Oh,I like your country, your food, your people…
Ok, ali znate li nešto o državi u koju ste došli?
Tu međutim ulijeće zbunjoza jer taj poznati influenser, važni tik-toker, ili neki milijarder, vlasnik plovećeg razarača – ushićen komiškom pogačom, viškom vugavom i prirodnim ljepotama Hrvatske, na to nikada postavljeno pitanje novinara – teško da zna odgovor. Hrvatska, Grčka, Španjolska… sve je to, naime, kad je u pitanju food, blue sea and The people, za njih ista vrsta nastambi mediteranskih domorodaca.
Zato su Hrvati, dobro, ne baš narod, nego politička elita i njoj odani mediji, tako radosno dočekali jednu važnu evropsku influensericu koja tobože zna gdje je došla. Ili ipak…? A opet, nezaustavljivo brblja u mikrofone o hrvatskim uspjesima, jer neuspjeha, dakako, ovdje i nema, i tvrdi: „Hrvatski put, kao zemlje članice Evropske unije, je priča o uspjehu!… Transformacijski učinak Evrope vidljiv je svuda u Hrvatskoj, od provedivih prava koja su dana građanima do mogućnosti koje članstvo u EU nudi mladima i starima, preko turizma, snage vašeg gospodarstva, do investicija u projekte“. Projekte? Promrmljali su domaći skeptici, bezveznjaci kojima se uostalom influenserica i ne obraća, nego onemoćalom stadu, dok premijer lupeta o Hrvatskoj koja da „nastavlja na tri piste – zelena tranzicija, digitalna transformacija i demografska revitalizacija“.
Bog te vidija, mi smo znači zlobno mislili da je ovo zemlja iz koje se u mandatima ove desničarske vlade odselilo skoro milijun ljudi, sve samih nezahvalnika koji nisu prepoznali ni mogućnosti zelene tranzicije, ni digitalne transformacije, nego su napustili državu blagostanja svi ti strojari, mehaničari, visoko obrazovani stručnjaci, nakon što su uništena sva brodogradilišta, rasprodani najbolji dijelovi zemlje, upropaštena poduzeća, ukupna industrijska proizvodnja i poljoprivreda.
Priču o čudesnom uspjehu na 10-godišnjicu ulaska Hrvatske u EU, o „BDP koji kontinuirano raste, o rekordno niskoj nezaposlenosti“ – oni bez posla otišli su u neke druge zemlje – o gradnji pelješkog mosta – a što Hrvatsku „simbolički predstavlja kao graditelja mostova među narodima“ – nama idiotima združenim su oduševljenjem saopćili dotična influenserica i šefovi vlade i parlamenta. Ona je predsjednica Evropskog parlamenta i članica Nacionalističke stranke s Malte koja je pak članica Evropske pučke stranke, kao i naš vladajući HDZ. Ona, ta Roberta Metsola, nije znači neupućena turistica s početka teksta, nego…
Nego, što bi imala biti političarka koja drobi o Hrvatskoj kao graditeljici mostova među narodima? Kojim narodima? Onima u BiH, Srbiji…? S kojima jedva da imamo političke veze. Ili im se državne vođe gledaju preko nišana. Koga to zajebava ta EU plaćenica izjavom kako je „Hrvatska zemlja sposobna nadvladati svaki izazov“, i još groteskno dodaje: „Vaša crveno-bijela šahovnica – bilo da ju nosi Luka Modrić ili njome maše premijer Plenković – postala je simbol za sve Evropljane“? Eh, dobro bi bilo da je poput Alise u zemlji čudesa propala u zečju rupu, u centar Zagreba, pa ugledala čudovišta – oštećene zgrade „obučene“ u najlonske krpe, skoro četiri godine nakon potresa, o porušenoj Baniji da i ne govorimo. Ili da ju je premijer ukrcao u feratu što iz Zagreba do devastiranog Splita, središta turizma – „snage vašeg gospodarstva“ – vozi samo jednom dnevno i to skoro osam sati opasno zapuštenom prugom, izgrađenom još prije pola stoljeća u mrskoj Jugoslaviji. Ili da je svoju „informiranu“ gošću odveo u obilazak autobusnog kolodvora u Splitu, ruševnog zdanja, nalik onome u nekom bijednom afričkom gradiću, u vlasništvu nekog „poduzetnika“, a koji nema ni telefon, niti se karte mogu kupiti digitalno, a „zelenu tranziciju“ čine kilometri zapuštenog okolnog zemljišta posred najveće i najprometnije hrvatske luke. E da, taj autobusni kolodvor ne prima kartice, nego samo cash, pa tako izgleda „digitalna tranzicija“ u najturističkijem hrvatskom gradu.
Mogli su tu poznavateljicu Hrvatske uvesti u neki od autobusa koji „povezuju“ Zagreb s Dalmacijom, ali ne bi im uspjelo, budući da su dokrajčeni skoro svi prijevoznici, e kako bi se taj unosni posao prepustio nekom Flixbusu, agregatoru to jest, nepoznatog vlasništva, neredovite satnice, s velikom mogućnošću da u njihovim autobusima budete okradeni, ali s nemogućnošću povrata novca za neiskorištenu kartu.
Mogli su je recimo pokušati ukrcati u avion Croatia airlinesa, pa da na let čeka satima i nada se da neće biti skroz ukinut, kao što je već duže praksa te kompanije također nejasnog vlasništva. Tako bi možda iz prve ruke upoznala bajkovite mogućnosti tranzicije iz grada u grad, u državi u kojoj je „transformacijski učinak Evrope vidljiv na svakom koraku“. Vidljiv, da, u visokoj stopi siromaštva, neobuzdanoj korupciji, vidljiv na listi evropskih sumnjivaca na koju je Hrvatska uvrštena zbog sumnji u pranje novca. Vidljiv u učincima „snage gospodarstva“ – stihijnom, tsunami turizmu.
Pa s obzirom na daminu poruku: “Budite ponosni na postignuća svoje zemlje!“, možda pitanje s početka teksta: zna li išta o državi u koju je došla?
