filipović i čuveni Frka Petešić“.
Prvi je bio ministar gospodarstva koji se jalovo svađa s trgovcima, Davor Filipović, HDZ-ov luzer s prošlih zagrebačkih gradonačeličkih izbora, a drugi Zvonimir Frka Petešić, predstojnik Ureda premijera, Plenkovićev intimus još za njegova diplomatskog šegrtovanja u Parizu i desna ruka od 2017. godine kada se Plenković udobno ukotvio i u HDZ-u i u vladi.
Što su ministar gospodarstva i predstojnik Ureda premijera imali tražiti među svjetskim liderima na summitu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, osim uzeti siromašnim CRO poreznim obveznicima lijepe devizne svote za luksuznu ekskurziju, ne zna objasniti ni sâm Andrej Plenković. Koji je na tom klimatskom skupu barem jednako nevažan – zajedno s industrijski i energetski jako deficitarnom bijednom našom – kao što je puki statist i u švicarskom elitnom zimovalištu, Davosu, kamo se, nepozvan, gura svake godine među svjetsku političku, gospodarsku, medijsku i inu kremu ne bi li zericu nabildao svoj ego po povratku u domovinu: „I ja sam bio tamo, slikalo me se, uvažavalo… Hrvatska je mojom zaslugom međunarodno pozicionirana kao nikad prije.“ Sic transit.
Industrijske gaće na štapu
A ta Plenkovićeva dolina vodika – science fiction i neusporedivo jačim i bogatijima na Kugli – naravno da na summitu u Dubaiju baš nikoga nije zadivila, osim dvojice premijerovih suturista, kojima je, pak, više no ikomu jasno da deindustrijalizirana i energetski autsajderska zemlja niti može zapaženije pridonijeti dekarbonizaciji planeta niti je kadra otrgnuti se toj vrsti diktata iz Bruxellesa.
„Domoljubi“ krvnih zrnaca „od stoljeća sedmog“, sic transit, nesvjesno su utoliko zaslužni za ekološko zdravlje Zemlje ukoliko su netom po okončanju Domovinskog rata uspješnim ratnim profiterstvom i pretvorbenim kriminalom vrlo brzo uspjeli uništiti cijele industrijske grane, pa nema straha ni od kakvog zagađenja. Npr. zagrebački Žitnjak, industrijska zona u kojoj je zarađivalo kruh 100.000 ljudi, više ne postoji, industrijski Split također, pa Slavonski Brod, Rijeka, Sisak, Karlovac, Petrinja, Osijek, Bjelovar, Varaždin, Čakovec…
Nekad bilo, sad se spominjalo. Milijunska armija radnika bačena je na ulicu, potjerana na burzu rada, u inozemstvo, manjina kojekakvim privatnim tzv. poduzetnicima…
Za tzv. socijalističkog mraka treća industrija među srednjerazvijenim europskim zemljama – koja je i zagađivala prirodni okoliš u Hrvatskoj i šire – sada nosi industrijske gaće na štapu. A Plenković i dvojica mu suturista u Dubaiju, koji bespogovorno vežu konja gdje im gazda kaže eda gazda ne bi štogod loše pomislio ili se naljutio, nemaju što poručiti ni čime se pohvaliti svjetskoj eliti koja, zapravo, drži fige u džepovima dok posreduju globalnom općinstvu svoju beskrajnu „zabrinutost“ za klimu i povećane emisije stakleničkih plinova.
CRO premijer, javlja Hina, bio je u Dubaiju otkrio toplu vodu: upro je prstom u velike/bogate države kao najodgovornije za emitiranje najvećih količina stakleničkih plinova, što je u međuvremenu uzrokovalo katastrofalne klimatske promjene koje ne samo da odnose tisuće ljudskih života nego donose i neviđene materijalne štete.
„Sumorna je stvarnost to da se globalno zatopljenje ubrzava umjesto da se usporava“, kazao je Plenković, „pa emisije stakleničkih plinova nastavljaju rasti umjesto da padaju. Prvi put u povijesti čovječanstva Zemlja je 17. studenoga dostigla simboličku granicu zagrijavanja od 2°C više u odnosu na predindustrijsko razdoblje, što je donedavno bilo nezamislivo. To je jasno upozorenje da se mora učiniti više. No svijet čini suprotno.
Polovica kumulativnih emisija ugljičnog dioksida (CO2) iz prošla dva stoljeća emitirana je u prošla tri desetljeća. Sada je jasno da je izvan dosega prvi cilj iz Pariškog sporazuma o zagrijavanju Zemlje manjem od 1,5°C, pa treba intenzivirati napore da se zagrijavanje zadrži ispod 2%. To jeste monumentalni izazov, ali nije ništa u usporedbi s posljedicama takvog zagrijavanja.“
Ustvrdio je da su znanstvenici suglasni s tim da su te posljedice scenarij katastofe: migracije bez presedana, politička i ekonomska nestabilnost, ugrožena bioraznolikost, hrana, sigurnost i svjetski mir. „Moramo učiniti sve da izbjegnemo taj scenarij“, upozorio je, a to učiniti sve zapravo u polit-birokratskom rječniku znači ne učiniti ništa. „RH je ove, najtoplije ikad zabilježene godine doživjela rekordne poplave i najveću oluju. RH se ističe u EU, jer je peta po električnoj proizvodnji iz obnovljivih izvora, a osma po potrošnji takve energije. RH je pokazao predanost održivoj budućnosti čemu ide u prilog da je 12. na svijetu po ispunjavanju UN-ovih ciljeva održivosti. Osim toga, Hrvatska čini znatne iskorake kako bi uvela ekološke principe i kriterije u javno upravljanje i nabavu, a hrvatski su operateri sustavom trgovanja emisijskim jedinicama uspjeli smanjiti emisije CO2 za 42%.
Hrvatska nije veliki zagađivač
Trgovanje širimo na prometni i građevinski sektor. Naša zemlja iskorištava i svoj ogroman geotermalni potencijal u kojemu priprema brojne projekte. Sa Španjolskom provodimo projekt DONES za razvoj fuzije, sudjelujemo u programu dolina vodika Sjeverni Jadran te želimo igrati važnu regionalnu ulogu buduće opskrbe tim energentom.
Hrvatska nije veliki zagađivač, ali ipak nastoji udvostručiti svoje napore u borbi protiv klimatskih promjena, jer je u pitanju budućnost naše djece. Ako naša zemlja, koja se prije tri desetljeća oporavila od razornog rata, sada može učiniti više od svog udjela, veće i bogatije države ne smiju učiniti manje. To je osobito važno jer znamo da je 10% najbogatijih odgovorno za polovicu emisija ugljičnog dioksida, a siromašnija polovica za samo 8%. Svijet mora djelovati bez odgode.“
Istina je to da Hrvatska nije veliki zagađivač planeta i zato što nema čime emitirati uistinu velike količine stakleničkih plinova, više nije snažna industrijska zemlja kakva je bila u SFR Jugoslaviji, ali ni poljoprivredno više nije osobito relevantna budući da uvozi više od 60% osnovnih prehrambenih proizvoda.
Istina je i to da RH raspolaže velikim resursima tzv. zelene/čiste energije koju marginalno koristi, pa i energetski ovisi o uvozu uglavnom tzv. prljave ugljikovodične energije: nafte i plina. Pa kad Plenković spominje Hrvatsku kao europsko/regionalno središte za distribuciju energije, prešućuje velike državne planove HDZ-ove vlade o prometu/prodaji upravo nafte i plina ne samo balkanskim susjedima već i zemljama u srednjoj Europi. A to, ruku na srce, znači zarađivanje upravo na prometu/distribuciji tzv. prljave energije što pospješuje daljnje trovanje planeta emisijama stakleničkih plinova i zagrijavanje.
E sad, priče iz Dubaija o tzv. zelenoj tranziciji, smanjenju zagrijavanja i čvrstoj vladinoj predanosti politici usporavanja klimatskih promjena koje izazivaju katastrofalne poplave, odrone, suše, potrese etc., nekako ne idu podruku s energetskom politikom proširenja kapaciteta i potrošnje ugljikovodika.
„Hrvatska može pridonijeti diversifikaciji energetskih izvora (podilazeći SAD/EU/NATO-ovom zauzimanju ruskih energetskih pozicija u Europi i šire, op. a.) za zemlje srednje i istočne Europe, a uzimajući u obzir hrvatski geografski položaj“, kazao je Plenković početkom ožujka 2023. u zagrebačkom hotelu „The Westin“, na sastanku Partnerstva za transatlantsku energetsku i klimatsku suradnju.
„Hrvatska može postati energetsko čvorište za cijelu regiju. Vlada je donijela neke strateške energetske odluke od kojih mogu profitirati i zemlje u regiji (npr. kupnjom američkoga ukapljenog plina iz škriljevaca umjesto 10 puta jeftinijega ruskog iz susjedstva za koji postoji infrastruktura? – op. a.) te je jedna od najdalekovidnijih odluka bila o izgradnji terminala za ukapljeni plin na Krku. Lani je kapacitet terminala povećan s 2,6 na 2,9 milijardi prostornih metara, a to će se proširiti na 6,1 milijardu, pa možemo isporučivati plin susjedima, pogotovo plinovodima koji već postoje. Postoji interes za te isporuke i u zemljama koje nisu susjedne RH, npr. Austrija i Bavarska. Važan je i geostrateški Jonsko-jadranski plinovod koji bi povezao RH i Grčku kroz Crnu Goru i Rumunjsku.“
Nije bez vraga ni činjenica da se RH već 2022. godine povećao uvoz iz SAD-a osam puta u odnosu na prethodnu, a nešto više od 90% tog uvoza je ukapljeni plin iz škriljevaca, kojega Ameri imaju na bacanje. A taj je plin desetak puta skuplji od ruskoga, kojim su se opskrbljivali CRO građani pusta desetljeća te je četiri puta skuplji od cijene u SAD-u, pa…
Očito, zelembaći rade što nikakva tzv. zelena tranzicija ne može, pa je i ta dekarbonizacijska priča uvelike puka münchhausenovština velikih i moćnih koji ili nisu ni potpisnici Pariškog sporazuma ili mare za njega kao za lanjski snijeg.
Indikativno je i to da su se na summitu u Dubaiju obreli i globalni proizvođači tzv. prljavih energenata i megakorporacija upravo najodgovornijih za najkritičnija zagađenja, koji ostvaruju boli glava milijarde nečega na trovanju Plavog planeta: ugljikovodicima, sječom šuma, bjesomučnim rovanjem zemlje, stočnim farmama, totalnim zatiranjem bioraznolikosti etc.
Materijalna gramzljivost se i u Dubaiju licemjerno umotavala u lažni celofan „zabrinutosti“ za kobne klimatske promjene, važno se kimalo glavama i obećavalo kako će lideri i korporativni maheri „sve učiniti za spas planeta Zemlje“.
Među njima je i CRO Plenković važno poručio, što nitko nije znao, čak ni slutio: „Od svih kriza s kojima se suočavamo, klima je najveći izazov za čovječanstvo“. Otkrio Ameriku! Kakvi Vikinzi, kakav Kristofor Kolumbo! CRO premijer s dvojicom suturista da im debelo meso in vivo osjeti megaluksuz na bliskoistočnomu pustinjskom pijesku. A netko mora i pljeskati vođi da ne bi ispalo po istoimenoj, je li, srpskog klasika realizma Radoja Domanovića? Avaj! A plavi planet u tišini umire, i umirat će dok ne skonča zajedno s čovječanstvom.
Raj sazdan od nafte
Megakorporativni kapitalizam, protučovječan u samoj svojoj srži, neće se odreći milijarde nečega više od već stečene milijarde, pa makar izumrli i posljednji narodi u nepristupačnom srcu amazonske prašume i posljednji čovjekoliki orangutani u Jugoistočnoj Aziji, posljednji plavetni kitovi u svjetskim morima…
Megakorportivni kapitalizam – ma što se zbivalo u neobaveznim debatnim klubovima tipa summita u Dubaiju ili zapisivalo u dokumentima tipa Pariškog sporazuma – neće se odreći prakse da na čelne državne i megakorporativne pozicije instalira poslušnike cijepljene protiv elementarne ekološke svijesti.
Radi gomilanja ekološki toksičnih milijarda nečega više od već stečene milijarde, prvi imaju glavnu zadaću, je li, „ozakoniti“ uništenje amazonskih plemena nekontroliranim krčenjem prašume i rudarenjem, pa orangutana širenjem plantaža palmâa uljarica, pa plavetnih kitova mikroplastikom…, a drugi iscijediti iz tih zakona što je moguće veću materijalnu korist sramotnoj manjini tih što već raspolažu s 90% svjetskog bogatstva. I žele još, pa još, još…
Hrvatska i premijer Plenković u toj neveseloj priči što čovječanstvo ubrzava na silaznoj putanji prema samouništenju važni su koliko mikron pustinjskog pijeska na kojem je održan klimatski summit COP-28. Toga je i Plenković svjestan, ali ego je ego, a želja za bildanjem tog ega, je li, naslikavanjem na važnim međunarodnim događajima jača je od svega što je veliki Pierre de Coubertin kazao/mislio svojom planetarno znanom pametnicom o sudjelovanju i pobjeđivanju.
Indikativno je što se summit COP-28 o klimatskim promjenama što se pobunom prirode već gadno osvećuju čovjeku za nerazboritost i megalomaniju u odnosu na okoliš održao upravo u suvremenom superluksuzu sazdanom na prihodima od nafte (energenta koji je s ugljenom i plinom doveo do klimatske nesreće), pa je cca 80.000 izaslanika, političara, poslovnjaka, stručnjaka za sve i svašta, ekonomista, ekologa i novinara imalo izravnu priliku pogledati u oči vlastitom ekološkom licemjerju.
Hoće li se vlasnici tog i takvog sjaja porobljavanjem prirodnih resursa odreći luksuza eda bi se zaustavilo ili barem usporilo topljenje ledenjaka i kobno zagrijavanje Zemlje?
Neće.
A kada im ipak dođe iz debelog mesa među sive vijuge – zlato i dijamanti, milijarda više na milijarde nečega ne mogu se jesti, piti ni udisati – bit će piši kući, propalo je. Gotovo. I točka.
Na pozornici čovječanstva definitivno će se spustiti zastor. Vrlo izgledan i tzv. treći svjetski rat – s istim interesom megakorporativnog kapitalizma radi globalnoga gazdovanja resursima i tržištem, kao u svim ratovima u novijoj prošlosti i danas – može itekako skratiti završni čin tragedije te ubrzati spuštanje zastora na pozornici čovječanstva.
